Nikos Kazantzakis | Ti bi htio da prosvjećuješ narod, ti bi želio da mu oči otvoriš. Kako ti to zamišljaš?
Pusti ih da žive po starom, nek bude onako kako su se obikli. Zar vjeruješ da nije baš sve u njihovu životu dosada bilo skladno? Ti ljudi žive, i zaista ne žive loše. Imaju djecu, unuke, a dragi ih bog stvara kao slijepe i gluhe; oni onda kažu: - Hvala bogu! – Skrili su se u svoju bijedu. Ostavi ih na miru i šuti!
Osobito je zadovoljstvo pohoditi neku kretsku seosku kuću. U njoj se osjeća pravi patrijarhalni dah. Kad uđete ugledate: ognjište, pokraj zida svijećnjak na ulje, bačvu za ulje i drugu hranu, a lijevo od ulaza u zidnoj izdubini vrč svježe vode, koji je začepljen čepom od suhara, s greda vise vijenci dunja i šipaka, pa miomirisne trave, kadulja, metvica, čubar, ruzmarin i drugo ljekovito bilje.
U dnu ćete ugledati tri ili četiri stube koje vode na uzvisinu, neku vrst tribine, gdje se nalazi željezni krevet, do njega ikone, a pred njima kandila. Čini se da nema ni žive duše u kući, a ipak je sve tu. Tako je malo potrebno pravom čovjeku za život.
Blago i sjajno jesenje sunce obećavalo je divan dan. Sjedili smo u vrtu, u omanjem dvorištu pod maslinom prepunom plodova. Kroz njeno se sivosrebrnasto lišće u daljini blistalo more mirno kao ogledalo. Poneki vunasti oblačići lebdili su nad nama, skrivali sunce i opet ga pokazivali. Činilo se, da krajolik diše sad radostan, a sad žalostan.
U jednom kutu dvorišta, u štalici, zavijala je bolno uškopljena svinja i svojim nas vrištanjem zaglušivala. S ognjišta dopirao je u naše nozdrve miris svinjskih mošanja pečenih na žaru.
Razgovarali smo o svačemu, što u sebi nosi trag vječnih vrednota: o sjetvi,o vinogradima i kiši. Trebalo je da govorimo glasno jer je općinski načelnik bio nagluh. Imao je, kao što je sam govorio, malo tvrđe uši. Ipak ga je bilo zadovoljstvo slušati. Život mu je proticao mirno, nalik na drvo u dolini zaklonjenoj od vjetra. Jednog se lijepog dana rodio, odrastao, zamomčio, oženio, izrodio djecu, od koje je imao mnogo unučadi. Potomstvo je bilo osigurano, pa je mogao mirno sklopiti oči. Stari je Krećanin pamtio još ona vremena kad su Turci vladali Kretom. Propovijedao nam je o svom ocu i čudesima što su se tad događala, jer su ljudi bili još bogobojažljivi i pobožni.
- Pa da, ja stric Anagnostis, koga ovdje gledate, pukim sam čudom došao na svijet. Zaista čudom! Ako vam ispripovjedam kako, čudom ćete se čuditi i reći: - Bože, smiluj mi se! – i zapaliti svijeću Bogorodici u samostanu.
Prekriži se i nastavi pripovijedanje: - Eto, u našem je selu u to doba živjela bogata Turkinja – prokleta bila! Jednog dana ta prokletnica zatrudni, pa nije dugo potrajalo i morala je roditi. Polože je u krevet. Zavijala je kao tele tri dana i tri noći. Ali nikako da se rodi dijete. Neka među njenim prijateljicama, - proklete joj kosti! – dođe i reče: Džafer-hanumo, pozovi u pomoć majku Meiré! – Majkom Meiré Turci nazivaju Bogorodicu – presvetu – velika je njezina milost! – Pa, kako da je pozovem? – lajala je kuja. – Radije ću umrijeti! – Trudovi su postali sve teži i gotovo nepodnošljivi. Još je prošao jedan dan. Nije mogla izdržati. Očajno zazivala je: Majko Meiré, majko Meiré! – vikala je, vrištala, ali je njeno stanje bivalo sve gore, a dijete nikako da se rodi. – Ne čuje te ona – rekla joj je prijateljica. – Možda ne razumije turski. Zovi njenim grčkim imenom: - Bogorodice Grka! Ali uzalud. Trudovi i boli bijahu neizdržljivi. – Ti ne nazivaš tačno! – reče joj prijateljica. - Ti tačno ne izgovaraš, Džafer-hanumo! Zato ti i ne priskače u pomoć! – U smrtnim je mukama lajala kuja, ta neprijateljica kršćana što je mogla glasnije: - O moja presveta! – I u tren oka izvije se kao jegulja iz nje dijete.
Dogodilo se to u nedjelju. I kakav čudni slučaj: naredne nedjelje spopadnu trudovi moju majku. Teški su je bolovi spopali, pa je sirotica jako stenjala. Zvala je presvetu u pomoć ali uzalud. Otac mi je sjedio na zemlji nasred dvorišta, a od jada nije jeo ni pio. Nije mogao shvatiti Bogorodičino držanje. U bolima je pomogla kuji Džafer-hanumi, mislio je, kad ju je pozvala u pomoć da je riješi patnje, a gle sada...
Četvrtog dana otac nije mogao više slušati majčin lelek, zgrabi svoj putni štap i što bi dlan o dlan, a on ti je već bio u Bogorodičinom samostanu! Prestupio crkveni prag, a da se nije ni prekrstio, tako je bio bijesan. Podigne zasun na vratima i stade pred ikonu: - Ej, sveta djevice! – poviče on. – Ti znaš da moja žena Marulja, koja ti svake subote donosi ulje da pripali u tvoju čast kandilo, leži i muči se već tri noći u trudovima pozivajući te u pomoć. Zar ne čuješ? – Uvjeren sam zaista da si se oglušila! Da se radi o Džafer-hanumi, onoj turskoj kuji, ti bi joj sigurno odmah pomogla. Ali, za moju suprugu, kršćanku, ti si gluha! Da nisi božja majka, ti bi okušala ovu batinu!
Kad to reče okrene joj leđa prije nego li se pobožno poklonio. I gle, čuda! U tom trenu zaškripi ikona kao da će se na komade raspasti. Tako škripe ikone, ako niste do sad znali, sad znate, tako škripe kad žele učiniti čuda. Moj se otac snašao. Okrenu se, pade na koljena i zavapi: - Zgriješio sam, presveta, a što smo rekli neka bude luk i voda!
Tek što je stigao u selo, a dobre ga vijesti obradovaše: - Na zdravlje, Konstantine, tvoja je žena rodila zdrava sina! To sam ja, što vam sve to propovijedam, ja stric Anagnostis. Rodih se s tvrdim uhom. To je zato, što je moj otac majci božjoj prebacio, da je gluha. Tako! možda je ona kazala. – Tvoj će sin biti nagluh da ubuduće ne huliš na mene!
Stric se Anagnostis prekrsti.
- Dobro je tako! Ta, mogla je učiniti da se rodim slijep, tupoglav ili grbav. Mogla me stvoriti, ne dao bog, kao djevojčicu. Dobro je tako! Velika je milost presvete! Klanjam se pred njenom milošću!
Tad nam nali čaše.
- Velika je njena milost! – reče i podignu čašu.
- U tvoje zdravlje, striče Anagnostise, doživio sto godina i praunuke ugledao!
Starac iskapi čašu i obrisa brkove:
- Ne, moj sine, dovoljno je. Dosta je što imam unuke. Bliži mi se kraj. Prestar sam, a sve mi snage popustile. Djece više ne mogu imati! – Šta još imam od života?
Ponovno nam natoči čaše i iza pojasa izvadi i ponudi orahe i suhe smokve, uvijene u lovorovo lišće.
- Sve što imam i što nemam podijelio sam svojoj djeci. Pritisnulo siromaštvo. Prignječilo. Ipak zato neću klonuti za tu sitnicu. Bog će mi pomoći!
- Bog će ti već pomoći! – poviče Zorbas starcu u uho. – Ali šta imamo od toga? Taj ništa ne dariva, škrtac je to!
Seoskom se načelniku namršti čelo.
- Ej, kume, ostavi boga na miru! – reče strogo. – Nemoj na nj huliti. I taj jadnik od nas čeka dobro!
U međuvremenu njegova je supruga ponizno iznijela, a da ni riječ nije progovorila, na zemljanoj posudi vrlo ukusne dijelove svinje i povelik brončani krčag vina. Sve je postavila na sto, prekrstila ruke, a da nije sjela i oborila oči. Gnušao sam se jesti, ali sam nastojao da to ne primijeti domaćin. Zorbas me promatraše sa strane. Smiješio se.
- To je vrlo ukusno meso! – uvjeravao me. Ne moraš se gnušati! – Stari se Anagnostis prigušeno smijao.
- Doista! Barem okusi! Tad će ti se usta ispuniti slinom. Kad je kraljević Georgios pohodio naš manastir, - sretan mu bio taj čas! – pripremiše kaluđeri pravu kraljevsku gozbu. Svi su bili posluženi pečenkom, a samo je kraljević dobio duboki tanjur juhe. Kraljević je žlicom miješao juhu, a onda iznenađen upitao: - Je li to grah?
- Samo jedi! odgovori stari iguman. Jedi, jedi, a poslije ćemo govoriti!
Kraljević okuša jednu kašiku, pa drugu, treću i na kraju isprazni tanjur i oblizne usne.
- To ti je izvrsno! – reče. – Izvrstan grah, mek kao mozak!
- To nije nikakav grah, kraljeviću! – reče iguman i osmijehnu se. Nije to grah! Uškopili smo od reda sve pijetlove u našoj okolici.
Stari Anagnostis nabode viljuškom komad svinjskih mošanja i pruži mi:
- Kraljevski i ukusan zalogaj! – reče i osmijehnu se.
- Otvori usta!
Otvorih usta, a starac ubaci zalogaj.
Starac nam opet natoči i mi nazdravismo njegovom unuku. Sjale su djedu oči.
- Što bi želio, striče Anagnostise, da postane tvoj unuk? – upitao sam ga. Reci da mu damo svoj blagoslov!
- Što bih želio, moj sinko? Eto, da nađe svoj pravi put. Najprije mora biti čestit čovjek i dobar domaćin. On mora imati djece i unuka, i da jedan unuk bude meni sličan, te da starci kad ga ugledaju reknu: - Gle, gle, kako je sličan stricu Anagnostisu! Pokoj mu vječni! Bio je to dobar čovjek!
- Marulja, reče on, a da se nije ni osvrtao, - Marulja! Vrč je prazan! Donesi gostima vina!
U tom trenu otvori svinja snažnim udarcem vrata štalice i rokćući otrča u dvorište.
- Boli jadnu životinju! Boli! – reče Zorbas žalosno.
- Što govoriš! – poviče starac i nasmije se. – Kad bi tebe uškopili, sigurno da bi jaukao.
Zorbas ustane sa stolice i promrmlja užasnut: - Da ti jezik otpadne, mazgove!
Svinja je trčkarala ovamo i onamo po dvorištu i ljuto nas pogledala.
- Gotovo da čovjek pomisli da ta životinja zna, da smo jeli njene mošnje! – reče seoski načelnik, kome je vino bilo malo zavrtilo mozgom.
Nas dvojica, Zorbas i ja, jeli smo mirno i zadovoljno ukusni zalogaj kao ljudožderi i zalivali ga vodom. Uz to smo se divili moru promatrajući ga kroz srebrnozeleno lišće maslina, što se sada pri zalazu sunca počelo svijetliti kao neka velika ruža. Kad smo u kasni suton napustili kuću općinskog načelnika, Zorbas je bio u dobrom raspoloženju. Postao je još govorljiviji. – O čemu smo ono prekjučer razgovarali? – upita on a onda poče: - Ti bi htio da prosvjećuješ narod, ti bi želio da mu oči otvoriš. Kako ti to zamišljaš? Držiš li da bi mogao otvoriti oči stricu Anagnostisu? Zar nisi opazio kako se njegova žena ponizno klanjala i samo zapovijedi očekivala? Htio bih vidjeti kako bi ti postigao to da žena i muž budu ravnopravni. Strašno je to kad pojedeš dio svinjina trupa, a ona još živa skiće po dvorištu i urla zbog škopljenja. Kakva je to ludost tješiti sebe da će nam bog u buduće pomoći, dok si sam blizu gladi. Šta će zaostali Anagnostis učiniti ako mu dođeš s tim poučnim budalaštinama? Ti bi ga samo zbunio! Pa šta ima od toga njegova žena Marulja? Uskoro će ih oboje izložiti na odru. Kokoš bi htjela postati pijetao, a na kraju će jedno drugom iščupati perje... Ostavi ljude u miru, gospodaru, ne otvaraj im oči. Ako bi im otvorio oči, šta bi oni mogli vidjeti? Svoj vlastiti jad! Ostavi ih da žive bez svijesti i da dalje spavaju i sanjaju!
Zašutio je za trenutak, češao se po glavi i razmišljao.
- Osim! reče zaključujući. – Osim!
- Osim! – što misliš tim kazati?
- Osim, ako bi im mogao pokazati bolji svijet nego li je taj tamni, u kome žive i provode napola miran život... Jesi li sposoban za to?
Na to pitanje nisam bio kadar odgovoriti. Znao sam šta bi trebalo uništiti, ali nisam znao šta bi trebalo sagraditi na tim ruševinama. To niko tačno ne zna, mislio sam. Stari svijet stoji na dohvatu pred tvojim očima, dobro ustaljen. Trenutno u njemu živimo i s njim se borimo. Taj svijet postoji. Budući se svijet još nije rodio, njega ne možemo dohvatiti, izmiče nam. Sastoji se od istog tkiva, od čega su naši snovi. To oblak što ga žestoki vjetrovi gone ovamo i onamo; što ga nazivamo: ljubav, mašta, slučaj, bog – čas je tanak, a čas gust; on je u stalnoj promjeni... Samo bi veliki prorok mogao čovječanstvu kazati jednu riječ, ali, ukoliko bi riječ bila neodređenija, u toliko bi prorok morao biti snažniji.
Zorbas me promatrao ironično i osmijehivao se.
- Sposoban sam! – odgovorio sam uporno.
- Ti to možeš, kadar si? Onda govori!
- Ne mogu ti reći. Ta i onako me ništa ne razumiješ!
- Tako? Onda nisi uopće sposoban! – reče Zorbas i zavrtje glavom. – Nemoj misliti da sam jeo lude gljive, gospodaru! Varaš se! Nemam škola kao stric Anagnostis, ali nisam glup kao on! Ne! Ako ja ništa od toga ne razumijem, pa kako će istom to shvatiti taj čovjek i njegova životna drugarica, ta ograničena krava? Pa onda svi ti bezbrojni stričevi Anagnostici i Marulje na svijetu? Pusti ih da žive po starom, nek bude onako kako su se obikli. Zar vjeruješ da nije baš sve u njihovu životu dosada bilo skladno? Ti ljudi žive, i zaista ne žive loše. Imaju djecu, unuke, a dragi ih bog stvara kao slijepe i gluhe; oni onda kažu: - Hvala bogu! – Skrili su se u svoju bijedu. Ostavi ih na miru i šuti!
Šutio sam. Prolazili smo pored udovičina vrta. Zorbas se začas ustavio i uzdisao, ali ni riječ nije izustio. Mora da je negdje u blizini pala kiša jer je zrak bio svjež i mirisala je zemlja. Zablistale su prve zvijezde. Mlađak je blistao svjetlošću zelenom kao busenje, a s neba su strujali mir i ljupkost.
Taj čovjek nije pohađao škole, mislio sam, ali njegov zdravi razum nije pokvaren. Mnogo je proživio i pretrpio, a njegov se duhovni zrenik tako proširio da nije izgubio svoju primitivnu oštroumnost. Sva neriješena pitanja, koja su za nas zamršena, on rješava mačem, kao što je njegov zemljak Aleksandar Veliki razvezao Gordijski čvor. Teško može taj promašiti jer se cijelim svojim tijelom, od glave do pete, oslanja o zemlju. Divljaci u Africi obožavaju zmiju, jer cijelo njeno tijelo dodiruje zemlju, pa su joj zato poznate sve zemljine tajne. Ona ih poznaje svojim trbuhom, svojim repom, svojim spolnim organima, svojom glavom. To se biće spaja s majkom zemljom i postaje jedno s njom. Takav je i Zorbas. Mi obrazovani sličimo glupim pticama koje lete zrakom.
Nikos Kazancakis, Doživljaji Aleksisa Zorbasa, Svjetlost, Sarajevo 1962, str. 77-84.