Blizu kolapsa
U ljeto 2017. za jedan euro mogle su se kupiti oko 4 lire, ljetos oko 10. U trenutku pisanja ovoga teksta, jedan euro iznosio je 14 lira. Danas kad ga objavljujemo to je već preko 15 lira. Turska ekonomija zajedno sa režimom Recepa Tayyipa Erdoğana srlja u propast
Kada se pojavi inflacija veća od 2-3% i vrijednost novca počne opadati, osnovna ekonomska logika nalaže da centralna banka podigne kamate na štetnju. Ovime štednja postaje primamljivija, novac se povlači s tržišta kapitala na štednju, smanjenjem količine dostupnog novca njegova vrijednost raste i inflacija opada. Prema posljednjem izvještaju Centralne banke Turske, inflacija u Turskoj iznosi alarmantnih 21,31%, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan silom radi upravo suprotno od potrebnog – drži kamatne stope što nižima.
Inflacija od 21,31% je alarmantno stanje za ekonomiju. Turska lira gubi na vrijednosti u odnosu na strane valute, cijene rastu, kupovna moć stanovništva opada, poslovanje postaje otežano, štednja biva obezvrijeđena i pojavljuju se inflacijski fenomeni. Radnici traže veće plaće kako bi nadoknadili rast cijena, kompanije podižu cijene da bi isplatile plaće, a to dvoje na tržište dovodi još više novca koji još više podiže inflaciju i tako nastaje kružna spirala koja vodi prema dnu.
U javnosti Erdoğan uporno tvrdi kako se protiv Turske vodi „ekonomski rat“, inzistira na tome da niske kamatne stope dovode do rasta ekonomije, a opadanje vrijednosti lire proglašava povećanjem konkurentnosti inzistirajući kako će Turska dobiti ovaj „rat“. U intervjuu za državnu televiziju TRT Erdoğan je nedavno izjavio kako više „nema nazad“ inzistirajući na nastavku svoje ekonomske politike.
Problem za Erdoğana je u tome što se ne radi o ratu već o ekonomskoj krizi koju je on sam prouzrokovao. Osim toga, Turska ne da neće dobiti ovaj „rat“, nego ga ni ne može dobiti. Jedan dolar vrijedio je jednu liru 2001. godine. Od tada vrijednost lire stalno opada, da bi posljednjih mjeseci kolabirala na najniže razine ikad zabilježene. Tokom 2018. godine Erdoğan je kamate izvan njegove kontrole nazvao „ocem i majkom svog zla“, poručujući tako Narodnoj banci Turske da nema autonomiju odlučivanja, kako je to uobičajeno u drugim državama. U odluke o kamatama Erdoğan se umiješao lično, iako za to nije ni kvalifikovan ni obrazovan.
Turska lira donekle se počela oporavljati 2020. godine nakon što je Narodna banka Turske podigla kamate. Međutim, čim je Narodna banka ponovo 19. marta 2021. godine podigla kamate u nastavku procesa obuzdavanja inflacije i stabilizacije kursa lire, Erdoğan je odmah, nakon samo dva dana, smijenio guvernera Nacia Ağbal a i na njegovo mjesto imenovao stranačkog kandidata i bivšeg zastupnika njegove stranke, Sahapa Kavcioglua. Ovim potezom Erdoğan je spriječio daljnje podizanje kamata i obuzdavanje inflacije, nakon čega je lira kolabirala na rekordno nizak kurs naspram dolara.
Početkom novembra, nakon još jednog kraha kursa lire, 1 američki dolar vrijedi 12,43 lire. Danas, 1 dolar vrijedi 13,80 turskih lira. Vjerojatno zbog neslaganja s političkim pritiskom na Centralnu banku koja je postala politički instrument, direktor tržišnog odjela Doruk Küçüksaraç podnio je ostavku 23. novembra. Ovime je nastavljeno kadrovsko urušavanje Centralne banke, nemoćne da obuzda inflaciju usljed osipanja kadrova i političkih pritisaka.
Investitori gube povjerenje u tursku ekonomiju, kapital se počinje povlačiti, a turska ekonomija zajedno sa režimom Recepa Tayyipa Erdoğana srlja u propast. Cijelu krizu turske ekonomije umjetno je izazvao Erdoğan lično, ne dopuštajući razumno povećanje kamata. Postavlja se pitanje zašto Erdoğan vodi samoubilačku ekonomsku politiku koja će ga vjerojatno koštati vlasti i inzistira na mjerama koje će sigurno dovesti do ekonomskog kraha, inflacije, pada standarda stanovništva, obezvrjeđivanja novca na štednji i drastičnog smanjenja vrijednosti lire. Postoje dva moguća objašnjenja.
Prvo objašnjenje jeste da Recep Tayyip Erdoğana nakon 18 godina na vlasti, uspostavljanja polu-diktature, čistki i propagande, danas živi u mašti, više ne razlikuje stvarnost od želja i propagandu od istine te da sam zaista vjeruje u laži o urotama protiv turske ekonomije koje govori za vrijeme kampanje. Moguće je kako zaista vjeruje da vrijednost lire pada zbog „američkih, britanskih, nizozemskih i nekih jevrejskih porodica“ koja žele oboriti vrijednost lire kako bi Erdoğan izgubio podršku naroda i izbore, kako je tvrdila jedna od teorija zavjere popularna za vrijeme predizborne kampanje 2018. godina.
Isto tako je moguće, a što se u diktaturama često događa, da oko Erdoğana više nema nikoga ko mu se usuđuje reći kako nije u pravu. Ako Erdoğan stvarno vjeruje u urote, onda je zaista moguće da Erdoğan ne vidi kako je upravo on najveća „urota“ protiv turske ekonomije, „urota“ koja sprječava povećanje kamata i time uzrokuje inflaciju, slabljenje lire i ekonomski krah. Bez kritike ljudi oko njega, moguće je kako Erdoğan zaista misli da je stručniji i upućeniji od ekonomista koji traže hitno povećanje kamata i u suprotnom predviđaju ekonomski krah.
Ovo je posebno velika prijetnja za tursku ekonomiju budući da je Erdoğan završio vjersku školu, zatim gimnaziju i na kraju navodno menadžment, iako ovo brojni krugovi u Turskoj osporavaju tvrdeći kako je diploma lažna. Bez obzira na vjerodostojnost diplome, Erdoğan nije makroekonomist i očigledno ne razumije sve posljedice niskih kamata te narastajuće inflacije.
Druga mogućnost jeste kako Erdoğan jednostavno ne smije podići kamate iz političkih razloga. Prije svega zato što je ovisan o podršci financijskih krugova kojima odgovaraju niske kamate, jeftin novac i opadanje vrijednosti lire. U godinama ekonomskog rasta potaknutog niskim kamatnim stopama, vjerojatno se uz Erdoğana razvio jak izvozni lobi kome niske kamate i inflacija odgovaraju. Kada je prvobitni period brzog ekonomskog rasta završio i kada je došlo vrijeme da se kamate podignu kako ne bi došlo do inflacije i krize, nastali su politički problemi. Ko god izvozi iz Turske i lirom plaća turske radnike koji proizvode robu za izvoz, vjerojatno s odobravanjem gleda na opadanje vrijednosti lire. Za istu vrijednost stranih valuta dobit će sve više i više lira i sve jeftinije će moći povećavati svoju imovinu u Turskoj.
Osim toga, Erdoğan je godinama temeljio svoj legitimitet u javnosti na ekonomskom rastu. U slučaju podizanja kamata, ekonomski rast bi usporio jer bi se količina novca za investiranje na unutrašnjem tržištu smanjila. Ako kamate ne budu podignute, rast postaje nekontroliran i izaziva inflaciju, koja obara životni standard građana, obezvrjeđuje njihovu štednju, ali privremeno zadržava visoke stope rasta BDP-a. Prema procjenama, BDP Turske će u ovoj godini rasti iznad 10%. Erdoğan se suočava sa političkim pitanjem legitimiteta bilo da podigne kamate ili ih ne podigne. Ili će usporiti ekonomski rast na kome je temeljio legitimitet ili će oboriti standard života građana.
Pad vrijednosti nacionalne valute zaista dovodi do povećanja izvoza i ekonomskog rasta. Ali postoji kvaka. S padom vrijednosti valute poskupljuje uvoz, čime opadaju i profitabilnost onih koji uvoze sirovine i opremu radi proizvodnje i kupovna moć stanovništva jer su uvozni proizvodi sve skuplji. Za isti proizvod potrebno je sve više i više lira. Sa smanjenjem kupovne moći stanovništva opada i ekonomski rast jer proizvedene robe nema ko kupovati. Osim toga, pogođeni su i svi oni koji uvoze da bi poslovali, a takvih je mnogo, pogotovo u visokotehnološkim poslovima. Ovo posebno dolazi do izražaja ako vrijednost valute pada zbog inflacije koja ionako podiže cijene roba, otežava poslovanje i smanjuje standard života.
Uspješan ekonomski model ne može se dugoročno temeljiti na inflaciji i opadanju vrijednosti valute. Inflacija će, ako nastavi rasti, kad tad dovesti do smanjenja BDP-a. Još prije pandemije COVID-a 19, turska ekonomija u 2019. godini rasla je samo 0,9%. Rastom inflacije profitirat će jedino izvoznici, dok su svi ostali dugoročno na gubitku.
Na suprotnim stranama nalaze se ekonomski interesi onih koji financiraju Erdoğana i onih koji za njega glasaju te se postavlja i pitanje legitimiteta polu-diktatorske vlasti sklone masovnim čistkama nakon kraja perioda brzog ekonomskog rasta. Istraživanja javnog mijenja pokazuju kako nije uspio Erdoğanov pokušaj da se sve gori standard života onih koji za njega glasaju objasni patriotskim razlozima i teorijama zavjera. Legitimitet njegove vlasti se počeo rapidno urušavati. Stanovništvo čiji su stomaci sve prazniji, koje se suočava s rapidnim rastom cijena i gubljenjem vrijednosti njihove štednje, ne želi prihvatiti kao svoju obavezu i svoju štetu interes izvoznih lobija i legitimiteta vlasti zasnovanog na brzom ekonomskom rastu pod svaku cijenu, bez obzira na propagandu, nacionalizam i teorije zavjera.
Erdoğan se danas nalazi između dvije vatre. S jedne strane su njegov legitimitet i njegovi financijeri koji ne žele povećanje kamata te ga u tome podržavaju. Uz njih je tu i Erdoğanova propaganda koja se već godinama protivi smanjenju kamata i brani takav stav javnosti. Ako Erdoğan sad naglo poveća kamate, što će stabilizirati liru i obuzdati inflaciju, ali će i usporiti ekonomski rast na kome se temeljio dio njegove propagande i legitimiteta, izgubit će podršku financijera i dijela javnosti kojoj je godinama pričao o rastu BDP-a i niskim kamatama. Ovu političku krizu je Erdoğan sam sebi dodatno pogoršao jer se dobrovoljno i otvoreno umiješao u pitanje kamatnih stopa o kojima odlučuje lično. Sada više odgovornost za ekonomsku krizu ne može tako lako prebaciti na nekoga drugog.
Ekonomski rast temeljen na niskim kamatama jednostavno više nije održiv model i potrebna je hitna promjena kursa koju Erdoğan sprječava zbog političkih razloga ili i iz ličnih razloga, ubijeđen kako se protiv Turske vodi „ekonomski rat“. Bez obzira na razlog, ovakva ekonomska politika vodi tursku ekonomiju u propast, a građane u siromašenje. Stvorila se povratna veza ličnih ubjeđenja te političkih i financijskih interesa koji sprječavaju donošenje razumnih ekonomskih odluka koje se zatim bezuspješno pokušavaju zamijeniti propagandom, nacionalizmom i teorijama zavjera.
S druge strane se nalaze građani kojima standard života opada i koji su sve skloniji i skloniji promjeniti vlast koja vodi samoubilačku ekonomsku politiku. Prosječan građanin ne razumije pretjerano detalje vezane za inflaciju, kamatne stope, strane urote i ekonomsku politiku. Ali zato jako dobro razumije koliko je od plaće mogao kupiti 1. novembra 2020., a koliko može kupiti 1. novembra 2021. godine. Ovim tempom rasta inflacije, cijene u Turskoj će se uduplati za 5 godina. Čistke, propaganda, teorije zavjera pa čak ni nacionalizmi ne pomažu kada se standard života naglo smanji, kao što je to danas slučaj u Turskoj.
S urušavanjem lire, urušila se i podrška Erdoğanu. Kako god danas da postupi, Erdoğan gubi podršku. Ili će povećati kamate i stabilizirati inflaciju zbog čega će ostati bez financijske podrške lobija i podrške dijela glasača kojima je godinama pričao o rastu i niskim kamatama ili će nastaviti politiku niskih kamata i stvoriti inflaciju zbog koje će izgubiti podršku dijela glasača kojima se standard rapidno urušava.
Erdoğan je sam od kamatnih stopa napravio političko pitanje i pitanje njegovog ličnog integriteta. Nesposoban da donese prijelomnu odluku i promijeni kurs, Erdoğan nastavlja kao i ranije, sprječavajući povećavanje kamata, dok inflacija raste, nacionalna valuta slabi, a podrška glasača kojima opada standard života se urušava.
Prema istraživanjima javnog mijenja, glasači u Turskoj bi danas na predsjedničkim izborima glasali skoro pa za bilo koga drugog, osim za Erdoğana koji u anketama gubi protiv gotovo svih potencijalnih protukandidata. Najveća opoziciona stranka u Turskoj je CHP: Cumhuriyet Halk Partisi – Turska republikanska stranka; stranka Kemala Atatürka. I upravo CHP-ov kandidat prema anketama ima najveće šanse da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora 2023. godine i u drugom krugu lako pobijedi Erdoğana.
CHP još uvijek nije istakla svog kandidata. Međutim, ko god bio kandidat CHP-a, u drugom krugu bi lako pobijedio Erdoğana. Prema anketama, gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu vodi u anketama protiv Erdoğana u potencijalnom drugom krugu predsjedničkih izbora za 16%, gradonačelnik Ankare Mansur Yavaş također za 16%, a predsjednik CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu za 13%.
Čak i ako CHP kao najjača opoziciona stranka uopće ne kandidira nikoga ili ako njen kandidat ne uđe u drugi krug, a što je malo vjerojatno, prema anketama Erdoğan bi opet glatko izgubio. Protiv njega u potencijalnom drugom krugu predsjedničkih izbora Meral Akşener, predsjednica İyi Parti (Dobre stranke), vodi za 8%, a Ali Babacan, predsjednik Demokrasi ve Atılım Partisi - DEVA (Stranke demokracije i progresa) vodi za 9%. Ovo je alarmantna činjenica za Erdoğana jer su DEVA i İyi Parti relativno male stranke. DEVA u parlamentu od 600 mjesta ima 1 zastupnika, a u konzervativnoj državi sa jakim elementom islama u društvu, opet bi 54% glasača prije glasalo za nepokrivenu sekularističku historičarku Meral Akşener, nasuprot 46% podrške za Erdoğana.
Jedina dva kandidata protiv kojih Erdoğan vodi u anketama su „prebjeg“ Muharrem İnce i bivši predsjednik Abdullah Gül. Dok se Muharrem İnce odvojio od CHP i formirao novu stranku, Abdullah Gül danas nije u aktivnoj politici. Čak i protiv ova dva kandidata Erdoganovo vodstvo u anketama se u ovoj godini bitno smanjilo.
Erdoğanu prijeti poraz čak i u prvom krugu izbora. Prema posljednjoj OPTIMAR anketi, podrška glasača u prvom krugu mu je kolabirala zajedno s lirom. S nadpolovične podrške za prvi krug od 55% iz jula 2020, podrška glasača se smanjila na 45% u septembru 2021. i zatim na 26% u novembru 2021. godine. Za godinu i pol podrška glasača Erdoğanu se prema anketama prepolovila.
Prema Yöneylem anketi s kraja oktobra 2021. godine, ako bi CHP na narednim predsjedničkim izborima kandidirala svog manje popularnog predsjednika Kemala Kılıçdaroğlua, a pro-kurdska stranka Halkların Demokratik Partisi HDP (Narodna demokratska partija) svog člana Selahattina Demirtaşa, Erdoğan bi u prvom krugu dobio 44,8% glasova, Kılıçdaroğlu 40,% a Demirtaş 15,2%. To bi za Erdoğana značilo gotovo pa siguran poraz u drugom krugu jer bi se značajan dio Demirtaşevih glasova prelio Kılıçdaroğluu, a ne Erdoğanu poznatome po anti-kurdskim stavovima. Yöneylem anketa posebno je važna jer pokazuje kako bi Erdoğan izgubio izbore i protiv razjedinjene opozicije s dva kandidata, dok bi sa svoje strane on bio jedini kandidat, bez izazova drugih desnih i nacionalističkih stranaka. Perspektive izbornog odmjeravanja snaga sa popularnim CHP-ovim gradonačelnicima turskih metropola mogu biti samo još gore po Erdoğana.
U intervjuima koje je Aydin Ayaydin za T24 vodio sa predsjednicima opozicionih stranaka, pokazala se spremnost opozicije za podršku zajedničkom kandidatu iz CHP-a. Svi predsjednici i predsjednice stranaka su istakli spremnost da kao koalicija istaknu zajedničkog kandidata i da taj kandidat bude Kemal Kılıçdaroğlu, predsjednik CHP-a. Meral Akşener, predsjednica İyi Parti, otvoreno je rekla kako ona neće biti kandidatkinja te da će podržati kandidata CHP-a. Kılıçdaroğlu je nagovijestio da će upravo on biti kandidat. Iako ne popularan kao gradonačelnici Istanbula i Ankare, Kılıçdaroğlu se pokazao kao sposoban pregovarač, sposoban strateg i čovjek velike lične energije, koji je i u uslovima režimske represije uspio opozicionu koaliciju dovesti do pobjede u najvećim gradovima. Opozicija ujedinjena iza jednog kandidata svakako nije dobra vijest za Erdoğana koji i u anketama protiv pojedinačnih stranačkih kandidata stoji sve lošije i prema anketama gubi izbore.
Od početka 2021. godine Erdoğanov rejting se raspao i postao negativan. Prema anketama, za oko 15% je veći broj građana koji ne odobravaju Erdoğanovo predsjednikovanje od postotka građana koji ga odobravaju. Međutim, Erdoğan ovdje nije izuzetak. Od istaknutijih političara, samo CHP-ovi gradonačelnici Istanbula i Ankare, İmamoğlu i Yavaş, imaju pozitivan rejting, što će biti poseban problem za Erdoğana ako baš neki od njih dvojice bude njegov protukandidat na narednim predsjedničkim izborima. Obojica su istakla želju za kandidaturom.
Erdoğanova stranka AKP (Adalet ve Kalkınma Partis - Stranka pravde i razvoja) je već izgubila veće gradove i privredne centre na posljednjim lokalnim izborima 2019. godine, a sad joj prijeti i poraz na općim izborima za turski parlament. AKP je na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine dobila 42.56% glasova, a prema posljednjoj MAK anketi, danas bi za nju glasalo 31,4% glasača. Dok je prema anketama AKP početkom 2021. vodila ispred CHP-a za oko 15%, danas je u prednosti za oko 3%. Po AKP je alarmantna posljednja AKAM anketa s početka novembra 2021. godine. Prema ovoj anketi CHP je preuzela vodstvo nad AKP-om i to sa 1,6% prednosti. Ovo je tek druga anketa od posljednjih izbora 2018. godine koja pokazuje CHP u prednosti i prva koja pokazuje kako je nakon mjeseci gubljenja podrške AKP danas postala druga stranka u Turskoj.
Ako se na izborima 2023. godine obnove koalicije s izbora 2018. godine, prema posljednjoj MAK-ovoj anketi iz novembra 2021. godine AKP-ova koalicija dobila bi 38% glasova, CHP-ova koalicija 48% glasova, a HDP-ova koalicija 14% glasova. CHP je sam sa svojom koalicijom jako blizu većini u parlamentu, a pogotovo bi lako sklopio većinu sa liberalnim i ljevičarskim pro-kurdskim HDP-om koji bi barem formalno podržao CHP i koji gotovo sigurno nikada ne bi podržao AKP.
Poseban problem za Erdoğana predstavlja koalicija sa ultranacionalističkom Milliyetçi Hareket Partisi MHP (Stranka nacionalističkog pokreta). Osiguravajući savez sa MHP-om, Erdoğan se riješio konkurencije među desnim biračkim tijelom. Međutim, nacionalizam MHP-a odvratio je od glasanja za Erdoğana kurdske glasače. Danas kada se suočava sa prijetnjom gubitka izbora, Erdoğanu su potrebni ovi glasovi, a ne može ih dobiti dok god je u koaliciji sa MHP-om. Ako bi raskinuo ovu koaliciju i ublažavajući nacionalističku retoriku uspio privući kurdske glasove, Erdoğan bi se suočio sa odlijevom glasova na desnom spektru prema MHP-u.
Kako će završiti izbori za naredni turski parlament i nije toliko bitno za turskog predsjednika jer je sam Erdoğan stvorio predsjednički polu-diktatorski model nakon sumnjivog referenduma 2017. godine. Po ovom modelu, predsjednik države je ujedno i premijer i ne ovisi toliko od podrške parlamenta jer ima ogromne ovlasti samostalno donositi odluke. Danas je baš taj model najveća prijetnja za Erdoğanov režim. Ukoliko izgubi predsjedničke izbore, sastavljanje koalicije u parlamentu ne bi bitno pomoglo Erdoğanu jer je predsjednik najvažnija i najutjecajnija figura u sistemu vlasti i ne bira se u parlamentu već na direktnim izborima. A upravo u utrci za novi predsjednički mandat na tim direktnim izborima Erdoğan stoji najgore.
Polu-diktatorski model koji je sam Erdoğan godinama stvarao je ono što ga danas uništava i čega se ne može riješiti iako ga vuče u propast. Po anketama Erdoğan glatko gubi predsjedničke izbore i umjesto njega na gotovo pa svemoćnu funkciju predsjednika dolazi popularni politički protivnik, nezavisan od parlamenta u kome Erdoğan eventualno i može sastaviti većinu. S druge strane, model brzog ekonomskog rasta zasnovan na niskim kamatama koji je Erdoğanu osiguravao vlast ranijih godina i bazirao njegovu popularnost te legitimitet upravo na tom rastu, stvorio je lobije koji ga sprječavaju da podigne kamate i spasi svoj rejting obuzdavanjem inflacije.
Prema posljednjoj anketi iz oktobra 2021. godine, 81% ispitanih smatra kako je Turska ekonomija loše vođena. I unutar redova Erdoğanove stranke, razmišljanje je slično. Prema istoj anketi, većina glasača AKP-a, njih 61%, također smatra kako je ekonomija loše vođena. Ovaj rezultat usko je vezan uz Erdoğana koji je, uspostavljajući polu-diktatorski režim, sam sebe usko vezao za ekonomiju miješanjem u kamate i obećavajući kako će uz veće ovlasti bolje voditi zemlju.
Sam predsjednički sistem također nema podršku ispitanih glasača. Podržava ga 34% ispitanih, dok 57,7% ispitanih želi povratak u parlamentarni sistem. Ovu činjenicu iskoristilo je 6 opozicionih stranaka na čelu sa CHP-om kada su u oktobru ove godine usvojili zajedničku deklaraciju u kojoj se zalažu za povratak u parlamentarizam i ukidanje predsjedničkog modela vlasti.
Erdoğanov sistem vlasti slabi i propada na sve strane, a režim je pod još većim pritiskom usljed glasina o Erdoğanovom lošem zdravstvenom stanju i njegovoj vidljivoj fizičkoj iscrpljenosti, što među glasačima otvara sumnje u to koliko je Erdoğan zaista u stanju upravljati zemljom. U posljednje vrijeme javni diskurs u Turskoj više oblikuju čelnici opozicije, Kemal Kılıçdaroğlu i Meral Akşener, nego Erdoğan. Vladajuća AKP posljednjih mjeseci potresena je ostavkama, skandalima, trvenjima i unutrašnjim sukobima. Još u novembru 2020. godine Erdoğanov zet Berat Albayrakje, suočen sa eskalacijom ekonomske krize, iznenada je putem Instagrama podnio ostavku na mjesto ministra financija, citirajući zdravstvene razloge. Razlog ostavke nikada nije potpuno razjašnjen. AKP danima nije bila u stanju prihvatiti ostavku i formulirati bilo kakav odgovor na novonastalu krizu. Tek nakon nekoliko dana je Erdoğan lično objavio kako će Albayraku biti dopušteno da napusti dužnost ministra financija. Sve ovo pokazuje dubinu sukoba i u AKP-u i unutar Erdoğanovog užeg kruga.
Erdoğan danas za ostanak na vlasti treba ili čudo ili državni udar. Čudo bi značilo kopernikanski psihološki obrat i obrat ekonomske politike, radikalan rascjep unutar njegove stranke i grupa koje ga podržavaju. Državni udar značio bi krv, sukobe, sankcije i možda građanski rat. Opcija mirnog odlaska s vlasti nakon 18 godina vlasti, diktature, hapšenja, stvaranja lobija i terora isto tako ne djeluje realno.
Na pitanjima referenduma o promjenama ustava 2017. godine i izbora gradonačelnika Istanbula 2019. godine Erdoğan je pokazao kako se ne ustručava izmišljati neregularnosti, računati lažne glasačke listiće kao važeće te čak i poništiti izbore ako mu rezultati ne odgovaraju. Pitanje je samo koliko bi opozicija bila spremna bez nasilja i sukoba trpiti ovakvo pravno nasilje nakon odlučnog poraza Erdoğana na predsjedničkim izborima koje bi on zatim proglasio nevažećim zbog nepostojećih neregularnosti ili bi u rezultat ubrojao stotine hiljada lažnih neopečaćenih izbornih listića, kao u slučaju referenduma iz 2017. godine. Međutim, zaostatak od 16% teško je nadoknaditi čak i ovakvim metodama.
Stvari će se u Turskoj i za gospodina Erdoğana morati riješiti ili ovako ili onako. Istraživanja javnog mijenja možda nisu sasvim pouzdana, ali sva istraživanja redom pokazuju opći kolaps podrške za Erdoğana i njegovu stranku. S druge strane, Erdoğanov sistem vlasti se opire promjenama, dok je ekonomska logika krajnje precizna i nemilosrdna. A izborna 2023. godina se sve više približava.
Dino Šakanović, Prometej.ba