Bez Alana Turinga ove godine bismo možda obilježavali 70. godišnjicu pobjede nad Hitlerom
Prema procjenama analitičara, mogućnost dešifriranja poruka skratila je trajanje Drugog svjetskog rata za barem dvije godine i poštedjela smrti oko 14 milijuna ljudi
Jučer se diljem Europe i svijeta obilježavao Dan pobjede nad fašizmom, odnosno dan konačnog njemačkog potpisivanja kapitulacije u Drugom svjetskom ratu i kraja, barem na tlu Europe, najzvjerskije epizode ljudskog ništavila. Osim Dana pobjede, slavi se, ne slučajno, i Dan Europe zasnovane na antifašizmu kao jedinom zdravorazumskog životnom uvjerenju. Istina, i mi smo dio Europe i to baš onaj dio na kojem je prvo došlo do stvaranja slobodnih teritorija prethodno okupiranih od njemačkih i talijanskih nacifašističkih snaga i domaćih sljedbenika ideologije krvi i tla, ali se kod nas ovaj dan obilježava nekako u bojazni od konflikta, u strahu da ne uvrijedimo one koji i dalje žale za porazom u ovom strašnom ratu. Iako je to jedna apsurdna i strašna činjenica, ona ipak nije tema ovoga teksta, nego je to Alan Turing, jedna od najvažnijih osoba što se Dan pobjede obilježava baš na ovaj datum.
Alan Turing bio je britanski matematičar i informatičar, jedan od najutjecajnijih teoretičara ranog razvoja računalne nauke te čovjek koji je postavio veliki dio osnova za razvoj modernih informatičko-kompjuterskih tehnologija. Koliki je njegov doprinos u tom području najbolje svjedoči naziv najvažnije nagrade u računalnom području - Turingova nagrada - koja u toj nauci ima težinu Nobelove nagrade u nekim drugim znanostima. Osim toga se i test kojim se vrši provjera postojanja inteligencije kod računala naziva Turingov test. Usput rečeno, do danas ga nijedno nije uspješno apsolviralo. Međutim, ovaj tekst ne pišem ni iz namjere da pohvalim njegov doprinos razvoju znanosti niti da navodim neke zanimljive činjenice iz njegovog života poput one da je još u predškolskom dobu sam u roku tri tjedna naučio čitati, nego je ovdje riječ o njegovom izvanrednom doprinosu pobjedi Saveznika i potpisivanju njemačke kapitulacije (relativno rečeno) već 1945. godine.
Dakle, između dva svjetska rata, s razvojem brze distribucije informacija kroz masovne medije došlo je do potrebe primjene kriptografije u razmjeni podataka pa je tako početkom tridesetih godina Nijemac Arthur Scherbius razvio stroj za šifriranje radio-poruka kodnog naziva Enigma. To je bio relativno mal, oko 15 kg težak uređaj, koji je poruku s razumljivog jezika prebacivao u besmislen niz slova koje se uz pomoć Morseovih znakova proslijeđivalo primatelju. Da bi primatelj mogao iščitati prvobitnu poruku, trebao je imati isti takav uređaj s jedinstvenim ključem za dešifriranje kao i pošiljatelj. Shvaćajući potencijal takve vrste sigurne razmjene poruka, Njemačka je uređaj povukla iz javne upotrebe i prenamijenila ga za vojne svrhe. Dodajući mu još neke komponente da bi se dodatno pojačala sigurnost, uređaj je bio spreman za odašiljanje tajnih šifriranih poruka i korišten je u toku cijelog Drugog svjetskog rata za komunikaciju unutar njemačkih vojnih snaga. Srećom, još dok je Enigma bila u slobodnoj prodaji, poljski matematičar Marian Rejewski nabavio si je jednu te je pokušao osmisliti način, odnosno na osnovu matematičko-informatičkog znanja koje je posjedovao konstruirati uređaj za dešifriranje poruka poslanih putem Enigme. Do napada na Poljsku i početka rata u tome je jednim dijelom i uspio s uređajem nazvanim Bomba, ali su tada Nijemci dodatno osigurali Enigmu pa je njegovim nastojanjima tu bio kraj. Poljak je ipak svoja znanja ustupio Britancima i otada je u Bletchley Parku u blizini Oxforda otvoren centar za dešifriranje tajnih poruka poslanih putem Enigme. Djelomično se od 1940. imalo uspjeha s porukama koje su bivale slane kopnenim i zračnim snagama, samo što je dešifriranje jedne poruke ponekad trajalo danima, ali je ipak bilo od pomoći. Međutim, mornarica je koristila još kompliciranije sklopove Enigme s višestruko većom mogućnosti kombinacija kodova koje je teško bilo probiti. A upravo su njemačke podmornice Atlantik polako pretvarale u groblje američkih teretnih i putničkih brodova. Tada na scenu tajnog centra za dešifriranje stupa genijalni um mladog Alana Turinga koji zajedno sa svojim suradnicima sredinom rata uspijeva u potpunosti probiti kodove Enigme uređajem nazvanim Turing-Bomba tako da su od tada Saveznici unaprijed znali svaki sljedeći korak njemačkih vojnih snaga i postepeno počeli okretati tijek rata u svoju korist. Tom uspjehu dijelom je pridonijela i zaplijena dviju neoštećenih podmorničkih Enigmi, ali je zasluga u svakom slučaju Turingova. Poznavanje narednih neprijateljevih koraka stvaralo je i velike moralne dileme. S jedne strane, znalo se primjerice da je njemačka podmornica XY dobila naređenje da potopi američki teretni brod XX na kojemu je i posada. Ako bi se svaki put na neki način izbjegao napad, izvršio protunapad ili se napalo nepripremljenu njemačku vojsku, vrlo lako bi druga strana shvatila da je ključ njenog kodiranja probijen, izmijenila bi sustav kodiranja i rat bi otišao u jedan neizvjesniji tijek. Stoga su neki brodovi, neka mjesta i neki ljudi morali biti žrtvovani za viši cilj, za što brže okončanje rata uz što manje žrtava. Mogućnost dešifriranja poruka bila je jedan od ključnih faktora za savezničku pobjedu u Atlantiku i za istjerivanje nacista iz Sjeverne Afrike, a kompletno iskrcavanje u Normandiji (Dan D) osmišljeno je na osnovu podataka dešifriranih Turing-Bombom. Prema procjenama analitičara, mogućnost dešifriranja poruka skratila je trajanje Drugog svjetskog rata za barem dvije godine i poštedjela smrti oko 14 milijuna ljudi. Najveću zahvalnost za to dugujemo geniju Alanu Turingu.
Međutim, svaka priča ima i svoju tužnu stranu, a ova ovdje je posljedica neprihvaćanja drugosti i drugačijeg kao nečeg normalnog. Dakle, čovjek koji je spasio 14 milijuna ljudskih života imao je grijeh da je bio homoseksualac. Tada je ta seksualna orijentacija u Velikoj Britaniji još uvijek slovila kao bolest i kazneno djelo perverzije i narušavanja javnog morala. Alanu su bile ponuđena dva izbora: ili zatvor ili pristanak na kemijsku kastraciju. On je izabrao drugo. Hormonalni tretman prouzrokovao je narušavanje hormonalne ravnoteže te izazvao i tjelesne promjene poput proširenja mliječnih žlijezda što je feminiziralo njegov izgled. Sve to teško mu je palo, obolio je od depresije i 1954. izvršio samoubojstvo trovanjem cijanidom u 42. godini života.
Istina od Alanu Turingu i njegovoj ulozi u pozitivnom završetku rata bila je u Britaniji strogo čuvana tajna sve do 1970-ih. Mrlja s lica nezahvalnika djelomično je oprana tek prije nekoliko godina. Nakon jedne online peticije i pritiska javnosti 2009. tadašnji britanski premijer Gordon Brown uz duboku zahvalnost za njegov veliki doprinos u okretanju toka rata na antifašističku stranu ispričao se za nehumani tretman Turinga u godinama nakon rata, a krajem 2013. ispričala se i kraljica Elizabeta II. dodijelivši mu posthumno Kraljevsko pomilovanje.
Gledajući jučer sve vojne parade i mimohode i druga obilježavanja Dana pobjede nisam primjetio da se netko sjetio zahvaliti čovjeku koji je, ne umanjujući ulogu nijednog sudionika antifašistike borbe, najzaslužniji što se ove godine obilježava 72., a ne možda 70. obljetnica pobjede nad fašistima. Alanu Turingu posthumno veličanje i zahvalnost ništa ne mogu značiti, ali mogu biti smjernice za promjenu vizije nekih ljudi današnjice koji bi uradili isto kao i tadašnje britanske vlasti. Usput, o Alanu Turingu je 2014. snimljen filmski triler Igra imitacije u režiji Mortena Tylduma s Benedictom Cumberbatchom u ulozi ekscentričnog Alana Turinga kojeg ovim putem preporučujem pogledati.
(Mato Šarčević, Prometej.ba)