Nakon što se probudimo dan poslije Dana nezavisnosti, poslije euforije nacionalnih prepucavanja, zanesenih govora i mitologizacije Bosne i Hercegovine, ono što ćemo uvidjeti jeste da isti ti erosi i ljubovanje u govorima političkih lidera nisu ništa nego pusta laž, kao i svake godine. Budimo se u državi sa 0% vakcinisanog stanovništva, probudit ćemo se u državi koja čeka – zavisno – potporu neke veće sile da joj pripomogne i servira vakcine, jer ona sama to ne može. Prosta logika nam govori da ako volimo „A“, onda briga i održavanje implicira ka istom tom „A“; međutim govore o državi drže ljudi koji pripadaju političkim strankama koje su odgovorne za aferu respiratori. Onu aferu u kojoj su pronevjerili vlastiti narod i u kojoj su kroz takav oblik ponašanja getoizirali i doveli svoj narod do pitanja opstanka. Isti ti nisu sposobni da spase građane koji ipak sačinjavaju tu državu. Ovdje dolazimo do jednog logičkog pitanja: „Kako je ljubav prema državi mržnja prema građanima?!“ Zdrav razum ovdje prepoznaje svu zamračenu logiku i zanemarenu epistemologiju. Nije to ništa novo u „nezavisnoj“ državi Bosni i Hercegovini, zamračena logika je ovdje rutinizirano pravilo. U Bosni i Hercegovini – upravo – jedna skaredna ološ drži monopol u ljubovanju prema državi i određuje osjećaje, individualne pa i one nacionalne.

Upravo ta skaredna ološ koja diktira socijalnu dinamiku godinu dana oduzima mladima pravo na obrazovanje, oduzima generacijama pravo na interakciju i iskustveno učenje, dok istovremeno organizuje i kampanje i izborne skupove u jeku pandemije. Država je njima – očito – jedan prazni imaginarij koji popunjuju sa onim što im je potrebno da se održe na poziciji vlasti. Upravo taj jedan prazni imaginarij koriste da crpe sav legitimitet.

Zajednički obrazac i izvor iz kojeg se crpi sav legitimitet je etnonacionalni sukob; međutim, suštinski to nije etnonacionalni sukob nego etnonacionalna kohabitacija. Naoko bi djelovalo da ovdje imamo tri zavađena nacionalizma, međutim, vidljivo je kako sva tri etnonacionalizma (otjelovljena u tri politička subjekta) vrlo lako donesu odluku o zaštiti vlastitog kapitala, namještanju tendera i podjeli moći. Ono što se ispostavi na kraju kao konačno jeste da taj tronožac nikada ne ide odvojeno, već se radi o jednom univerzalnom nacionalizmu i jednoj političkoj agendi: oni su koalicija etnonacionalnih interesa, jedan tronožac sa istom ideologijom. Agendom koja najviše šteti građaninu Bosne i Hercegovine.

Taj tronacionalni tronožac otjelovljen u jedan koalicioni subjekt će nakon prepirke u Danu nezavisnosti odmah sutradan nastaviti da eksploatiše radnike, prodaje i namješta tendere o javnom dobru, kolegijalno će nastaviti raditi na zaduživanju stranim bankama. Na primjeru akciza smo vidjeli da još nismo osjetili slast novih autoputeva, iako je od njihovog uvođenja prikupljeno preko sedam milijardi konvertibilnih maraka.

Zdrav razum unutar ovih logičkih omaški otkriva da najviše o Danu nezavisnosti govore oni koji nas učiniše zavisnim i od mačeta i od kučeta. Nakon svih zaduživanja, nesposobnosti u nabavci vakcina, zatim getoiziranju svih sa jednim pasošem, pasošem Bosne i Hercegovine, prosta logika propituje: da li takvi imaju moralno pravo da govore o Danu nezavisnosti uopće? Jedino na području gdje bivstvuje zamračena logika, takvi mogu da govore o nezavisnosti. A gdje bivstvuje zamračena logika, tu caruje dogma, a u dogmi nema slobode. A kada nema slobode, nema ni nezavisnosti. Spas dolazi kada shvatimo (kolektivno svi) da ćemo tek oslobađanjem od etnonacionalnih stranaka i njihovog nacionalizma imati priliku da se izborimo za našu nezavisnost.

Mirza Šaćiri, Prometej.ba