Damir Omerbegović: Predizborna smrt na gradilištu
I, kakve sad veze ima ovaj tragični događaj sa politikom i izborima? Nesreće se dešavaju, zar ne?
Ima jedna tragikomična domaća, nastala u našem narodu u posljednjih dvadesetak godina koja kaže – kako ćeš najjednostavnije osjetiti predizbornu atmosferu u svom gradu? Ma, kaže, ne možeš proći ulicom od silnih gradilišta. Vaistinu, pored plakata koji samo što nisu osvanuli na tvom čelu, sve se nešto kao radi, popravlja, planira... U suštini, prave se Potemkinova sela onda kada zagusti državno-službenička stolica. U žargonu, vara se sirotinja da nije beg cicija.
Tako, u mom rodnom gradu Tuzli ova taktika očito decenijama evo već uspješno funkcionira. Imam dva primjera ovakve sezonske Tuzle za vas - jedan je žalostan, drugi je ipak završio tragično. Ovaj prvi slučaj je Tuzlacima poznat kao Jupiter. Laicima, Jupiter je jedan potez od nekadašnje Oktobarske ulice ka Kantonalnom sudu u Tuzli. To je jedan potez, ma ni stotinjak metara dugačak, ali uvijek je bio pun pješaka. Zašto je sada važan Jupiter? E, vidite, tih stotinjak metara prometne pješačke zone je od kraja proteklog rata bio pun bukvalnih kratera. Uz ruševinu nekadašnjeg hotela Bristol, koja je također od rata zjapila prazna, prosječni turist ili neka nesvjesno zalutala duša bi pomislila da granate sa okolnih brda još uvijek ne daju mira gradu na zrnu soli. Da stvar bude još apsurdnija, nije Jupiter ili hotel Bristol negdje na rubu Tuzle – oni su odmah preko puta nove zgrade Općine. Gradonačelniku i članovima općinskih Odbora koji su se, za razliku od prvog spomenutog, mijenjali nakon svakih predviđenih izbora od rata, očigledno nije zasmetalo što taj dio grada podsjeća na današnje slike koje pristižu iz Sirije. Nije im smetalo, tačnije, sve dok privatni investitor nije izgradio na mjestu tog Bristola jednu zaista predivnu građevinu, sada poznatu kao Mellain. Odjednom, novca je bilo, i sve se to dalo (moralo) popraviti. Naravno, u prethodnoj (2016.) izbornoj godini.
Svakako, ima još pojedinačnih slučajeva sličnim ovom, Tuzlaci ih mogu nabrajati kao dane u sedmici. Od ulaza u Grad koji stoji nedovršen i bez ikakve rasvjete već godinama do problema vodosnadbijevanja okolnih naselja. Ovim neću gušiti dalje. Međutim, danas je ovakav stil taktičkog predizbornog unapređenja infrastrukture završio smrtnim ishodom. Ulica 15. maja, inače poznata i po zgradi koja se gradi od doba jȕre, čini se tako uistinu, te iste izborne godine kada je saniran Jupiter trebala je dobiti jedan most. Nije to, opet, bio kolosalni projekt. Most koji je svega desetak metara dugačak trebao je spajati zamišljeno šetalište iz pravca Stupina i spojiti ga sa popularnim šetalištem Sjenjak-Slavinovići. Malo se kao nešto gradilo, betoniralo, postavljala se ograda i baš sedmicu poslije izbora – radovi su naglo bili prekinuti. Razloga nije bilo. Ljeta i zime su prolazile, a onako kako je bilo sve ostavljeno, divlje i nikakvo, čekalo je kao zapeta puška na svršetak radova. I, ko dočeka, taj i dočeka – izbore. Ovogodišnji motiv za rad na javnim dobrima tradicionalno nije izostao, pa je došao red i na taj famozni i iščekivani tuzlanski Golden Gejt. Prethodne sedmice opet su se počeli okupljati stručnjaci koji su izvršili sve neophodne kalkulacije i pripreme za podizanje istog. Ipak, danas prilikom postavljanja kostura mosta, sajla sa krana je pukla i veliki betonski blok koji je bio podignut pao je na radnike koji su stojali ispod. Jedna osoba je smrtno stradala a dvije su teže povrijeđene.
I, kakve sad veze ima ovaj tragični događaj sa politikom i izborima? Nesreće se dešavaju, zar ne? Apsolutno, ali bih rado volio pogledati sada u oči nadležnih osoba koji godinama se bave ovakvim poslovima, koji ubrzavaju i usporavaju radove kada im to odgovara. Volio bih ih javno upitati, kako ih nije sramota igrati se sa plebsom, onako iz ugodnih klimatiziranih ureda? Sasvim sigurno je zbog njihovog nemara danas izgubljen jedan ljudski život. Da li će za ovo ti isti odgovarati ili će svaliti na, za njih, prvog nižeg primata kojeg se dočepaju - ostaje da mi svi to budno ispratimo.
Autor: Damir Omerbegović
Prometej.ba