Pod mojim prozorom budi se dan. Svojim naboranim rukama, nježnim pokretima i glasom iz nekog drugog doba iz sna ga doziva jedna baka. Ona na bunaru izgrađenom prije točno sto i dvadeset godina, prije točno četiri, ako ne i pet država, improvizira svoj mali štand i prodaje cvijeće, jaja, šparoge, zelenu salatu, ovisno o sezoni cvjetanja. Ona ne izdaje fiskalne račune, niti ikakve račune uopće, nju još nisu strpali u sistem kontrole potrošnje i dobiti. Takoreći stiješnjena između supermarketa njemačke i hrvatske marke, s jedne i druge strane ulice, ona je iz nekih prošlih vremena i toplo mi je oko srca kad ju u začetku dana vidim kako željno iščekuje novoga kupca. S njima ona nema tek kurtoazno „hvala i doviđenja“, nego „kako ste danas, susjeda, što se dobroga kuha“ ili „kako vam je sin, gospođo, je li prizdravio?“

*

Pod mojim prozorom rađa se neki novi svijet. Nakon što bakica proda svoje nevelike zalihe, uvijek u vrlo kratkom roku, taman nekako do marende, do sluha mi dolaze poznati zvučni signali. Eno ih, sakupili se Nepalci ispod mojih krošanja, čekaju da ih algoritmi odaberu da odvezu hamburgere, pizze i maneštre do gladnih stomaka. Čekaju, nekad jedan, nekad njih pet ili sedam, dok im mobiteli ne puste onaj piskutavi zvukić „ciinng ciinng ciinng“. Znam ja taj zvukić jako dobro, čekao sam ga i ja nekada, po pet, deset, ponekad i po pedeset minuta, da mi se javi algoritam iz galaksije gdje algoritmi žive, da mi dadne znak u koji restoran idem po hranu, potom kad prihvatim da me navedu na adresu gladnog stomaka. Kad je posao odrađen, čekam algoritam opet kao ozebao sunce da mi kaže kad će moja nova vožnja i novih par eurića u džep.

Glasnici novoga svijeta, blagoslovljen vam bio prekarijat vaš, sjetim se sebe svaki put kad mi dođu ispod prozora. Oni su anđeli na skuterima, Robertini meleci, umjesto krila na svojim leđima nosaju kockaste plave i žute torbe.

*

Pod mojim prozorom nekada su se razdvajali svjetovi. Točno ovdje, da, posred ove ceste prolazila je ne tako davno granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Krošnja u kojoj živim nekad je bila carinarnica za vrijeme dok je duce Benito držao Apeninski poluotok u svojim poganim rukama, zato mi aveti prošlosti žive u stanu, držim redovito otvorene prozore neka ih promaja stalno čisti. Kažu u ovome gradu da bilo tko rođen ispod mog prozora prije sto godina, da je taj promijenio državu već četiri puta, ili pet ako računamo i skoro dvogodišnju okupaciju onog ludog pjesnika Gabriela, Benitova duhovnog oca. A ljudi, oni još uvijek poklanjaju duše svoje državama koje dođu i prođu kao promaja kroz moje prozore u danima bure.

*

Pod mojim prozorom budi se noć, kao stvarnost i kao metafora. Kao stvarnost dolazi u onim momentima kad se sunce naše svagdašnje odluči opet skloniti iza Učke i obojati nebo u stotine purpurnih nijansi. Ona pak noć u obliku metafore, ona dolazi ipak vrlo rano, puno ranije u odnosu na ostale lokalitete. Budi se već oko kasno poslijepodne kada muškarac srednjih godina, dok priča s nekim na telefon, opetovano i nadasve grlato izvikuje stari hrvatski pozdrav, sprema se čovjek za nešto, za dom, za šta? Čini to nekoliko puta, zavisno o danu i kako mu terapija taj dan djeluje, potom na sav glas pozdravlja nekakvog poglavnika i spominje neka čudna imena. Nakon što shvatim da se radi o čovjeku s duševnim poremećajem kojemu ne znam naziva niti dijagnozu, vrlo brzo napuštam svoju odluku da ga gađam jajima sa svog prozora ili da pak pozovem policiju. Zaključujem da mi je ovaj čovjek potreban u životu, dapače svima nama, izolirani ekscesi poput njega se nikada ne događaju slučajno i sami od sebe, oni su tek simbol jednog duševno poremećenog društva kojemu je također teško, možda i nemoguće, naći preciznu dijagnozu i odgovarajuću terapiju.

*

Nacionalizam ubija... znamo, o znamo,

Znamo da zloba škodi,

No aveta, aveta, aveta prošlosti amo,

Jer utjehe nema u slobodi.

*

Pod mojim prozorom rađaju se perspektive. One se prepliću i porobljavaju, otvaraju i zatvaraju horizonte jedna drugoj. Nakon što sam preselio u krošnje, promatram kako pod njim živi jedan čitav povezani ekosistem flore i faune, ljudi i asfalta, normaliziranih i devijantnih, dana i noći, meleka i hoštaplera, aveta prošlosti i svijeta današnjice čiji pejzaž sada oblikuju algoritmi, kao što su nekada vjetrovi i valovi oblikovali klifove. Pitam se tada nešto važno i razmišljam o tome danima nakon. U dubokoj i snenoj introspekciji premećem svoje perspektive. Nedavno mi kroz prozor ulijeću dva šišmiša, jedan za drugim, zbog čega pomahnitalo iskočim iz svoje udobne crvene fotelje. Dok držim prozore otvorene da promaja tjera Benitove avete, ulijeću mi ove leteće spodobe, ma što sad oni hoće? Koja je, uostalom, njihova perspektiva? Što oni vide? Nisu li slijepi? Dok bježim iz sobe i ponekad provirim lete li još uvijek u krug, razmišljam o tome nisam li i sam takav, nismo li svi mi takvi? Kao nekoć u platonskoj špilji, ovim su šišmišima moja četiri zida sada njihov čitav svijet. A nama? Životarimo li stiješnjeni između naših zidova i aveta prošlosti ili bacimo ponekad pogled ispod naših prozora gdje se odvija ono što smo nekoć nazivali životom?

Goran Stanić, Prometej.ba