U pozvanom svečanom govoru povodom završetka akademske godine 1982. na kalifornijskom isusovačkom Santa Clara University, tadašnji rektor salvadorskog isusovačkog Universidad Centroamericana José Simeón Cañas, Ignacio Ellacuría, govorio je o ideji katoličkog univerziteta:

„Postoje dva aspekta vezana za svaki univerzitet. Prvi i očiti jest taj da se bavi kulturom, znanjem i upotrebom razuma. Drugi, možda ne toliko očiti, jest taj da se mora baviti društvenom stvarnošću – upravo zato što je univerzitet neizbježno društvena sila: on mora transformirati i prosvjećivati društvo u kojem se nalazi.“

Ovaj baskijski svećenik i čuveni filozof oslobođenja koji je život proveo u El Salvadoru, sasvim tipično za članove isusovačkog reda u Centralnoj i Latinskoj Americi, naprosto nije razdvajao svoje riječi od svojih djela: „Što onda univerzitet radi uronjen u svoju realnost? Transformira ju? Da. Radi sve moguće da se sloboda uzvisi nad opresijom, pravda nad nepravdom, ljubav nad mržnjom? Da. Bez takve sveobuhvatne predanosti, mi ne bismo bili univerzitet, a posebice ne bismo bili katolički univerzitet.“

Upravo zato što je svoj katolički univerzitet pretvorio u centar subverzivne političke misli, odakle je kontinuirano kritizirao salvadorski vojni režim tijekom građanskog rata 1980-ih, nakon isusovca Rutilia Grandea – danas blaženika; nadbiskupa Oscara Romera – danas sveca Katoličke crkve, Ellacuría je ubijen sedam godina nakon ovog svečanog govora, na svom radnom mjestu zajedno sa petero subraće isusovaca i profesora, kućepaziteljicom zgrade univerziteta i njenom kćerkom. Trenirani od strane elitnih američkih vojnih postrojbi za vrijeme vladavine Ronalda Reagana i Jimmyja Cartera, odredi smrti salvadorske vojne hunte ubili su rektora isusovca Ellacuríu, kao i brojne salvadorske svećenike prije njega, pod optužbom da su – komunisti.

Trenirani od strane elitnih američkih vojnih postrojbi za vrijeme vladavine Ronalda Reagana i Jimmyja Cartera, odredi smrti salvadorske vojne hunte ubili su rektora isusovca Ellacuríu, kao i brojne salvadorske svećenike prije njega, pod optužbom da su – komunisti

Jedan drugi isusovac, Jorge Mario Bergoglio, Argentinac na čelu Katoličke crkve posljednjih jedanaest godina pod imenom papa Franjo, prošli je tjedan posjetio dva katolička univerziteta u Belgiji koji su se razdvojili krajem 1960-ih uslijed belgijskog lingvističkog rata, flamanski Katholieke Universiteit Leuven (KUL) i frankofoni Université Catholique de Louvain (UCL). Nominalna logika prema kojoj bi sve trebalo uredno i šarmantno proći kada poglavar Katoličke crkve posjeti katoličke visokoškolske ustanove ovaj put nije ostvarena. Postoji očito nekakav šum u kanalu koji vodi od dvije premise prema zaključku. Što bi moglo poći po krivu?

Rektor flamanskog katoličkog univerziteta Luc Sels u javnom susretu s papom je izrazio zadovoljstvo što je otvorio vrata dijalogu i proturječju u Crkvi, međutim sasvim je jasno izrazio želju za ravnopravnošću žena i muškaraca, veću susretljivost prema seksualnim manjinama i još žustriji rad u kontekstu prevencije i kažnjavanja svećeničkih zlostavljanja. Studenti frankofonog katoličkog univerziteta u svom su susretu s papom pak nastojali doznati što misli o podčinjavanju žena kroz povijest Crkve, na što je on odgovorio da je Crkva zapravo ženskog roda, chiesa po talijanski, odnosno da ženstvenost predstavlja „plodnu dobrodošlicu, njegu i životnu predanost.“ Kada je poslije papa izjavio da mu se ne sviđa što su studenti imali već spremne kritičke odgovore o njegovoj izjavi, nazvavši njegove stavove „determinističkim i reduktivnim“, pitanje je zar on to ne čini isto sa repetitivnim izjavama, već ispražnjenim od značenja, da je Crkva, eto, ženskog roda?

Jedan drugi student teologije u osobnom susretu, inače dezerter iz Rusije i nesuđeni svećenik matične mu Ruske pravoslavne crkve, nastojao je poručiti papi da bude „manje povodljiv slatkoj retorici ruskog režima“ koji ratuje protiv svojih susjeda i da ga boli gledati kad se grli s patrijarhom Kirilom i dužnosnicima Ruske pravoslavne crkve koji redom podržavaju ratni zločin nad ukrajinskim narodom.

Kontekst je u ovom slučaju ključan, i sam je Ellacuría u svom govoru o ideji katoličkog univerziteta govorio da nije svaki isti, da mora biti ukorijenjen u svojoj historijskoj praksi. Leuvenski teološki fakulteti dok su djelovali zajedno, kao i nakon razdvajanja, smatraju se nositeljima povijesno-kritičke metode u biblijskim znanostima, koja je Vatikanu dugo bila trn u oku. Kao i teolozi oslobođenja s globalnih periferija kojima je europski teološki rasadnik bio upravo Leuven, gdje su se školovali neki od najistaknutijih predstavnika latinoameričke struje. S njima će prethodni papa Ratzinger, dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, bojovati oko njihove upotrebe marksističke analize u teologiji. U Leuvenu će, uostalom, sveti Oscar Romero primiti počasni doktorat samo mjesec dana prije nego je na njega 1980. izvršen atentat u San Salvadoru dok je služio misu, od istih odreda smrti koji su ubili Ellacuríu i braću isusovce, pod istim optužbama – da je subverzivni element.

Danas na flamanskom teološkom fakultetu po prvi puta na dekanskoj stolici sjedi žena, profesorica Starog Zavjeta Bénédicte Lemmelijn. Prije papine prošlotjedne posjete, ovaj je fakultet objavio otvoreno pismo o svojoj ulozi u životu akademije, društva i Crkve. Među ostalim, osvježavajuće je čitati što tamo stoji o odnosu teologa i autoriteta:

„Počnimo s razotkrivanjem općeg mjesta nerazumijevanja: teologija kao znanstvena disciplina nije trbuhozborac crkve ništa više nego što je, na primjer, ekonomija kao znanost produžena ruka tržišne ekonomije ili što farmaceutska znanost služi farmaceutskoj industriji. Naprotiv, Fakultet teologije i religijskih studija nastoji kritički gledati na religiju, vjeru i crkvu kroz znanstvene uvide. To znači da teolozi ne ponavljaju jednostavno stavove religijskih autoriteta, nego ih podlažu istraživanju i kritičkoj analizi.

Štoviše, ovakav kritički pristup je ključan za integritet same discipline. Teolog proučava religijska vjerovanja, prakse, tekstove i institucije s poštovanjem prema vjerskim tradicijama, ali ne smije ostati slijep na njihove slabosti ili moguće negativne posljedice.“

Jedna od, dakako, najgnjusnijih posljedica izvitoperenih shvaćanja duhovnosti i zloporabe autoriteta jesu seksualna zlostavljanja od strane klerika, pri čemu Katolička crkva u Belgiji ima posebnu povijest. Ne zna se je li belgijsku javnost te 2010. više potreslo zataškavanje samog slučaja ili priznanje biskupa Bruggea Rogera Vangheluwea da je napastovao svoja dva nećaka dok je bio svećenik i biskup. Prošle godine je na nacionalnoj televiziji prikazan dokumentarni film Godvergeten, u kojem progovaraju žrtve crkvenih zlostavljanja, koji je još jednom uzdrmao odavno izgubljeni kredibilitet Crkve u Belgiji. Uostalom, i papa Franjo se tijekom svog posjeta susreo sa žrtvama klerikalnog zlostavljanja u Bruxellesu. Otvoreno pismo teološkog fakulteta ovako tumači odgovor na skandalozni fenomen zlostavljanja:

„Jedan od primjera je kako su teološki fakulteti odgovorili na krizu uzrokovanu seksualnim zlostavljanjem unutar Katoličke crkve. Teolozi nisu samo snažno osudili zlostavljanje, već su provodili dubinska istraživanja temeljnih faktora koji su to omogućili, kao što je zlouporaba moći, kultura tajnosti, zlouporaba termina kao što je 'oprost' ili problematični koncepti seksualnosti. Ovi uvidi doprinose reformama unutar crkve, kao i široj društvenoj svijesti o ovim temama.“

Zašto je u svemu ovome dobro da je papa Franjo dobio packe od belgijskih katoličkih univerziteta? Sjetio me ovaj red zbivanja i historijska isprepletenost događanja na trenutak kada sam na istom fakultetu, u svom govoru na dodjeli diploma u ime međunarodnih studenata, rekao da „ima još previše glasova koji se moraju čuti i previše ljudi čije se dostojanstvo mora povratiti. Ne smijemo odustajati od našeg vlastitog načina teologiziranja sve dok nam naša savjest tako govori. Sjetimo se uvijek što smo naučili na ovom fakultetu, da nema te dogme, svećenika, biskupa, pape ili patrijarha koje ne smijemo propitivati.“

U svom zahtjevu za otvorenim dijalogom mora se biti spreman da su gotovo dva tisućljeća institucionaliziranog kršćanstva i teologija koje su opravdavale, ponekad i utemeljivale, sve one prakse inherentne kolonijalizmu, rasizmu, antisemitizmu, eurocentrizmu, šovinizmu, zloporabi moći i autoriteta kroz skandalozno ophođenje nad nejakima, ipak vjekovni grijesi koji nisu i neće biti oprani tako brzo. Teško je i čak nepotrebno osporiti ono očito, koliko je izbor Bergoglia za papu značio za studente teologije u to vrijeme. Od zaokreta prema Crkvi siromašnih i periferijama iz koje i sam dolazi, uskoro će baš njegovom voljom i ovi gore pobrojani Salvadorci postati blaženici i sveci te barem na trenutak senzibilizirati vjernike i širu javnost za onu drugu stranu Katoličke crkve, onu koja se nalazi daleko od europskog i zapadnjačkog elitizma, koja na favelama i slamovima još čuva dostojanstvo svog poziva i potlačenog naroda. Papa Franjo i sam postaje predvodnik glasa za zaštitu dostojanstva migranata, osuđuje „kapitalizam koji ubija“ i crkveni klerikalizam. U trenutnom geopolitičkom kaosu, on je ponekad zbilja jedan od rijetkih empatičnih i pomirljivih glasova. Međutim, niti bi on sam volio postati predmetom idolatrije, niti su njegovi stavovi, a posebice on kao simbol jedne autoritativne institucije opterećenog historijskog nasljeđa, imuni na konstruktivnu, kritičku i oštru recepciju.

Uslijed privatiziranja, tehnokratizacije, komodifikacije i kapitalizacije znanja ikakva vrsta kritičke pedagogije, kao što znamo, danas je češće izuzetak nego pravilo, na žalost one budućnosti koja je već ovdje

Uloga i ideja katoličkog univerziteta u kontekstu salvadorskog građanskog rata o kojoj je isusovac Ellacuría govorio, zahtjev za društvenom transformacijom i prosvjećivanjem, već duže vrijeme se ispoljava kao zahtjev za razumijevanjem i raskrinkavanjem odnosa moći. Nema kritičnijeg zadatka u današnjem svijetu nego učiti o ambivalentnoj naravi, raspodjeli i zloupotrebi moći, o načinima na koje se ona manifestira na svim nivoima, od osobne, institucionalne do geopolitičke. Uslijed privatiziranja, tehnokratizacije, komodifikacije i kapitalizacije znanja ikakva vrsta kritičke pedagogije, kao što znamo, danas je češće izuzetak nego pravilo, na žalost one budućnosti koja je već ovdje. Poseban nered danas predstavlja i svjesna manipulacija znanjem, odnosno namjerno širenje dezinformacija u svrhu interesa onih koji već posjeduju političku i ekonomsku moć. Kao što Katolička crkva – koja je dugo imala monopol nad društvenom i političkom moći upravo zato što je imala monopol nad znanjem – prima preko svog simbola ove neugodne, ali više nego opravdane i potrebne kritike, tako se i sami flamanski univerzitet trenutno nosi sa sve žešćom i opravdanom studentskom kritikom zbog kontinuirane suradnje sa institucijama izraelskog genocidnog režima.

Povezanost ovih događaja nam skicira veoma široku priču o ambivalentnosti kršćanstva kao pedagoške i historijske prakse, kao i političko-teološkog shvaćanja događaja spasenja, kao nečega što se odvija unutar ili izvan povijesti, kada i za koga. Nije, međutim, ovo teološka rasprava niti nas zanima koja je strana (koliko ih uopće ima?) ovdje u pravu. Teološki nam jezik i primjeri ovdje služe kao gotovo zaboravljeni proročki alati u kritičkom i savjesnom razumijevanju moći, da ona sama po sebi nije loša niti dobra, da se može zlorabiti, kao i da se može koristiti zdravo i korisno za vlastitu zajednicu, što je i papa Bergoglio nebrojeno puta demonstrirao. Zahtjev Ignacia Ellacuríe za društvenom transformacijom i „sveobuhvatnoj predanosti“ katoličkog i bilo kojeg drugog univerziteta naprosto je neodvojiv od analize autoriteta i vlasti u svijetu premreženom interesima i voljom za moći. Oni koji se, dakle, zadese u poziciji moći, manje je važno sada bilo to voljom Duha Svetoga, popularnom voljom naroda ili svojevoljno, oni naprosto nikada ne smiju mirno spavati. Moć, ionako, znamo vrlo dobro, nikada ne spava, a čak i kad spava, onda uvijek sanja da ima barem još malo više moći.

Goran Stanić, Prometej.ba