Oproštajni govor od Dubravka Lovrenovića
Želio je na kraju da ljubav i razigrano zajedništvo puno šale i života, ostane kao životna poruka, amanet njegovim bližnjima
Danas smo se sabrali, ovdje na groblju, oko tijela pokojnoga Dubravka Lovrenovića. Želimo zajedno s njegovom suprugom Alisom, djecom Larom i Majdom, Janom i Sarom, sestrom Snježanom, zetovima Marijom, Benjaminom i Darijom, sestrićem Antonijom, njihovim obiteljima, rodbinom i prijateljima oprostiti se od našega Dubravka; zahvaliti mu za sve dobro koje je učinio, moliti Boga za oproštenje grijeha i milosrdnu blizinu, i u zajedništvu ispovjediti nadu da smrt nije kraj, nego jedan novi početak.
Biblija izvještava kako je Mojsijev brat Aron, kad su mu umrla dva sina, jednostavno zašutio. Kad se god dogodi smrt, a pogotovo nagla smrt nekoga bližnjega, možda bi najbolje bilo šutjeti. Pred tajnom smrti čovjeku se otvaraju dva puta: ili da padne u jednu vrstu rezignacije, melankolije, možda i očajne tuge ili da u povjerenju u Boga, u smisao života, nastavi živjeti bivajući praktično koristan drugima oko sebe.
Ni u jednoj drugoj situaciji kao u smrti čovjek nije prepušten tako radikalnoj samoći i odluci. I Dubravko je, u relativno kratkom periodu svoje teške bolesti, kao i njegovi najbliži, postavljao mnoga pitanja, i ona najteža, i ona pitanja koja ne zadovoljavaju naši ljudski odgovori. Sabirao je svoj ubrzani i intenzivni život, pitao se o njegovu smislu, o dobru koje je činio, o logici i nelogici povijesti, o obiteljskom naslijeđu, o socijalnim uvjetovanostima, o vlastitim promašajima i grijesima, o povijesnim klizištima i vlastitim pokliznućima, o promašenim prilikama, tuđim i vlastitim zakazivanjima.
Pitao se i o Bogu koji mu je dolazio ne samo kao iz nevolje pozvani, kao nužnost granične, smrtne situacije, ne kao puka svećenička i religijsko-crkvena briga. Bog mu je stizao kao nepozvana Tajna postojanja, kao moguća utješna Istina, kao milosrdna Tajna koja također snosi odgovornost za svakog pojedinačno i za svu povijest. I posezao je za Biblijom, za evanđeljem, primicao se Isusu, njemu, čitavoga života svojstvenim traganjem i pitanjima.
Ovih je dana, a vjerojatno će i u buduće, još biti govora o Dubravku Lovrenoviću, o njegovom životnom i radnom putu, o njegovim djelima u znanosti, kulturi i uopće u javnom životu naše države Bosne i Hercegovine. U ovom trenutku, kada kao i svaka smrt nekoga bliskoga, traži poruku za nas žive, čini mi se da Dubravkov život, život nesavršena i grešna čovjeka, ali i čovjeka silne radne energije i nastojanja da humanizira i sebe i okolinu, ima nekoliko poruka.
U svim situacijama, i onim najtežim, i u smrtnoj situaciji Dubravko se nosio čvrsto, s pouzdanjem u transcendentni korijen postojanja, u sveobuhvatni smisao postavljen od Boga. Iako se nadao ozdravljenju i svojski se borio do kraja, on je istodobno bio miran. Unutarnje se pomirio za odlazak. Skupljao je svoj život od djetinjstva do danas, sabrao ono najbitnije, i ljepote i radosti, i lomove i tragedije, i ne bez unutarnjeg drhtanja i ne bez tjeskobe neizvjesnosti, u neusiljenom opraštanju i razumnom povjerenju u Boga napustio ovaj svijet.
Nekada preoprezan, nekada lakovjeran, nekada tvrd, nekada zaigran kao dijete, nekada u dilemama koje je rado želio izbjeći, prebacujući i misao i razgovor na drugu temu, na drugi posao, na neki novi put. Nastojao se uvijek šaliti, pomalo i šeretski, neobavezno, i na svoj račun, i u tekstovima i u razgovorima još više. Šalom se i gromoglasnim smijehom liječio do smrti; humorom je izmicao strogoći mnogih zahtjeva i priča sa strane, šalom je relativizirao i usporavao svoj put, svoje poslove za koje je uobičajeno trebalo više ljudi.
Pred kraj života, u dugim noćima i unutarnjim samoćama, sve je smirivao u nekom slućenom univerzalnom poretku, u predanju višem smislu, u Bogu kojega je od djetinjstva i obiteljske kuće označavao zadnjim neistraženim ciljem svoje egzistencije, u kojeg se skriveno od vanjskoga pokazivanja, kao nedostojan, skorz uzdao. Ako mu se život nekada kao klatno njihao između složenosti problema i "gluhoga neba", ako je i hodio po rubu vjere i nevjere, gotovo je pavlovski vjerovao u ljubav, koja je jača i do vjere i nade, u nesavršenu i varljivu, ljudsku ljubav. Ljubav mu je bila dokaz i za smisao života i za vjeru u Boga, jer je slutio da negdje sve počiva na cjelovitoj i bezrezervnoj Božjoj ljubavi.
I kad je vjera mala, a kada to nije mala, i kad su nade zgasle, i kad su horizonti izgledali zamračeni, Dubravku je doista ostajala samo ljubav, da, uvijek nesavršena ljudska ljubav, kao odbljesak vječne Ljubavi na kojoj počiva ovaj svijet i sve druge ljubavi, i ona prema znanosti i Bosni, i ona prema ljudima. Ljubav je Dubravku ostala i kao testament života i zahvala svima onima, posebno najbližima, koji su ga u toj ljubavi nosili i pratili. Želio je na kraju da ljubav i razigrano zajedništvo puno šale i života, ostane kao životna poruka, amanet njegovim bližnjima.
Dok stojimo kraj mrtvoga tijela pokojnog Dubravka, dok smo okupljeni u vjerničkom, rodbinskom i prijateljskom zajedništvu, nastojmo u životu biti radini i solidarni, od pomoći jedni drugima. Podnosimo muke i težine jedni drugih uvijek u ljubavi, jer jedino ćemo tako i u onom negativnom i onom tragičnom otkriti i uvećati smisao života. U zahvalnosti pokojnom Dubravku, nastavimo biti bolji jedni prema drugima, jer ljubav je jedina kadra promijeniti nas.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
Fra Ivan Šarčević
Sarajevo, gradsko groblje Bare, 21. siječnja 2017.