Alisa Mahmutović: Prof. doktrinar Sanjin Kodrić i(li) u Tunje najmanji
Odgovaram zato što znam da Sanjinu Kodriću niko sa sarajevske filološke medijevistike neće odgovoriti. Nažalost, najodgovorniji, koji bi morali biti na strani struke, na strani naučne istine, radije će šutjeti. Sutra im Kodrić može osporiti napredovanje na Filozofskom fakultetu jer je sklon spletkarenju i ne bi mu bilo prvi put. Zato će ga kolege medijevisti ismijavati uz kafu, ali niko neće ništa napisati na retorizam i konstrukcije ove vrste
Ako neki autor piše o problematici koja dotiče četiri ili pet različitih oblasti on je polihistor. Ako pretendira da je upućen u devet ili deset, on je već svaštar. No, ako bespogovorno sudi o petnaest ili dvadeset disciplina... može biti samo ništar.
Tarik Haverić
Budući da nisam slavenska filologinja, nisam klasična filologinja, nisam medijevistica, nisam književna teoretičarka, nisam istraživačica novije bošnjačke književnosti, nisam kulturologinja, nisam historičarka, nisam antropologinja, nisam lingvistica opće prakse, ne bavim se etimologijom, nisam stručnjakinja za kulturna dobra uvrštena na listu UNESCO-a, nisam etnologinja, nisam stručnjakinja za Bošnjake – potomke bosanskog srednjovjekovnog plemstva, ne bavim se političkom teorijom i drugim područjima; nisam sve ono što prof. doktrinar Sanjin Kodrić jest, ali kako sam završila studij jezika i književnosti, te poslijedipolomski studij slavistike, podrazumijeva se da operiram stručnom terminologijom, što Kodrić, bez obzira na silne funkcije i oblasti kojima se bavi, nikako ne uspijeva. Stoga, odgovarati na cijeli niz pseudonaučnih floskula koje prof. doktrinar Sanjin Kodrić ponovo iznosi u Stavu (18. 08. 2016.), a sve pod krinkom zabrinutosti za „bošnjačku kulturu sjećanja“ bilo bi, ne samo delikatno, nego i bespredmetno, da nije kako jest, a kako jest znaju svi oni koji znati žele. Stoga ću se ovdje osvrnuti samo na ono što je abeceda nauke o jeziku:
Prvo. Filologija i lingvistika nisu isto. Istina, obje se bave jezikom, s tim što filologija podrazumijeva poznavanje klasičnih jezika i proučavnje pisanih tekstova u međusobnoj povezanosti jezika, teorije književnosti i stilistike. Nema filologije bez ovog uzajamnog odnosa. Sanjin Kodrić nema nijedan rad koji bi se mogao okarakterizirati filološkim, kao što to nemaju ni drugi tzv. bosanskohercegovački, a ustvari samoprozvani filolozi-bošnjakisti. Jedna takva „filologinja“ je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, drugi je direktor Instituta za jezik u Sarajevu, a posebno mjesto među nejednakima zauzima njihov duhovni mentor Dževad Jahić. O materijalnim greškama filologinje iz Tuzle i radovima njezinih kandidata ne bih ovom prilikom. (A o tome u kakvom je stanju naša filologija, za one koji žele znati više – pogledati: Andrea Lešić-Thomas, Filologija u vremenu, još uvijek; www.sveske.ba).
Drugo. Valjda bi svako ko se bavi određenom strukom, morao ovladati i operirati njenom stručnom terminologijom, koja je cjelovit rječnik svake određene nauke i usko je vezana za učenje specifičnih znanja o samoj nauci, pa je, teoretski gledano, na razini stranog jezika jer je za nju potreban stanovit napor. Iz Kodrićevog izlaganja sasvim je jasno da mu stručna lingvistička ni filološka terminologija nisu jača strana. Profesor nije ulagao nikakav napor da bi provjerio bošnjakiste-filologe. Nekritički se poveo za njima jer mu to ideološki odgovara, pa je tamo gdje mu nije mjesto uveo novotermin „starobosanski“: „Za filologe, pak, Povelja bana Kulina također je od nemjerljivog značaja. Naime, Povelja je pisana na dva jezika i dva pisma – na latinskom jeziku i latinicom i na starobosanskom jeziku bosančicom, tj. starom bosanskom ćirilcom.“ I dalje nastavlja potpuno nesvjestan elementarne nelogičnosti: “Iako je riječ o tekstu pisanom prije više od osam stoljeća, jezik i današnjim čitaocima dosta je blizak i dovoljno razumljiv.“ Da zna kao što ne zna, ove složenice se upotrebljavaju u jezicima u kojima je prisutan snažan diskontinuitet. Takvi su: starogrčki koji je u odnosu na savremeni grčki jezik izolat, ili starobaktrijski koji je ustvari avestički, ili staroiranski koji sa novoiranskim dijeli nešto od rječnika, ali mu je gramatika potpuno različita, ili pak sanskrt u odnosu na hindu, koji opet koristi samo neke riječi iz njega, ali ne i gramatiku. Koliko je meni poznato, studenti naših jezika, nakon godine dana učenja crkvenoslavenskog, mogu čitati i povelje i evanđelja, tako da mi nije jasno otkud ovdje „starobosanski“, ako nije prispio poznatom analogijom. Naime, prvo su Srbi uveli starosrpski, a Hrvati preuzeli, pa im je, vrlo često, i ono što je Bošnjacima starobosanski, ustvari, starohrvatski. Čovjek prosto ne zna gdje se sve dodiruju ti starojezici. I na koncu, ako je ovo zaista stručan termin, valjda bi na svakoj slavistici bio poznat i usvojen, što nikako nije slučaj. Dakle, ne radi se o stručnoj terminologiji nego o nestručnoj projekciji. Isto bi bilo kad bi se termin infectio u bh. medicini koristio u značenju – infekcija, a u evropskoj, afričkoj ili američkoj medicini u značenju prehlada ili grlobolja.
Treće i najvažnije: Termin bosančica u literaturi koja se bavila tipovima ćirilice rezerviran je za varijantu kancelarijskog pisma koje se razvija u 16. stoljeću. Iako postoji više varijanata bosanske ćirilice, nedopustivo je brzopis 16, 17. i 18 stoljeća, kojem pristaje naziv bosančica, izjednačiti sa pismom Humačke ploče i Kulinove povelje. Nauka je, iako se Kodrić njome poigrava, o tome rekla svoje. (O tome može vidjeti: T. Raukar, V. Mošin... ne faleć' im vjere!) Kad smo već kod problema s bosančicom, nije zgorega pomenuti i nedavno tzv. raskrinkavanje profesora Nenada Veličkovića, čiji je jedini grijeh bio taj što je među studentima proveo jedan zanimljiv eksperiment, koji je pokazao kako se ideološki sadržaji šire kroz obrazovne programe, i kako se zloupotrebljava autoritet u nastavi. Pošto oni koji su ga „raskrinkavali“ nisu mogli iznijeti činjenice jer bi ih demaskirale i demantirale, odlučili su krenuti putem zavjere – isprobanog recepta totalitarnog uma, pa su Veličkoviću pripisali lažnu, tj. nacionalističku kvalifikaciju roditeljima bošnjačke djece u Konjević Polju. Znali su oni koji su ga tobože raskrinkavali jako dobro da njhovi čitaoci neće provjeravati ono što iznose, ali isto tako nisu mogli znati da će neki provjeravati ono što oni iznose.
Četvrto. Fascinira kod Kodrića jedna rečenica: „Uz ovo, Kulin je, kažu, imao samo jedan ratni pohod, što je za srednjovjekovne prilike bila rijetkost (...)“. Mora da je Kulin po vokaciji bio mirotvorac, što znači dobri Bošnjanin! Naš pravi predak. Kao i danas, osvrnemo li se oko sebe, sve sami mirotvorci, dobri Bošnjani, uključujući Kodrića kao „najdobrijeg“.
Nakon ovakvih eskapada Kodrića, a kodrića ima kod nas još, može se zaključiti da se naša filologija prilično razlikuje od uobičajene. Kod nas je za tu kvalifikaciju potrebno da se pismo svakog medijevističkog dokumenta, bez obzira na vrijeme nastanka, nazove bosančicom, da obavezno navedete da se taj dokument transliterira prvi put i da pripada korpusu „starobosanskih“ tekstova. To što slavistička filologija ne operira ovim pojmovima - starojezicima, govori samo o slavenskoj filologiji. Odnosno, o tome koliko je ona nerazvijena i ne prati savremena naučna kretanja na slavenskom jugu.
Bosna i Hercegovina, dakle, u svakom smislu nazaduje, što je s druge strane, idelan humus u kojem opstaju i razmnožavaju se samo specifični organizmi. Izlaganje ovog već respektabilnog doktrinara ovaj put podijeljeno je u dva dijela: prvi, obimom veći, posvećen je historiji srednjovjekovne Bosne, dok je drugi posvećen njegovim filološkim pregnućima. Ako Kodrić za povod svog pisanja uzima 827. godišnjicu nečega, pa bila to i Povelja Kulina bana, da bi napravio poveznicu između srednjeg vijeka i danas, što je njegova osnovna namjera, onda se on već samim tim diskvalificira i ništa o tome ne bi trebalo pisati. To što pritom koristi sintagme, sintakseme i rečenice tipa: „danas se smatra“, „kažu historičari“, „za historičare je“, „za filologe je“, „smatra se“, „po nekim tumačenjima“, „najčešće se smatra“, „potrebno je još istražiti“, „naučno preispitati“, izostavljajući konkretna imena historičara i filologa, naprimjer, dezavuira čitaoca stvarajući oko sebe dimnu zavjesu u koju je, samo na prvi pogled, teško prodrijeti. U tom smislu, npr., Kodrićevu tvrdnju da se Kulinova povelja danas smatra „rodnim listom“ bh. državnosti treba smatrati neslanom šalom medijeviste u pokušaju, jer znaju i ptice na grani da je moderna bh. državnost utemeljena u NOB-u 1941–1945 sa ZAVNOBIH-om i AVNOJ-em, a onome ko to ne želi znati, poput doktrinara, teško se, ako ikako, može pomoći. Kada u svojim državotvornim preokupacijama, uzimajući iz konteksta samo određene dijelove historijskih izvora, koji su u literaturi dobro poznati, i kada tvrdi da je Bosna za Kulina bana „bila relativno prostrana država“, koju se moglo preći za „deset i više dana hoda“ onda se meni čini da to nije bila čak ni relativno prostrana država jer, to bi otprilike bilo preći za deset dana hoda rastojanje između planina Kurozeb i Lelije. Terminološku zbrku, koja mu je očito jača strana, doktrinar dovodi do perfekcije izjednačavajući pojmove krivovjerja i bosanskih krstjana, što su sve, samo ne sinonimni pojmovi. Naravno, za doktrinara ovog kalibra dovoljno pokriće za ove terminološke konstrukcije su citati koje pokriva jednostavnom rečenicom: „kažu historičari“. A ne kaže da ozbiljni historičari sa imenom i prezimenom jasno kažu da država danas nema nikave veza sa feudalnim poretkom. Ne bi mu bilo zgorega barem pogledati: N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, koja je za vrijeme mog studiranja bila alfa i omega na predmetu: Bosanska srednjovjekovna književnost. Tu bi današnja BiH mogla predstavljati iznimku, imajući u vidu partitokratsko-feudalne strukture koje njome upravljaju. Ovdje se Kodriću otvaraju nove interpretativne mogućnosti koje on, ne znam zašto, još uvijek nije iskoristio. U tome bi mogao poći od izjave bivšeg glavnog predstavnika u BiH Ch. Sch. Schillinga, koji je BiH označio „propalom državom“. Ako je za njega (Schillinga) sa svim njegovim znanjima i umijećima BiH propala država, kako onda takva država može imati ikakve veze sa srednjovjekovnom Bosnom koja se uzdiže do neba i pergamenom na kojoj je ispisana jedna povelja? Budući da u svojim ekspertizama o bosanskom srednjem vijeku prof. doktrinar često koristi termin koji nema nikave veza sa strukom - medijevistikom, a ovdje mislim na leksem „tajno“, ili sintagmu „Bosanska tajna knjiga“, vjerujem da će ovu enigmu Kodrić, poput brojnih ostalih, uspješno riješiti. Medijevist u pokušaju nariče zbog bošnjačkog odricanja srednjovjekovne Bosne kao bosanske, te primjereno njegovim sadašnjim rezultatima iz te oblasti smatra: “Stoga, mnogo štošta iz starije bosanske prošlosti, i iz naše prošlosti uopće, potrebno je još istražiti, a niz ranijih predstava potrebno je ozbiljno i temeljito naučno preispitati i u našoj histografiji i u našoj historiji jezika i književnosti“. Šta znači: “starija bosanska prošlost“ i „naša prošlost uopće“?! Šta su sadržaji ovih pojmova? U čemu je razlika između starije bosanske prošlosti i naše prošlosti uopće? Koliko je ovdje profesor na svom terenu svjedoči i njegova sljedeća rečenica: “Niko pametan ne odriče baštinu svoju plemenitu, jer bez nje ne može se sigurno hoditi ni u sadašnjosti, a još se teže može uputiti u sigurniju budućnost, baš kao što po Bosni davni dubrovački trgovci nisu mogli slobodno hoditi i trgovati bez Povelje bana Kulina.“ Kodrić, ako ga dobro razumijem, hoće reći da je u vrijeme Kulina bana između Bosne i Dubrovnika postojao srednjovjekovni neoliberalni koncept slobodnog tržišta, što će svako razuman i sam zaključiti. Jedini problem u tome javlja se kada naša iskustva od devedesetih do danas, obilježena upravo njime u novovjekovnoj varijanti, usporedimo sa iskustvima iz prošlog, jednoumlju sklonog sistema, u kojem je njegov filološki mentor govorio: “Naime, četiri nacionalne individualnosti čiji je maternji jezik srpskohrvatski: Srbi, Hrvati, Muslimani, Cmogorci unutar zajedničkog jezika ispoljavaju izvjesna variranja. Ona nisu rezultat pritisaka niti nametnutih rješenja već su posljedica zakonitosti istorijskih razvojnih tendencija. Samo naučnim pristupom tim tendencijama one se mogu jasno razlučivati od težnji koje su isforsirane i koje predstavljaju negiranje zakonitog i preferiranje ishitrenog i vještačkog. Takav pristup, međutim, sam po sebi ne može otkloniti pojave koje se u našem društvenom okruženju permanentno javljaju kad je riječ o manipulisanjima prirodno uspostavljenim, naslijeđenim jezičkim razlikama. Taj pristup zapravo može pomoći u razbijanju nekih naših jakih predrasuda. Ali, naučne istine valjaće adekvatnije iskoristiti i vrednovati u opštim našim sistemskim rješavanjima potreba za dinamičnijim kulturnim protokom među sociokulturnim sredinama.“ (Dž. Jahić, Funkcionisanje jezika u višenacionalnim sredinama, Sarajevo, 1990). Dakle, u svojoj promašenoj, ideološki fungiranoj teoriji identiteta, kako ga Kodrić zamišlja, i u kojoj po običaju ne konsultira relevantnu literaturu (E. Gellner, Nations and Nationalism, 1983, A. Smith, National identity, 1991; Myts and Memories of the Nation, 1999; E. Hobsbawm – Terence Ranger, Izmišljanje tradicije, 1983), morali bismo konfiskovati svoje vlastito sjećanje i pristati na vječni, nepromijenjeni nacionalni identitet od Gota do današnjeg dana. Da pojednostavim do kraja njegov koncept „etnogeneze“: Goti – Bosanski Slaveni – Dobri Bošnjani – begovat srednjovjekovnog porijekla – Bošnjaci!!! Gdje se, u kratkom vremenu, izgubi sve ovo što Jahić reče skoro, 1990-e? Sve bi se, međutim, dalo jednostavno objasniti riječima Habsbawma: „Nacije su prema ideolozima nižeg ešalona prirodne ljudske zajednice (...)“. Prema istom autoru, riječ je konceptu koji podrazumijeva proces formalizacije i ritualizacije, gdje je pozivanje na herojsku prošlost i kontinuitet s njom potpuno umjetan (E. Hobsbawm, 1983).
Dakle, cijela ova Kodrićeva muka oko kontinuiteta, a s njim povezanog identiteta, nije ništa drugo nego poznata reakcija na diskontinuitet koji povezuje fragmentarni postsocijalistički svijet sa „globalitetom“ s jedne strane, i sa sopstvenim historijskim iskustvom, s druge. Svakako da je u „haosu tranzicije“ potrebna tačka susreta lokalnog i globalnog. Takvom kontekstu svojstvene su upravo konstrukcije vezane za „kontinuitet“ i „potvrđivanje samosvojnosti lokalne kulture“. Budući da je u postsocijalističkim i postkomunističkim zemljama sve u znaku diskontinuiteta, snažna je i potreba za kreiranjem i izmišljanjem famoznog kontinuiteta. Zato će svaka potreba za istinom, što je temeljni naučni princip, ovdje biti proglašena bogohulnim činom ili identitarnim problemom, u najmanju ruku. A to što prof. doktrinar Kodrić uspješno profitira vlastitom traumom - nikome kome ove ideološke projekcije odgovaraju neće smetati. To nije ni bogohulno, a još manje je identitarni problem. Ustvari, istraumatizirani, bili profiteri ili ne, neophodni su ovom ne-sistemu, jer bez njih nikad ne bi bio ovako uspješan.
P. S. Ako bi se i desilo da, ne daj Bože, Tunjo nekad i umre, treba biti spokojan jer ostavio je iza sebe gotovo sebi ravnog nasljednika. Istina, Tunjo i kad konstruira ima šarma, jer njegove verbalne eskapade mogle bi ući u historiju svjetskog šarlatanstva, a o onome što je inače cijeli život izučavao i studentima predavao, dovoljno su rekle knjige četiriju autora: Mahira Sokolije, Tarika Haverića, Dubravka Lovrenovića i Marka Vešovića. A to su samo autori koji su Tunji posvetili cijele knjige, a kad bih nabrajala autore koji su u naučnoj periodici demaskirali Tunjino šarlatanstvo, cijeli ovaj tekst bih morala posvetiti tome. Za razliku od Tunje, šarmantnog i elokventnog u svom laganju, Kodrić je neinventivni i minorni „stručnjak u svojoj oblasti“ koju jedini predaje na planeti. Zato su njegovi tekstovi, prije svega, dosadni, rečenice duge, izlomljene, veleslalomi u logičkom smislu, a vrlo često kako smo vidjeli, i bez konkretne referencije. Ako je za bošnjačku tzv. intelektualnu čaršiju Tunjo bio i ostao, barem privatno, mjera mudrosti i znanja, onda su sa Kodrićem Bošnjaci spali puno niže nego što su bili s Tunjom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi autorice Alise Mahmutović