Crtice iz praktične etike
Sasvim osobni zapisi, o razumijevanju, ljubavi, mudrosti, realnosti. O čemu se razmišljalo u posljednje vrijeme. Autor: Franjo Šarčević.
O razumijevanju
Egocentrična smo bića, kojima u dubokoj podsvijesti stoji osjećaj da su centar svijeta i da cjelokupna vasiona postoji samo radi njih. Ne “njih“ kao svih bića, nego kao svakoga pojedinačno od tih bića. To u “svjesnom“ i praktičnom životu znači da smo uvjereni u neupitnost naših stavova, a one koji se ne uklapaju u normu koju mi postavljamo (ili samo nasljeđujemo normu koju su postavili drugi poput nas prije nas), otpisujemo po kratkom postupku.
S jednom sam djevojkom neko vrijeme u verbalnom ratu zbog moje “filozofije razumijevanja“. Po većini pitanja dijelimo iste stavove, pa čak i po onim (ne)vjerskim. Ali se razlika pojavljuje u odnosu prema onima koji su različiti od nas. I tu već povisujemo ton: ja branim vjernike od njezinog isključivog stava koji je spram njih bez rezerve negativan, ona tvrdi da upadam u kontradikciju jer imam različit odnos prema religiji i prema religioznima. Ja tvrdim da se ljude, koji su po sebi najveća vrijednost, ne smije odbacivati, ona da ih treba odbacivati. Još ako pohvalim nekoga od “ekstremnih vjernika“, (a mnogo je dobrih i čestitih ljudi među njima), tu se sva priča završi. Ja ostajem “neodređen“ i “nedosljedan“, a ona “u pravu“. Uzalud je Krleža pisao „Na rubu pameti“ o “pogledu na svijet“.
Da bih se sačuvao od isključivosti, od ili-ili stava, prvi zahtjev koji postavljam sebi u odnosu spram drugih ljudi jest pokušaj da ih razumijem, a zauzvrat od drugih tražim u odnosu spram mene pokušaj da me razumiju. I onda kada ne dijelimo uvjerenja ili jednostavno drukčije gledamo na život. Odakle znam zašto netko po bilo kojem pitanju ima stav i opredjeljenje koje ima? Svi smo imali svoje specifične uvjete odrastanja, specifične odnose unutar obitelji, specifične neuroze koje smo više ili manje uspješno prevladali. To je ono što nas je oblikovalo i što iz podsvijesti, mnogo više nego iz “kore velikog mozga“, generira naš odnos prema elementima stvarnosti.
Kad bi se ljudi međusobno upoznali i razumijevali, bio bi ovaj svijet mnogo podnošljivije mjesto za život. Razumijevanje postavljam na prvo mjesto među navikama potrebnim za zdrav život. Slijedeći Solženjicina: crta koja odjeljuje dobro i zlo ne prolazi između klasa, stranaka, vjera i nevjera, nego upoprijeko kroz svako ljudsko srce; samo pojedinac može biti dobar ili loš. Ne dopuštajmo sebi isključivost.
O ljubavi
Prijatelj s kojim sam jednom pričao o razumijevanju, uložio mi je prigovor. Po njemu je ljubav na prvom mjestu, uz pitanje: kako voljeti onoga koga ne razumiješ, a trebaš? Ne znam, velim, valjda se svakoga može razumjeti, što ne znači da iz tog razumijevanja mora nužno doći do prihvaćanja. Tko bi to prihvatio kriminalca, čak i ako razumije što je generiralo njegove postupke.
Je li Fromm u pravu kada tvrdi da je ljubav jedini odgovor na problem ljudske egzistencije? Ako je jedini, izgleda da će većini taj problem ostati neriješen. Možda i sam budem u toj većini.
Još jedno retoričko pitanje, bez upitnika: može li ljubav u općem slučaju premostiti provaliju koja postoji između dvaju bića, ili su neke provalije ipak nepremostive.
Etika kompromisa
Biti mudar ili ići glavom kroz zid. Od izbora u toj dihotomiji zavisi dokle ćemo dogurati. Život je borba u kojoj je mnogo zaraćenih strana, a kompromis i dobra procjena situacije su nužni da bi se ostalo živim. Razlikujem dvije vrste kompromisa, posmatrano s moralnog stanovišta: etički opravdane i etički neopravdane.
Etički opravdan je onaj kompromis u koji, bez štete po druge, ulazimo da bismo sačuvali ili zaštitili ono što nam pripada i što zaslužujemo. Etički neopravdan kompromis je onaj oportuni, u koji ulazimo da bismo stekli ono što ne zaslužujemo. Neka svatko nađe balans između etike, mudrosti i surove realnosti.
Ne dao im Bog vlasti
Živimo u tiraniji pojedinačnog, partikularnog. Borim se, kao i mnogi drugi, protiv te tiranije. Ali za neke suborce mislim: ne dao im Bog vlasti. Tiranija pojedinačnog bila bi zamijenjena tiranijom općeg.
O našim dijalektičarima
Ustvari, o jednom uglednom dijalektičaru. Koji živi u provaliji između svoga teorijskog i svoga praktičnog. Dubljoj od Grand Canyona. I koji u odsudnim, odlučujućim momentima šuti i tom šutnjom daje legitimitet onima koji čine nepravdu. Dakle, o njemu bi se dalo pisati, ali neću: da ne razbijam sve idole iz rane mladosti.
| Prometej.ba | 29.03.2014.
Fotografije/ilustracije:
Peščanik.net