Luis Sepúlveda je rođen 1949. u Ovali u Čileu i dolazi iz nečeg što bi se na Balkanu nazvalo miješanim brakom (u čileanskom kontekstu bi to možda bilo miješanje na kvadrat). Njegov otac je bio ugostitelj i sljedbenik Komunističke partije Čilea, a njegova mati bolničarka Mapuče [1] porijekla. Svoje bake se sjeća kao ,,odlične izumiteljice priča” koja mu je čitala ili pripovijedala svakoga dana, tako da je možda baš od nje naslijedio ljubav prema književnosti. Sam Luis smatra da su njegovi najsretniji dani bili oni provedeni u 'Unidad Popular' [2] (Pokret narodnog jedinstva) kada je radio u administraciji Salvadora Allendea u odjelu za kulturu. Točnije rečeno, njegov posao se sastojao od toga da uređuje izdanja jeftinih klasičnih književnih i akademskih djela kako bi ona postala pristupačna širim dijelovima društva. Poslije državnog udara predvođenog generalom Pinochetom, Sepúlveda biva zatvoren na dvije i pol godine. Nakon što je pušten na uvjetnu slobodu zahvaljujući intervenciji njemačkog Amnesty Internationala i smješten u kućni pritvor, Luis bježi te živi kao klandestino (bjegunac). U to vrijeme osniva jednu dramsku grupu koja djeluje kao prvi kulturni otpor autoritarnom režimu da bi nakon godinu dana ponovo bio uhapšen i osuđen na 28 godina zatvora zbog izdaje i subverzije. Njemački Amnesty International mu ponovo pomaže te se prijašnja kazna preinačuje u 8 godina izgnanstva. U to vrijeme odlazi iz Čilea i putuje kroz Argentinu, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Boliviju i Peru da bi se napokon duže vrijeme zadržao u Ekvadoru gdje radi sa Indijancima Shuar [3] na implementaciji prvog programa opismenjavanja u Andama. U ovoj zemlji se pridružuje Međunarodnoj brigadi Simon Bolivar [4] sa kojom odlazi u Nikaragvu gdje sudjeluje u Sandinističkoj revoluciji. [5] Nakon uspjeha revolucije (danas upitnog!) odlazi u Njemačku gdje ženi Margaritu sa kojim dobiva troje djece. Danas živi i radi u Španiji.

Sepúlvedin rad najbolje opisuje jedan pristup koji bih nazvao književnom politikom sjećanja, tj. mnoga njegova djela se direktno dotiču pitanja vremena vladavine Narodnog jedinstva ali i značaja autoritarnog režima koji je tako nasilno prekinuo ono što sam Sepúlveda naziva najljepšim dijelom svoga života. Luis kaže da je u književnosti pronašao prostor za sjećanje koji koristi kako bi određene povijesne događaje spasio od zaborava. Nastupajući tako protiv amnezije kao državne politike, autor u svojim romanima obrađuje scenarije Pinochetovog Čilea. Iako se naše područje geografski nalazi jako daleko od Južne Amerike, osobno mislim da kao dio svjetske periferije oba društveno-kulturna prostora dijele dosta stvari koje, ako ništa drugo, barem pozivaju na odgovarajuće komparativno promišljanje. Tako da, iako možemo reći da poslije raspada komunizma ovaj prostor nije nominalno doživio državne udare i dolazak autoritarnih vremena, ipak mi se čini da nam se to, pogotovo u kulturno-društvenom smislu, de facto desilo. Rečeno drugim riječima, mislim da su mnogi naši ljudi, koliko oni koji su ostali da se bore sa divljim vremenima, toliko i oni koji su morali da pobjegnu daleko od svojih kuća, osjetili, baš kao i mnogi Čileanci a tako i sam Sepúlveda, nasilan prekid jednog životnog toka. Vrijeme koje je uslijedilo, obilježeno dosta drugačijim vrijednostima, je impliciralo historijsku promjenu koja je svakako ostavila trag kod tzv. gubitnika tranzicije, koji se i dan danas sa nostalgijom sjećaju ili maštaju o nekim normalnijim vremenima. Iako Sepúlveda sam priznaje kako bi želio pisati nešto pozitivnije o svojoj zemlji, ipak napominje kako postoji taj duh starog vremena koji je ubijao, pljačkao, podmićivao i počinio mnoge gnjusne zločine koji svakim danom sve više izlaze na površinu i koji ga konstantno tjeraju da se pita: Kako je moguće da im se još ne sudi? Kako je moguće da im se ne zapljene sva njihova dobra? Zašto se toliko kasni sa kaznom njihovog zločina i osude njihove zle ćudi?

Iz ovog razloga smatram bitnim da ovdje podijelim predgovor Sepúlvedine knjige ,,Hot Line” koja priča priču o Mapuče detektivu Džordžu Vašingtonu Kaukamanu koji po kazni biva preseljen iz mirne ruralne Patagonije u čileansku metropolu Santiago gdje se osjeća kao stranac. U ovom kratkom feljtonu taj osjećaj otuđenosti u vlastitoj zemlji Sepúlveda razrađuje obradom tema poput čileanske demokratske tranzicije, obilježene potpunom hegemonijom neoliberalizma, [6] položajem naroda Mapuče kroz prizmu odnosa selo-grad, te nerazjašnjenih zločina autoritarnog režima koji je u novu demokratiju zakoračio nekažnjen. [7]

Mladi Luis Sepúlveda

Hot Line, Luis Sepúlveda

Prijevod: Jelena Petrović

Beograd: PAIDEIA, 2014

(edicija Biblioteka Maštarije)


…umesto predgovora…

Ova priča ponikla je među šumama na rubu fjorda Ajsen u Patagoniji. Prispeo sam na voljeni jug nameran da obiđem dobre prijatelje i, dok sam na raskršću puteva čekao vozilo kojim je trebalo da se povezem, popričao sam s jednim dosta razgovorljivim čovekom koji me je po svemu, izuzev po fizičkim proporcijama, kako ih je Servantes opisao, uporno podsećao na Sanča Pansu. Očigledno je bio iz plemena Mapuče. Pošto smo jedan drugom ponudili duvan i vatru, sa opštih zapažanja o vremenu, koje se toliko promenilo, prešli smo na pojedinosti o svojim zanimanjima. Ničim ne pokazavši nevericu ili čuđenje, prihvatio je da sam pisac, te sam i ja, hteo – ne hteo, odgovorio istom merom i prihvatio i poverovao da je on policajac ili, preciznije, detektiv odseka za borbu protiv kradljivaca stoke.

Ime mu je bilo pretenciozno, vrlo slično onom koje nosi protagonista ove priče (Džordž Vašington Kaukaman), a odlikovao ga je i zaista oštar njuh. Dok smo pričali, iznenada je podigao glavu, okrenuo je ka neodređenoj tački, negde među niskim planinama, i raširio nozdrve.

- Izbio je šumski požar. Gadno – rekao je.

I ja sam se zagledao u istom pravcu, ali koliko god naprezao vid, nisam uočio ni tračak dima, niti osetio miris spaljenog drveta. Bilo je leto, nebo je bilo plavo i vedro na svim četirima stranama sveta, a čist vazduh Patagonije mirisao je na hiljadu trava koje tamo rastu. Ponovo je raširio nozdrve i još preciznije utvrdio:

- Gori peumova [8] šuma. Gadno.

Kasnije, u kući, hvaleći jagnjeće pečenje s ražnja preliveno vinom pipenjo [9], baš kako valja, pomenuo sam to prijateljima. Niko od njih ne beše čuo ni za kakav požar, makar ne u blizini, mada su u Patagoniji razdaljine prilično relativna stvar. Posle tri dana i na dvestotinjak kilometara od mesta susreta s detektivom, prošao sam putem koji je oivičavao nekoliko hektara šume opustošene vatrom. Ekipa vatrogasaca gasila je poslednje užarene ostatke. Prišao sam im.

– Koje je to drvo? – upitao sam.

– Peumo. Gadno je to – odgovorio je vatrogasac.

Pre rastanka, Mapuče detektiv me je pitao kakav je grad u kojem sam u to vreme živeo. Mislim da sam mu bestrasno i proizvoljno opisao Pariz, što je on propratio blagim pokretima odobravanja. Na moje pitanje gde on živi, odvratio je da se gadi gradova jer se u njima, nad mirisima parfema, hrane, deterdženta i sagorelog benzina, uvek nadvija prodoran smrad govana. Proboravio sam neko vreme u Patagoniji, bio na nekoliko divnih izleta, s prijateljima jeo i pio toliko da samo što se nisam rasprsao i, baš pre povratka u Evropu, proveo dve sedmice u Santjagu. Kao i uvek, državni vrh i zvaničnici koji nadziru razvoj demokratije tvrdili su da je sve pod kontrolom i da je Čile najbolja zemlja na svetu. Mnogi nisu bili tog mišljenja, posebno oni koji su i dalje tražili iščezlu rodbinu i šačica sudija koje su nastojale da na optuženičku klupu posade sina bivšeg diktatora, proglašenog za doživotnog senatora, a kome je baš tada dodeljen vrtoglavo visok čin glavnokomandajućeg vojnih snaga. Momak je trebao da odgovara oko znatih trgovaca oružjem i da pojasni detalje jedne prljave radnje koja je bacila ljagu na gotovo čitavu vojsku. Pošto je sve bilo pod kontrolom, a u najboljoj zemlji na svetu carevao institucionalni red i mir, samo su zlobnici poput mene smatrali da postoji veza između stotina vojnika koji su, naoružani do zuba i obojenih lica, zauzeli ulice i iznenadne odluke sudija da sve tužbe zbog korupcije stave ad acta samo jedan dan posle te “rutinske taktičke vežbe”. Imao je pravo Mapuče detektiv: grad je zaista smrdeo na govna.

U povratku, u avionu sam počeo da pišem ovu priču koju sam u šest nastavaka objavio u jednom španskom dnevnom listu, uglavivši se u dogovoreni prostor, što će reći, uz mnogo prekrajanja, što je sudbina pripovesti u nastavcima u modernoj štampi, jer se prostor u novinama ne meri idejama, zanimljivošću ili lepotom štiva. Menadžeri su se dokopali i novina, a jedino pravilo kojeg se pridržavaju jeste da moraju opstati stranice za oglase, sport ili trač rubrike. Drugim rečima, za sve što je prolazno, jer ono što traje citira se, tera na razmišljanje i samim tim je opasno.

Tokom pisanja otkrio sam – jer književnost uvek iznenađuje – da sam autor pravog pravcatog feljtona, žanra koji su tako brižno negovali moji prethodnici iz XIX veka, poput Aleksandra Dime (oca), koji je u prozu uvodio popularni element i istovremeno popularizovao književnost. Zadovoljstvo je bilo još veće kad sam shvatio da sâm lik nameće svoje osećanje stida dok se psihološki razgoliće i da, primoravajući autora da poštuje pravila žanra, likovi dijalozima usmeravaju tok mašte.

Ova priča je, dakle, feljton, stvar prošlosti, rekli bi oni kojih nikad ne manjka, ali šta me se to tiče kad je etički zavet koji nam je Dima ostavio u Grofu od Monte Krista – nema zaborava, nema praštanja – znamenje koje okuplja i zaklanja sav pristojan svet XXI veka. Sada, ljubaznošću Ediciones B, objavljujem je u prvobitnoj verziji. Od susreta s Mapuče detektivom prošlo je nekoliko godina, a u Čileu, zemlji koja sledi princip Di Lampeduze, sve se promenilo da bi ostalo po starom. [10]

Odabrao i pripremio za Prometej.ba: Igor Stipić


[1] Mapuče (mapu = zemlja; che = ljudi) ili ljudi sa zemlje su južnoamerički domorodački narod koje nastanjuje južne dijelove današnje Argentine i Čilea. Mapuče su poznati po tome što su jedino domorodačko pleme koje Španjolci nikada nisu uspjeli pokoriti. Tako su Mapuče izgubili svoju nezavisnost tek osnivanjem modernih država Čilea i Argentine te su pali pod kontrolu centralnih vlasti akcijama kodnih naziva: ,,Pustinjski rat” (1878) u Argentini i ,,Pacifikacija” (1861) u Čileu. Ova grupa se i dan danas bori za priznavanje svojih kolektivnih prava te neku vrstu autonomije. Osim države koja ih kontrolira legitimnim državnim nasiljem (Weber) njihov osnovni današnji problem su multinacionalne kompanije koje im svakim danom zauzimaju sve više zemlje i drugih prirodnih dobara u svrhu kapitalističkog bogaćenja.

[2] Unidad Popular ili Pokret narodnog jedinstva označava grupaciju ljevičarskih stranaka koje su na vlast dovele prvog ljevičarskog predsjednika koji na tu poziciju stupa isključivo demokratskim i nenasilnim putem. Najaktivniji su bili u periodu 1967-73.

[3] Shuar: južnoameričko indijansko pleme koje živi u dijelovima tropske šume i savana u Ekvadoru i Peruu. U prijevodu sa lokalnog jezika shuar znači ljudi.

[4] Simon Bolivar, kolokvijalno poznat kao El Libertador (Osloboditelj) je bio južnoamerički vojni i politički vođa koji je vodio pohode protiv Španskog Kraljevstva te oslobodio prostore koji se poslije postali države Venezuela, Bolivija (njemu u čast), Kolumbija, Peru i Panama. U to vrijeme on se nije borio za ono što je današnja nacionalna država nego za (jednu veću) uniju južnoameričkih zemalja, u imaginariju poznatiju kao patria grande.

[5] Sandinistička revolucija predstavlja proces vođen Sandinističkim frontom narodnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional) koji se odvijao od 1979. do 1990. Ime fronta potiče iz sjećanja na Augusta Cesara Sandina, čovjeka koji je vodio pobunu protiv Američke vojne okupacije Nikaragve između 1927-1933. Rat s kraja XX stoljeća je skinuo sa vlasti Anastasia Somozu, trećeg iz familije koja je diktatorski vladala Nikaragvom od 1936. do 1979. Ipak, vrijedi naglasiti da današnja nominalno sandinistička vlada također djeluje u smjeru koji ne podržavaju čak ni mnogi bivši revolucionari.

[6] U jednom dijelu knjige Sepúlveda opisuje vrijeme vladavine nominalno ljevičarskog predsjednika koji se, iako potiče iz iste partije kao i slavni predsjednik Allende, bitno razlikuje od Salvadora po socijalno-ekonomskim načelima: ,,Anita (taksistkinja) je diskretno uključila radio. Na vestima su tvrdili da Čile stoji vrlo dobro, više nego dobro, ustvari, nikad bolje. Vrtoglav rast izvoza svima obećava svetlu budućnost. Uskoro će se izvoziti tone optimizma. Savremeni socijalizam znači da svaki Čileanac može postati Bil Gejts.”

[7] Augusto Pinochet je bio čileanski diktator koji je sa vlasti skinuo Salvadora Allendea bombardiranjem predsjedničke palače Monede 1973. Gabriel Garcia Marquez, sjećajući se ovog historijskog trenutka, Allendea opisuje kao prometejskog predsjednika koji se sam samcat borio protiv čitave vojske. Pinochetova vlast je prekinuta 1988. godine poslije referenduma na kojem su mu Čileanci dali jedan 'NO'. Nakon tranzicije Pinochet nije odgovarao za svoje zločine (oko 3065 ubijenih i nestalih) ali je ipak uhapšen po općoj nadležnosti međunarodnog zakona u vrijeme boravka u Londonu listopada 1998. godine. Pinoče je poslije umirovljenja proglašen za doživotnog senatora, sve to u skladu sa ustavom koji je njegova vlada uspostavila 1980. i koji nije bio promijenjen u novoj demokratiji.

[8] Peumo – zimzeleno drvo iz porodice lovora – prim. prev.

[9] Pipenjo – vrsta belog vina – prim. prev.

[10] Oksimoron iz romana Geopard italijanskog pisca Đuzepea Tomazija di Lampeduze (1896-1957) – jedan od likova kaže da stanje na Siciliji mora da se menja da bi sve ostalo po starom – prim. prev.