Sarajevo je grad priča. Zapravo, svaki grad piše svoje tomove pripovjedaka, ali je žanr taj koji svjedoči o njegovom karakteru. A Sarajevo - ono je žanrovski histerično. Historijski esej preko naučne fantastike prelazi u komediju na jednoj strani. Ili bolje reći u jednom srku kafe, jer velika većina njih egzistira isključivo u formi oralne književnosti.

Tekst koji se nalazi pred vama, pokušaj je da se vrlo mali broj njih, poput Šeherzadinih bajki, uhvati za rep, zapiše i podijeli.

Olimpijske igre i disciplina graffita

Sarajevo je 1984. godine bilo centar svijeta. Barem onog svijeta kojem sport znači nešto u životu. Mali jugoslovenski grad – skučen pod padinama planina – bio je domaćinom XIV Zimskih Olimpijskih igara. Tim povodom izgradila su se čitava stambena naselja, hoteli, dvorane, a zvanične postere dizajnirali su, među ostalima, Milton Glaser, David Hockney, Andy Warhol i Francesco Clemente.

Euforija, s kojom je izveden do tada najmnogoljudniji slet kao dio ceremonija otvaranja Igara, iz današnje perspektive djeluje bajkovito, a investicioni poduhvati tadašnjeg socijalističkog giganta doimaju se u najmanju ruku kao naučna fantastika. Da ipak nije riječ o mitologiji jednog grada, već historijskim činjenicama, svjedoči betonsko zdanje na planini Trebević – čvrstoj vertikali koja bdije nad sarajevskim Starim Gradom.

Bob staza – to olimpijsko betonsko zdanje služilo je svojoj izvornoj svrsi nešto manje od deset godina. Ratnih devedesetih je oštećeno i napušteno, ali je u godinama koje će uslijediti postalo poprištem nove discipline – graffita.

Magičnim putevima širenja graffiti kulture, u Sarajevu su se kasnih devedestih i ranih dvijehiljaditih pojavili prvi crtači. Igre osvajanja javnog prostora su otpočele, disciplina graffita krenula sa tihom ekspanzijom, a bob staza postala jednom od njenih arena.

Iako je teško datirati kada je prvi graffit osvanuo na bob stazi, kao što je nemoguće utvrditi čije je kapice on bio djelo, poznato je da je 2008. godine, u okviru trećeg izdanja graffiti festivala Balcan Express, na ovoj lokaciji održan graffiti jam.

Kao što izgradnja same staze djeluje megalomanski, tako i činjenica da je Sarajevo od 2006. imalo međunarodni graffiti festival koji je ugošćavao neka od najznačajnijih imena regionalne i evropske street art scene, zvuči kao priča lovca sklonog laganju. Entuzijastični poduhvati Udruženja urbane kulture N.E.K.O, bili su prekratnica sarajevske graffiti kulture, koja je bob stazu učinila svojim oltarom, ali i turističkom atrakcijom.

“Wow, ovo je tako kul da i ja poželim crtati”, govorila je američka influenserica svojoj drugarici dok je pozirala ispred Pawto-ovog graffita, nesvjesna da stoji na simboličkom spomeniku i veličine i propasti Jugoslavije.

Ajkula koja je plivala od Bistrika do Marijin Dvora

“A znaš šta moj brat radi?! On crta, ali crta s prijateljima i oni imaju svoju bandu i kretanje i sad ga svi zovu ZEOS”, bila je nenamjerna laž kojom je desetogodišnja djevojčica Jeronu otvorila novi svijet. ZEOS, ZeOne nije bio njen brat, ali jeste bio jedan od aktivnijih mladih sarajevskih writera te 2010. godine.

Trebalo je nekoliko godina da se od prvog susreta sa graffitima Jeron i sam uhvati spreja, a okolnosti u kojima se to dešava su one zbog kojih ova priča ima i komičan karakter. Naime, trinaestogodišnji Jeron je u prvo bombanje otišao s tatom. Ne, tata nije bio oldschool pionir neotkrivene Jugo-graffiti-scene. Prije da je bio čovjek od reda i zakona koji je pokušaj rađanja takve scene srezao u korijenu. Ipak, sina je odvezao u sarajevsko naselje Čengić Vila i strpljivo, iz auta, gledao kako nastaje njegov prvi, smotani, tehnički užasan throw up.

Nekoliko godina kansije, Jeron je spletom životnih okolnosti upoznao Arubu, kasnije i Nuvea i napokon je imao svoju bandu. O kretanju i taktikama tada još nisu znali puno, ali su barem znali držati sprej i bili svjesni da osim fat cap-a postoje i druge kapice. Tih godina ih je put doveo i Taine-a, brzo-okretnog mangupa izuzetnog talenta.

Međutim, kada je 2017. nakon objavljenog graffita na Instagramu, Jeronu od Tweka stigla poruka “Ko si ti?”, situacija se počela razvijati u nešto drugom smjeru. Aruba, Nuve, Taine, Jeron, kasnije i Sonez dobili su svoj pogon na lož ulje – dobili su poglavicu Tweka. Hoćeš, nećeš, ma moraš crtati debilu jedan, kao da je postao životni moto svih njih.

Ova, još uvijek neartikulisana grupica, smucala se po sarajevskim ulicama, a jednom prilikom stigla je čak i do Dobrinje, gdje je radila na prvom legalnom muralu. Šarali su netaktično, sve dok se – čudnim graffiterskim putevima – nisu našli u društvu Kaspera iz Gossenpost magazina, GPK Crew-a i CBC’S ekipe. Uz njihovo kumstvo rodio se MDB – jato ajkulica koje su plivajući sarajevskim ulicama grizle fasade od Bistrika do Marijin Dvora.

Godina je 2021. Ajkulice su već ajkule, Rulof je postao Cunami i izbacuje trake brzinom throw upa. Pandemijska izolacija je na čudan način uzrokovala ekspanziju graffita, a Twek je u potrazi za novom taktikom i smislom odlučio ajkule pustiti u okean. Osnovao je FASADA Festival. I tako je MDB od neartikulisane grupice dječaka prerastao u produkcijski tim. Interes za bandu koja crta i ima svoje kretanje postao je profesionalni poziv – Jeron, po vjeri i ubjeđenju ajkula, po zanimanju producent u kulturi.

I ništa od toga se vjerovatno ne bi desilo, da tata nije strpljivo čekao u autu.

Španski vezir i sevdalinka

“Oc’m fra’er se prepo, proprič’o naš od straha, Ajle mi”, prepričavao je mahalski zulum Jeronu, dok su zajedno gledali Sebasa Velasca kako, u okviru četvrtog izdanja FASADA Festivala, oslikava Golfa Keca na Bistriku. U pozadini se, ne tako tiho, čulo pjevanje Safeta Isovića.

Radio je posvećeno i mirno. Kao da meditira. Sa izuzetnom sigurnošću puštao je boju da curi niz tik renoviranu fasadu. Lagano je pjevušio Safete, Sajo, Sarajlio, kao da se cijeli život spremao da u Dugom Sokaku na dizalici izvodi neke od najljepših sevdalinki.

Možda se nije spremao, ali istina jeste da je još od djetinjstva bio fasciniran Jugoslavijom, Yugom, Golfom i pričama o Titu, bratstvu i jedinstvu koje mu je prenosio drugar iz đačke klupe – porijeklom iz Jugoslavije.

Kada je kao mladi slikar, koji je graffite zamijenio platnom i muralima, odlučio da proputuje Balkanom, teško da je mogao pretpostaviti da će se s takvim žarom i uzbuđenjem narednih deset godina vraćati na ovo podneblje. Da će Hadesa, doajena sarajevske graffiti scene, Ziana, Jerona i Arubu zvati svojom braćom. Malo je vjerovatno da je mogao zamisliti da će brutalistička arhitektura i atmosfera noći u Beogradu, Sarajevu, Zenici i drugim gradovima biti njegov primarni slikarski motiv. Još manje je vjerovatno da je mogao pojmiti da će se na našem jeziku obraćati novinarima povodom otvaranje njegove prve samostalne muzejske izložbe u Historijskom muzeju BiH.

Čudni su putevi graffiterski. Propjeva španski vezir sevdalinku. Ajle mi.

Napomena: tekst preuzet od Balkan SAN Magazina, koji uskoro izlazi iz štampe, a bit će predstavljen 10. septembra ove godineu okviru FASADA Festivala.


Adna Muslija, Prometej.ba