Ako želi pomoći Hrvatima, Dragan Čović se ne treba kandidirati za Predsjedništvo
Situacija koja vjerojatno unosi najviše otrova u politički krvotok zemlje je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Jasno kao dan, ovakvo stanje i način biranja hrvatskog člana predsjedništva dodatno dijeli i razdvaja ljude, na najgori mogući način – po nacionalnoj osnovi
Kao i drugi lideri nacionalnih stranaka, Dragan Čović silno je zabrinut za svoje glasače, za njihovu ravnopravnost i boljitak. Rezultati te brige vide se u sveopćem napretku i sreći naroda i građana Bosne i Hercegovine.
Ove godine su opći izbori u BiH. Nema velikih nepoznanica i teško da će u većini sredina biti pravih iznenađenja, osim ako građani iznenada ne odluče drugačije. Vidjet ćemo sigurno par važnih i zanimljivih političkih bitaka, ali više i sigurnije od svega, bit će teške retorike, podgrijavanja strasti i blokiranja bilo kakvih promjena.
Situacija koja vjerojatno unosi najviše otrova u politički krvotok zemlje je izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Željko Komšić tri puta je dobio te izbore, s malo ili nimalo hrvatskih glasova, dok Dragan Čović takvu situaciju koristi da se predstavi kao žrtva i lakše preuzme sve ostale, daleko važnije i unosnije, poluge moći. Jasno kao dan, ovakvo stanje i način biranja hrvatskog člana predsjedništva dodatno dijeli i razdvaja ljude, na najgori mogući način – po nacionalnoj osnovi.
Gospodin Komšić je populistička, istovremeno tragikomična i zloguka konstanta, koja i dalje ima pristaše voljne na taj način utrošiti svoj glas. S tim se treba pomiriti, jer sve drugo je gubljenje vremena i pravljenje loše situacije još gorom. S te strane ne treba očekivati nikakve promjene, osim možda nagore. Gospodin Čović je vječni lider svoje stranke, perjanica nacionalističke koalicije, vješt političar za svoj račun, loš za svoje glasače, a i šire. Niti tu ne treba očekivati promjene, pogotovo ne suštinske.
Međutim, ako nema nikakvih promjena u političkoj konstelaciji, ne može biti niti drugačijih ishoda. Sve će ostati isto, a od Einsteina smo naučili da je definicija ludosti činiti jednu te istu stvar, i očekivati različite rezultate. Zato, ako nisu zadovoljni, građani koji glasaju za nacionalne stranke prije ili kasnije morat će promijeniti pristup i potražiti alternative.
Postoji, naravno, opravdana sumnja da nomenklatura na vlasti želi promjene. Lakše je povjerovati baš suprotno – da hoće uvijek isto, naprosto zato što im pomaže ostati na vlasti. Građani i njihovi dugoročni interesi tu su tek puka kolateralna šteta, i tužno je da veliki broj njih to ne vidi i dalje glasa za one od kojih nemaju koristi.
Ako pak nije tako, i ako postoji stvarna želja za promjenama, neki potezi moraju se povući. Konkretno, treba ih povući Dragan Čović. Ako iskreno želi spriječiti preglasavanje, treba odustati od kandidature za Predsjedništvo BiH na predstojećim općim izborima.
Nekoliko je razloga za takav potez. Gospodin Čović na sebe je navukao ljutnju dobrog dijela bošnjačkog biračkog tijela, i teško je reći da je to nezasluženo. Njegova dugogodišnja, čvrsta (baš zato što je iz interesa, dakle iskrena) koalicija s Miloradom Dodikom tu nikako ne pomaže. Gospodin Dodik je uhodani trovač međunacionalnih odnosa i dolivatelj ulja na vatru, pa ako ste u takvom društvu, morate znati da nećete svima biti po volji.
To je samo po sebi tako, ali ima i gore. Dragan Čović je 1. 2., u govoru u Banjaluci, pozvao tamošnje političare da “čuvaju Republiku Srpsku”, na kojoj im “svi mogu zavidjeti”. Bez obzira na ostatak govora, gdje ima i razumnijih tonova, ovakva izjava blago rečeno nije baš najmudrija, i dovoljna je da ovaj političar na sebe navuče trajnu omrazu.
Nije teško pretpostaviti da će jedan nezanemariv broj građana glasati za Komšića samo zato da bi spriječio Čovića da uđe u Predsjedništvo, ne uviđajući da mu tako pomažu da konsolidira svoju moć, uključujući i nad njima, kroz poluge vlasti. Ovaj ružni začarani krug treba nekako prekinuti, ali bez očekivanja da će bilo tko uraditi nešto iz altruizma ili, gluho bilo, brige za svoj narod i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Stoga bi bilo najbolje da se Dragan Čović ne kandidira za ovu funkciju, što bi bio zanimljiv simbolički potez. On naravno ne bi ostao bez utjecaja, ali ne bi sjedio u najdražoj fotelji. Zasad je iluzorno očekivati (između ostalog, zahvaljujući i Komšiću) da Hrvati u BiH većinski glasaju za kandidata koji nije iz HDZ-a, pa bi gospodin Čović tako imao mogućnost odabrati svog privremenog ili stalnog nasljednika. Mogao bi sam izabrati jednog od svojih vjernih poslušnika i upravljati iza scene, kao što je slučaj i sada. Ovo ne bi garantiralo da gospodin Komšić neće pobijediti, ali bi umanjilo šanse, a ako uspije, relaksiralo bi odnose u zemlji, što je prijeko potrebno.
Za složenu državu poput Bosne i Hercegovine bolje je da promjene dolaze korak po korak, evolucijski i pomno promišljeno. To nažalost nije slučaj već neko vrijeme, ali je moguće i u praksi ostvarivo. O tome svjedoče spore ali konkretne promjene u godinama nakon rata, sve do 2006. i tzv. Aprilskog paketa. Možda su zov vlasti i populistički zanos prevelik zalogaj, ali valjda je svima jasno da sadašnja situacija garantira samo daljnje stresove, nestabilnost, besperspektivnost i neimaštinu. Jedan ovakav simbolički potez bio bi prijatno iznenađenje i svakako korak naprijed.
Dražen Šimić, Digitalna demokracija