Marko Vešović | MAČKA
Ostaje mi da hranim / ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam / ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva, / dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari / za uskrs, širom je dveri raskrililo
MAČKA
d
Kao što jedra naglo klonu pošto se slomi katarka
Dante
*
Čučnuh na stepeništu da mačku ničiju
nahranim i pomilujem. Oči starije od svijeta –
gledaju u me, davnoprošlog. Kroz glavu sunu
primisao: da si imao i kap sreće, rat ne bi preživio
Al ne da đavo il ne da Bog. Još te nijesam
izmrcvario koliko je gore, u mom uredu,
planirano. Još se nijesam do sita iznasprdao
sa tvojim zanosima.
Mada je svako zlo
i za poneko dobro: sad se u ravnodušju
tuđeg naroda odmaram od preveć zamorne
ljubavi koju je moj narod, odvajkada,
gajio prema meni.
*
Gledam duboko u oči mačje kao da gledam
daleko na pučinu: prazno je sve odavde
do djetinjstva. Duša je poharana crkva
svetoga Frane iz Matavuljeva romana.
A živjeti je tugaljivo ko perut na ramenima
starih neženja.
Prazne su i moje noći probdjevene
nad hartijom kao nad teškim bolesnikom.
Gdje god bih krenuo, tamo bi uvijek, po sata
prije mene, stizala uzaludnost.
Život je snomorica sa kamenom pod glavom.
Moji zanosi bijahu smiješni kao hod ljudi
u filmovima nijemim. Sve na svijetu prometnu se
u čelične maljeve koji biju po jedinome
dragulju u mojoj duši.
*
Kasno je za sve.
Za radost i za očaj. Za smisao i besmisao.
Moje je vrijeme brže od najbržega
glisera krijumčarskog koga ne može stići
ni jedan patrolni čamac. Ostaje mi da hranim
ničije mačke po Sarajevu, i s ljudima da pričam
ko kad se kuša propiriti vatra od mokrih drva,
dok lipsava stoljeće u kojem Zlo, kao oltari
za uskrs, širom je dveri raskrililo.
*
Kada se pomno zagledaš u mačje oči kao
da vidiš daleko do svoga prvog plača. Još dalje.
Do voštanice na odrom vlastitim. Još dalje.
Do zemljanoga humka ne većeg od grbe kamiline.
A živjeti je tužno kao poj slijepoga
štiglića u kavezu. A duša studenija
od monaške ćelije. U njoj se kote istine
ničije kao ulične mačke.
Moji snovi su bili
njegoši s pepeljara. Moji su zanosi
pravedno ismijani. To bjehu zanosi pjevača
operskoga koga su, u Buhenvaldu,
tjerali da svoje velike arije pjeva
dok premlaćuju logoraše.
*
Marko Vešović