A gdje su ministri?
Na adresu Prometeja javio se čitatelj Boris Vejzalajbegović s analizom vezanom za formiranje nove skupštinske većine u Kantonu Sarajevu
Sastanak šestorke vezano za formiranje većine i vlade u Kantonu Sarajevo protiče laganim tempom uz definisanje programskih ciljeva. Pretpostavka je da će se ići i dalje u usaglašavanje procedura za dostizanje navedenih ciljeva. Eksplicitno se kaže da se o imenima ministara i drugih nosioca bitnih funkcija nije razgovaralo niti će se razgovarati dok ne dođe vrijeme za to. Na taj način se javnosti i glasačima stranaka stavlja do znanja da pozicije nisu bitne, bitno je kako će se sutra raditi u korist svih građana kantona.
Šta ovo znači? Da takvi kandidati postoje ili ne postoje? Imaju li stranke ljude koji su stručni i spremni obnašati bitne funkcije? U jednom momentu su se spominjali nestranački eksperti koji će to sutra raditi, ali ni tada nisu spominjana imena.
Šta je problem sa ovakvim pristupom? Na prvi pogled ništa, stranke će se poslije dogovora potruditi da nađu najbolje kandidate među dostupnima. Pa ćemo onda vidjeti kako će se ti novi ministri snaći ispunjavajući programe i dosežući ciljeve takvih programa. Može i tako.
Ipak, vakum imena za ministarske pozicije govori i o nečemu drugom, ne samo o želji stranaka da pokažu kako im pozicije nisu bitne. Govori i o vakumu predizbornih tematskih rasprava i ponuđenih rješenja po raznim pitanjima koja se tiču ingerencija Vlade Kantona Sarajevo. Da nabrojimo samo neke: gradski saobraćaj, vodosnabdijevanje, prostorno uređenje, zdravstvo, obrazovanje. Zar tokom predizborne kampanje nismo trebali slušati rasprave po navedenim temama? Neko će reći da je takvo nešto postojalo i da stranke imaju svoje ideje i programe po datim pitanjima. Da, ali sjeća li se neko debate u kojoj su dvojica poznavalaca sistema vodoopskrbe iz različitih stranaka na bilo koji način raspravljala o recimo vodovodu kao preduzeću i vodosnabdijevanju grada. Pa da znamo zašto godinama nismo imali vode i zašto je sada imamo. Da znamo do kad ćemo je imati i treba li nešto uraditi da se redovno snabdijevanje obezbijedi. Koliko će to sve građane Kantona koštati i da li će se cijena vode mijenjati? Na kraju, od kojih sredstava bi se takvi projekti finansirali i kako bi se namakli ti novci. Ima li to veze sa drugim ministarstvima koja će se morati odreći svojih sredstava?
E da su ovakve rasprave vođene, mi bismo danas znali ko su potencijalni ministri iz različitih stranaka. Oni bi se pred vascijelim pučanstvom istakli svojim stavovima i osobnostima pa bi to, između ostalog bili i razlozi za glasanje za određene stranke.
Da bi se odgovorilo na spomenuta konkretna pitanja nije dovoljno da stručni ljudi samostalno predlože mjere i kažu da trebalo raditi ovako ili onako. To ne znači mnogo. Oni mogu imati tehničku ili finansijsku ekspertizu ali je njihov stav iluzoran ako nije u stranci usaglašen. Takvo usaglašavanje podrazumijeva dugotrajne i detaljne dogovore među potencijalnim drugim ministrima koji duboko poznaju različita ministarstva. Samo u saglasju sa drugim takvim ljudima u okviru iste stranke može se predstaviti legitimna politika. Svi učesnici takvih debata zajednički tvore koherentnu politiku koja ima svoj početak i kraj. Na kraju, ti isti ljudi, što je možda najbitnije, svode račun. Jer sve rečeno ne može funkcionisati ako nema novca koji bi finansirao projekte. Uz sve rečeno, ta sredstva su limitirana i mora se voditi računa o velikoj slici upravljanja kompletnom Vladom.
Sve napisano služi u dvije svrhe: da se ukaže na problem bezsadržajne politike u BiH koja je još gora što se tiče nacionalnih stranaka trenutno na vlasti i, drugo, da se potaknu stranke pobjedničke šestorke da što prije pronađu ljude koji bi mogli obnašati ministarske funkcije te da oni u raspravi sa ljudima iz stranaka što prije formiraju koherentne i praktične ideje. U protivnom doći će do velikih problema i disonanci između stavova različitih stranačkih struja. Ovdje treba dodati da kompletnu sliku posebno komplikuje veliki broj stranaka koje će učestvovati u koaliciji. To je razlog više da se stranke pojedinačno odrede te da onda takve stavove usaglašavaju sa drugim strankama. To mogu raditi samo upućeni poznavaoci prilika po pojedinim resorima a nikako lideri stranaka koji imaju laičko i površno znanje po datim pitanjima. (Osim ako lideri nisu obavješteni o takvim stvarima od strane upućenih budućih ministara).
Vlada koja nema izgrađene stavove i jasne ideje neće dugo opstati. Neće proći ni šest mjeseci počet će međusobna optuživanja i od koalicije neće biti ništa. Tada im neće biti kriva SDA nego neko iz koalicije ko će, vrlo vjerovatno, izaći iz saveza i preći na stranu SDA.
Ovdje treba uzeti u obzir i aktivnosti koje će SDA činiti da sruši koaliciju. Bošnjački identitet nad kojim SDA dobrim dijelom drži monopol će postati predmetom rasprava a razna udruženja će vjerovatno protestvovati protiv „antibošnjačke“ i „antimuslimanske“ politike koalicionih partnera.
Tu su opet desne stranke među novom pozicijom najranjivije te bi one mogle među prvima izaći iz koalicije. U tom svjetlu su resori obrazovanja i kulture najbitniji zato što oni, više nego bilo koji drugi, govore o identitetu nacije. S tim se nije igrati te će koalicija, ako želi dugoročnije opstati, morati desnima među njima dati te resore i igrati po njihovim ukusima ali uz striktnu kontrolu i podršku projektima koje građanske stranke smatraju bitnima. Postoji i druga, rizičnija, opcija: da građanske stranke uzmu spomenute resore ali uz vidljivo prisustvo desničara u ministarstvima koji će simbolički i suštinski predstavljati svoje glasače. Ovdje je akcent na simboličkom. Sljedeći izbori, oni opštinski 2020. će biti mjera uspjeha pomirenja različitih svjetonazora.
Igre oko identiteta su se već počele igrati u vezi sa promptnim zahtjevom za izjašnjavanje o jeziku u osnovnim školama. Eksplicitno je traženo da se roditelji djece izjasne o imenu jezika koji će se učiti. Date su tri opcije: srpski, hrvatski ili bosanski a samo jedna se može izabrati. Ovo stvara mnoštvo praktičnih problema koji nisu limitirani samo na nemogućnost upisa učenika u srednje škole u kojima se nastava obavlja na jeziku koji nije zaokružen.
Građanske stranke će, naravno, htjeti promijeniti takav zakon i to će se, naravno, protumačiti kao antibošnjačka rabota. Možete samo zamisliti kakvi i koliki protesti će se pokrenuti zbog ukidanja takvog zakona?