Fotografija: Pierre André Leclercq (1945–), Wikimedia Commons (CC BY-SA 4.0)


17. epizoda kanadskog serijala Sjeverno od 49


Ko bar nekada nije sanjao da ima svoje vlastito ostrvo? Svoj mali svijet izolovan od ostatka planete? U Kanadi ima sretnika koji su taj san ostvarili.

Na rijeci Saint Lawrence, u provinciji Ontario, između Kanade i Sjedinjenih Država, u dužini od 80 kilometara smješten je jedan od najvećih sjevernoameričkih arhipelaga – 1864 ostrva!

Ostrva su različitih veličina. Najveće, ostrvo Wolfe, dugo je 45 kilometara, odmah iza njega, drugo po veličini je 16 kilometara dugo ostrvo Howe. Ova dva ostrva su jedina naseljena preko cijele godine i sa kopnom su povezana redovnim trajektnim linijama.

Međutim, većina ostrva su puno manja i na njima se nalaze po jedna kuća ili vikendica. Ljeti je pristup moguć samo čamcem, a zimi, ako rijeka dovoljno dobro zaledi, motornim sankama.

Da bi se kvalifikovalo kao ostrvo, dio zemlje ili stijene mora biti iznad vode tokom cijele godine i na njemu mora rasti barem jedno drvo. Sa ovakvom definicijom, nije ni čudo što na tako malo prostora imaju skoro 2000 ostrva.

U devetnaestom vijeku, ovaj je region bio poznat po krijumčarima, švercerima i piratima. Prepuno ostrva, pećina i uvala, šumaraka i rukavaca, bio je to raj za kriminalce.

Priče o zakopanom blagu su česte u ovom kraju. Zakopani ćupovi zlata i nakita, buradi sa srebrom, potopljeni brodovi sa blagom iz vremena pirata još uvijek se spominju. Tokom godina, mnogi su pokušali da pronađu nešto od izgubljenog bogatstva. Ako je neko i uspio, nije nikom rekao.

Najpoznatiji pirat iz tog vremena je bio Bil Džonson. Bil je napravio specijalni brod za svoje piratske avanture, jedan uzak, dugačak i lagan koji može lako ploviti kroz uske kanale između ostrva. U slučaju potjere, Bil i njegova ekipa su bili u stanju podići brod i prenijeti ga preko ostrva, sakriti se ili pobjeći.

Jedna od njegovih najslavnijih piratskih poduhvata je bila pljačka britanskog parobroda. Putnike su u pola noći, onako iz kreveta, u dugim gaćama i košuljama iskrcali na obalu, uzeli su sve što je bilo vrijedno na brodu, zapalili ga i pustili da otplovi niz vodu.

U dvadesetom vijeku, rijeka i ostrva su od raja za kriminalce postala raj za slavne i bogate.

Jedan od glavnih razloga za ovu promjenu je bila izgradnja međunarodnog mosta koji je povezao Kanadu i Sjedinjene Države. Most su službeno otvorili predsjednik SAD-a Frenklin D. Rusvelt i premijer Kanade Mekenzi King u avgustu 1938. godine. Više od 25.000 ljudi je prisustvovalo otvaranju a preko mosta godišnje pređe skoro dva miliona vozila.

Mjesto je preko noći postalo ljetnja prestolnica u kojoj su poznati na kupljenim ostrvima gradili svoje luksuzne kuće i zamkove. Dvije najpoznatije rezidencije su Boldt i Singer.

Nasljednik slavnog Waldorf-Astorija hotela u Njujorku, Džordž Boldt je odlučio da napravi zamak u čast svoje supruge Luize u koju je bio ludo zaljubljen. Kupio je ostrvo koje je nazvao Srce i na njemu je počeo graditi zamak koji je sam projektovao. Velelepna građevina na šest nivoa i sa 120 soba nikad nije završena. Luiza je iznenada preminula i Džordž je slomljenog srca napustio ostrvo i nikada se više nije vratio. Dvorac je bio nezavršen dugih 75 godina. Početkom 21. vijeka, ostrvo je kupila opština i restauracija je započeta prema orginalnim planovima.

Za razliku od Boldta, zamak Singer je kompletno završen i useljen i u njemu su vlasnici živjeli od 1905. do 1960. godine. Frederik Gilbert Burn je bio direktor Singer kompanije koja je proizvodila slavne mašine za šivenje, kod nas popularne kao singerice. Njegov zamak je slavan po tajnim prolazima i podzemnim tunelima koje je Burn projektovao kako bi mogao špijunirati svoje goste.

Odmah preko puta zamka je malo ostrvo na koje je jedva stala vikendica. Nju je, priča kaže, Burn sagradio u isto vrijeme kada i zamak, isključivo za svoju punicu. Kako nije znala plivati, on bi je ostavio u maju na ostrvu i dolazio bi po nju u septembru da je vrati u civilizaciju.

Vožnja brodom između ostrva je prekrasna. Voda je začuđujuće plava, skoro tirkizna. Na nekim ostrvima su čitava imanja, sa prekrasnim kućama i popratnim objektima, okružena šumom sa dokovima i garažama za čamce. Druga su toliko mala da je nejasno kako je vlasnik na njih uspio utisnuti kuću. Na jednom sam ostrvu, malom i kamenitom, vidjela samo roštilj i sto za piknik. Nema kuće, nema čak ni šupe. Samo roštilj.

Jedno od najljepših ostrva za mene je Zavikon. To su zapravo dva ostrva. Na jedno je stala kuća sakrivena između drveća a dvorište je na susjednom ostrvu koje sa kućom povezuje privatni most!

Legenda kaže da je kuća u Kanadi a dvorište u Americi i da je most najmanji internacionalni most na svijetu.

Zanimljivo je da ostrva imaju struju, vodu i telefon i sve ostale servise koje imaju kuće na kopnu.

Dok smo klizili rijekom između ostrva, na jednom sam minijaturnom ostrvu vidjela nekog čiču kako se ljulja na stolici ispred svoje vikendice. Dan je bio savršen, sunce je grijalo, plavo je nebo bilo prošarano bijelim oblacima, povjetarac je šuškao u granama, jesenje boje su krasile šumu svuda oko nas. Mahnula sam mu i on mi je odmahnuo. Sjedio je na svom ostrvu, ljuljao se i gledao kako brodovi prolaze. Izgledalo mi je kao da ne pripadamo istom svijetu.

Ovdje nisu samo ostrva naseljena. I obale rijeke Saint Lawrence, jedne od najvećih kanadskih rijeka koja povezuje Velika jezera sa Atlanskim okeanom, okićene su bogatim i velelepnim kućama. Nekolio malih gradića u tom regionu su turističke atrakcije, posebno ljeti.

U jednom od njih smo slučajno nabasali na restoran koji priprema i prodaje isključivo Fish and Chips. Restoran je zavučen u malu ulicu ispod drvoreda, u prizemlju neke trošne kuće, ima otvorenu kuhinju u kojoj se sprema hrana, pult za doček i uslugu gostiju i prostora za pet ljudi da stanu.

Dok smo čekali hranu, razgledali smo okolo i pronašli zanimljivu priču. Restoran je otvoren prije sto godina na tom istom mjestu i nikada nije prestao raditi. Nekoliko puta je promijenio vlasnika i tokom deset godina, početkom 21. vijeka, vlasnica je bila Milena Kosović.

Dok su nam motali ribu i pomfrit u lokalne novine, mislila sam na sudbinu koja je dovela Milenu u ovaj prekrasni kraj i njenu hrabrost da kupi restoran i da ga vodi tako daleko od svoje kuće i zemlje. Ne znam ništa o njoj ali eto, nekako mi je napravila da Hiljadu ostrva ne budu samo turistička atrakcija nego mjesto gdje ima neko moj.


Lejla Redžović, Prometej.ba