Potop Bosne - godinu dana poslije
Iako mnogi danas pričaju o junačkoj samoorganizaciji građana, o međuetničkoj solidarnosti, o divovskom radu volontera, spašavanju i obrani nasipa, pa i solidarnosti, na površinu potopljene Bosne isplivalo je i ono najgore što se krije u ljudima
Prije godinu dana ciklona ljupkog imena (Yvette) ali opake naravi pogodila je Srbiju, BiH i Hrvatsku. Roditelji Yvette su hladne polarne zračne mase pristigle s Baltika i topli i vlažni mediteranski zrak koji su se združili upravo 13.5.2014. iznad Jadrana. Yvette je 14.-19. svibnja boravila nad Balkanom i pobrinula se za rekordne količine padalina u zadnjih 120 godina u BiH. Padaline su uznemirile bh. rijeke i pokrenule klizišta (njih 1600) u više od 80 općina, što je rezultiralo smrću 21 osobe i raseljavanjem 90ak tisuća ljudi. Poplavne vode su uništile više od 100.000 stambenih objekata i zgrada, napravivši štetu koja se procjenjuje na oko 2 mlrd. eura.
Prve ozbiljne naznake onoga što će snaći BiH bile su slike podivljale Miljacke, čiji se vodostaj podigao čak do visine sarajevskih mostova i ugrozio gradski promet na nekoliko relacija. Nakon tog upozorenja, golem je val u samo dva dana protutnjao Zenicom, potopio Maglaj i Doboj, i svom se silinom obrušio ušće Bosne u Savu kod Šamca. Sava je tako primila ogromnu količinu vode iz Bosne (no i iz Vrbasa koji je u međuvremenu podivljao) i počela rasti nevjerojatnim tempom. Najveći vodostaj zabilježen na Savi kod Orašja za mog tri desetljeća dugog/kratkog života bio je nešto viši od 10m, i tada je stanje bilo krajnje alarmantno. No, 14.-19.5.2014. vodostaj Save je rastao najprije do neviđenih 11,68m, nakon čega se više nije mogao mjeriti, a onda i dalje, po procjenama zaprepaštenih ljudi na savskim nasipima, na nestvarnih 12,5m! (Za usporedbu, trenutni vodostaj Save dok ovo pišem iznosi svega 1,27m.)
I tada dolazi vrhunac poplava: nasipi počinju pucati. Najprije u Rajevom Selu, na hrvatskoj obali Save. Sjećam se kako je u Posavini primljena ta vijest, sa strahom pred činjenicom da je pukao jedan od najčvršćih nasipa na hrvatskoj strani, ali i s nadom da će Sava konačno početi opadati zbog otjecanja vode u Slavoniju. No, Sava nije opala, čak ni nakon pucanja nasipâ kod Bijeljine. U međuvremenu se Bosna kod Šamca više nije mogla ulijevati u visoku Savu pa se počela razlijevati u okolicu. Voda je rasturila prugu kod Šamca i krenula prema Grebnicama, Domaljevcu i zapadu općine Orašje. Ljudi u mom selu su probdjeli nekoliko noći pojačavajući vrećama pijeska savski nasip, da bi razočarani gledali kako im zaobalne vode iz Bosne dolaze s leđa i potapaju sela. No, i dalje su se branili od najveće katastrofe koja bi nastala pucanjem savskog nasipa kod Orašja. Sava i dalje nije popuštala. Sve dok u ratu razorenim Kopanicama, rubnom kraju općine Orašje, nije popustio nasip. Voda je tada krenula prema Orašju i s istoka, i mještani su na cesti prema Lončarima, istočno od Orašja, podigli zid od vreća s pijeskom (i zemljom, kad je ponestalo pijeska). Voda je konačno stala pred tim zečjim nasipom. U međuvremenu pukao je i nasip na Prudu i ugrozio Odžak i tek je tada Sava počela opadati. Na kraju je savski nasip kod Orašja ipak izdržao, ali zaobalne vode su napravile velike štete i dugo se zadržale. Ne znam da li ću ikada zaboraviti kako sam se neobično osjećao vozeći se čamcem po vlastitom dvorištu, u kom je bilo 2m vode.
Izvor fotografije: www.vecernji.hr
Još tužnija i teža priča prošlog svibnja bila su čitava sela potonula u klizištima. Malo strašnijih prizora sam u životu vidio od snimaka očajnih ljudi koji su zapomagali gledajući kako im klizište uništava cijelu kuću. Dva mjeseca nakon poplava prolazio sam kroz Topčić Polje i Nemilu i zaprepašteno promatrao katastrofalno stanje u kojem su se nalazili ova naselja, prikliještena s jedne strane Bosnom a s druge klizištima.
U prošlogodišnjim su poplavama na površinu i isplivali mnogi akutni problemi bh. društva. Iako mnogi danas pričaju o junačkoj samoorganizaciji građana, o međuetničkoj solidarnosti, o divovskom radu volontera (kako domaćih tako i iz raznih europskih zemalja) oko humanitarne pomoći, spašavanja stanovništva i obrane nasipa, pa i o obnovi kontakata i solidarnosti između nekih mjesta koja su nakon rata izgubila kontakt (u mjestu iz kojega je VRS gađala moj kraj, sadašnji su stanovnici samoinicijativno čuvali stoku iz našeg kraja da se ne udavi i hranili ju), na površinu potopljene Bosne isplivalo je i ono najgore što se krije u ljudima. Od mladića koji se radovao potopljenoj maglajskoj džamiji i njemu sličnih, od dokonih „religiozno probuđenih“ apokaliptičara i teoretičara zavjere kojima su se ukazivali šejtani na klizištima i HAARPov pečat u oblacima, preko gadova koji su povisili cijene namirnica i čizama, do „stranačkih aktivista“ koji su pomoć davali samo onima s članskom iskaznicom stranke, do „snalažljivih“ grabežljivaca koji su prodavali humanitarnu pomoć. Da i ne govorimo o događajima nakon povlačenja vode, od boguvapijućih nepravdi s raspoređivanjem pomoći do otezanja s podjelom pomoći do listopadskih izbora, pa čak i gadova koji su osmislili strategiju skrivanja dobara iz svojih firmi kako bi tvrdili da su im ta dobra stradala u poplavama i za njih dobivali naknade od države.
Na površinu je isplivala i sva nebriga ljudi koji nas politički „predstavljaju“. Zapuštenost kanala, divlje deponije, gradnja u vodozaštitnom pojasu, iskapanje šljunka pridonijeli su da štete od poplava budu i veće nego što su trebale biti. Kod nas je npr. nekoć postojao nasip koji bi nas mogao zaštititi od zaobalnih voda i koji bi drastično umanjio štetu, ali je u „demokratskoj tranziciji“ taj nasip prepušten samovolji mještana, koji su ga prokopali i na njegovom mjestu napravili oranice, voćnjake i vikendice. U nekim su mjestima lokalni šerifi bili sramotno nezahvalni prema stranim stručnjacima koji su pritekli u pomoć kad je bilo najteže. Prilično kaotična bila je i organizacija građana na terenu. Svi su radili što im padne na pamet: zatrpavali su kanale kako bi voda išla drugima, nosili vreće kućama kako bi ih stavljali na ulazna vrata (što je bezumno, jer voda im je tada izbijala iz wc-šolja i podova). Protok informacija je bio nekontroliran. Čas se priča kako je nasip negdje popustio, čas da nije. Generalno su ljudi potpuno nepripremljeni dočekali vodeni val. Tako se moglo desiti da jedan Doboj bude potopljen za par minuta s građanima koji su bezbrižno obavljali svakodnevne dužnosti, a da ne budu upozoreni na nadolazeću prijetnju ili evakuirani.
Izvor fotografije: www.cin.ba
Tek nakon povlačenja vode, bili su vidljivi razmjeri štete. Kuće i dvorišta puni blata i smeća, zidovi puni vlage, nesnosan smrad. Porušeni su mostovi, na relaciji Sarajevo-Doboj rastureno je 200m pruge i 100m ceste kod Kosove. Velike štete pretrpjeli su poljoprivrednici. Ne samo da su usjevi stradali, nego je i tlo zatrovano nanesenim kemikalijama, što je (uz nestabilne vremenske prilike) uništilo cijelu narednu poljoprivrednu sezonu. Zbog velike količine uginulih životinja prijetila je opasnost od zaraza. U mom su se kraju nakon poplava prepričavale mnoge zgode o spašenim i uginulim životinjama. Čuo sam priču o farmi na kojoj se podavilo 5000 peradi, a samo je jedno pile uspjelo nekako pobjeći iz kaveza i ljudi su ga vozeći se čamcima pronašli na zadnjem suhom mjestu na krovu farme. Jedna je žena uredila skupu jacuzzi-kadu u svom kupatilu, da bi joj nakon poplava baš u kadu doplutao leš uginule svinje. Jedan je čovjek pokušao spasiti svinju tako što ju je premjestio na balkon potopljene kuće i onda otišao. Svinja je ušla u kuću i napravila ogromne štete na namještaju i zidovima.
Osim fizičkih šteta, tu su i psihičke traume. U prihvatilištima po školama u mom kraju, gdje su bili smješteni ljudi čije su kuće bile potpuno u vodi, ljudi bi ustali u gluho doba noći i pogubljeni krenuli nahraniti stoku (koja se prethodno podavila); psiholozi su bili cijelo vrijeme na raspolaganju da bi ljude utješili i spriječili moguće tragedije. Oni koji su sve to izdržali, na silu se smijući s vlastitom nesrećom (ljudi su stavljali oglase: mijenjam auto za čamac, sastavljali improvizirana plovila od korita i buradi), dotučeni su sramotno nepravednom raspodjelom državne pomoći u narednim mjesecima.
Godinu dana od poplava duh događaja iz prošlog svibnja i dalje lebdi nad pogođenim mjestima. Neka naselja koja su ionako bila opustošena masovnim iseljavanjima nakon poplava pretvorila su se u gradove duhova. Mnogi se nisu imali gdje vratiti, mnogi nisu htjeli. Što se tiče onih koji su ostali, neki su nadoknadili štete, neki nisu, već prema pomoći od države i rodbine iz inostranstva. Kuće u koje je ušla voda više nisu iste. Ponegdje voda i dalje nije za piće. Zrak u nekim prostorijama je vlažan i zagušljiv. Najgora je i najzagušljivija ipak zebnja koja se trajno uvukla u ljude i koja zna isplivati kad par dana zaredom pada kiša. I sam često zateknem sebe kako bez nekog racionalnog povoda pregledavam vodostaje rijeka na teletekstu.