Dossier Alija Izetbegović | 2 | Put od političkog autsajdera do političkog lidera
Alija Izetbegović rođen je 8.VIII.1925. u Bosanskom Šamcu (danas, kao posljedica republičkosrpske politike negiranja imena i vrijednosti Bosne, od ovoga grada ostao je samo Šamac). Potječe iz tradicionalno zemljoposjedničke obitelji koja je 1868. u Bosnu doselila iz Beograda, nakon što se Srbija počela potpuno osamostaljivati od Osmanskog Carstva.
Tri godine nakon rođenja malog Alije, njegova obitelj seli u Sarajevo. Nakon zapažene pravničke karijere, Alija Izetbegović se od 1970. sve više posvećuje politici. Te godine piše poznatu Islamsku deklaraciju, zbog koje će zajedno s kolegama Mladim muslimanima (organizacija u koju je stupio već kao petnaestogodišnjak) biti osumnjičen za planiranje stvaranja islamske države, a 1983. i osuđen na 14 godina zatvora. Kako bi ovaj proces čitateljima bio jasniji, potrebno je kratko analizirati tko su to bili Mladi muslimani i što je sadržaj Izetbegovićeve Islamske deklaracije.
Što se tiče Mladih muslimana, već u prvom članu njihovog Pravila kao osnovna njihova dužnost navedena je „borba na Allahovu putu (džihad)“, a zatim su navedeni i ostali zadaci organizacije: beskompromisna borba protiv svih neislamskih pojava u islamskom svijetu, potpuna primjena principa islama u životu pojedinca i zajednice, islamsko bratstvo; političko ujedinjenje svih islamskih zemalja u jednu državu koja bi bila uređena na osnovu Kur'ana i hadisa. Dakle, nije bilo govora o borbi za nacionalnu afirmaciju muslimana, iako pojedinci organizaciju Mladih muslimana žele prikazati kao organizaciju koja se borila za politički pluralizam, za nacionalnu emancipaciju i priznavanje nacionalnog identiteta Bošnjaka, ostvarivanje nacionalnih vrijednosti. Njihov je cilj bio sasvim drugačiji: da, nakon što „komunisti izgube vlast“, stvore autonomnu BiH u sklopu velike islamske zajednice. Sam Teufik Velagić, pripadnik tog pokreta, u časopisu Kult B izjavio je da se Mladi muslimani nisu borili za Bosnu nego za islam. (vidi u: Slobodna Bosna, 28.VII.1996., te u: Cvitković, Ivan, „Konfesija u ratu“, str. 85)
Zabrinjavajući su i podaci o tome tko je sve izrazio podršku Mladim muslimanima nakon što su 1983. osuđeni. Najprije je Međunarodni pokret za džihad i osvetu protiv neprijatelja muslimana i islama zatražio njihovo oslobađanje prijeteći odmazdom prema političkim ličnostima, imovini, ekonomskim i drugim interesima eks-Jugoslavije u svijetu. Još su više, međutim, zabrinjavajući podaci o podrški velikosrpskih nacionalista Mladim muslimanima, koje je iznio dr. Muhamed Bogorovac u svom radu „Ko je zaista Alija Izetbegović?“. Dr. Bogorovac zastupa tezu da su Izetbegović i Mladi muslimani, kao politička grupa čiji su planovi išli na ruku podjeli Bosne, izuzetno odgovarali planovima srpskih nacionalista.
Kao ilustrativan primjer navodi to da je Izetbegovićeva Islamska deklaracija bila objavljena baš u Beogradu, i to u režiji izdavačke kuće „Srpska reč“ koja je tada rado koketirala s velikosrpskim nacionalistima. Zanimljivo je spomenuti i to da je tada sam Šešelj organizirao peticije da se puste „nepravedno osuđeni Mladi muslimani“, da je SANU pisala peticiju za pomilovanje Mladih muslimana (među potpisnicima je bio i Dobrica Ćosić), a istovremeno je Aliju i kolege sudio jedan Hamdija Pozderac, koji se izričito protivio favoriziranju bilo koje nacije unutar BiH i zalagao za emancipaciju BiH unutar federalnog uređenja Jugoslavije.
Zatim, u sarajevskoj nedjeljnoj reviji „Ljiljan“ 18.V.1998. general Halid Čengić, tokom rata glavni logističar Armije BiH, neoprezno je priznao i opisao sastanak Izetbegovićeve grupe s akademicima SANU dok je sam Izetbegović još bio u zatvoru. Nadalje, prema svjedočanstvu Adila Zulfikarpašića, ovaj je bio iznenađen kako je Alija Izetbegović već 1988. glatko pušten iz zatvora i kako je lako dobio sva građanska prava i pasoš. Ovo brzo oslobađanje i rehabilitiranje Izetbegovića su, zanimljivo, pomogli i neki velikosrpski nastrojeni političari, kojima je očito bilo u interesu stvaranje „muslimanske“ stranke s kojom će se „moći dogovoriti“ (nije li sam Karadžić uoči izbora u BiH rekao: „Ako bude izabran Duraković, biće rat, a ako bude izabran Izetbegović, dogovorićemo se“?). Sve ovo nemojte shvatiti kao indikacije o složenoj zavjeri velikosrba i Mladih muslimana, nego kao potvrde činjenice da su velikosrpskim političarima savršeno odgovarali političari iz redova drugih naroda – i Hrvata i Bošnjaka – koji će biti zainteresirani za podjelu BiH.
Što se tiče Izetbegovićeve Islamske deklaracije, nju su srpski (kasnije i hrvatski) nacionalisti češće i radije citirali nego oni bošnjački. Njihovo viđenje o Aliji kao islamskom fundamentalistu, komponirano od pažljivo selekcioniranih i uvezanih citata, dijelili su i neki zapadni autori, kakav je američki profesor Schindler (koji je samo slučajno prezimenom povezan s njemačkim Schindlerom i poznatim filmom).
S druge strane, simpatizeri Alije Izetbegovića često koriste argument da, iako je u Islamskoj deklaraciji bilo govora o „islamskoj vlasti u islamski uređenom društvu“, Izetbegović u ovom djelu ni na jednom mjestu ne spominje da se to odnosi na prostore BiH ili Jugoslavije! Bit će prema takvima, da je Izetbegović o islamski uređenom društvu pisao misleći o prostorima Sjevernog pola, a da je u ladicama čuvao i drugi spis vezan za BiH, u kojem je složio skicu utopijskog multikulturnog, demokratičnog, tolerantnog uređenja društva. Prema takvima, nije valjda moguće ni to da je Izetbegović svjesno izostavio spominjanje BiH i Jugoslavije u svom djelu o islamski uređenom društvu, jer je u komunističkom režimu moglo biti pogubno otvoreno pisati takve stvari. Ovaj gornji argument su Izetbegovićevi simpatizeri prepisali od Noela Malcolma, koji je također govorio kako se Alijine teze o islamski uređenom društvu nisu ticale BiH.
No, Malcolmova dodatna pojašnjenja Izetbegovićevih stavova otkrivaju nove rupe u ovom argumentu. Kada Malcolm piše: „On (Izetbegović, op.a.) kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu čine pravi muslimanski vjernici.“, to implicitno može značiti poticaj da se društvo, u kojem se muslimani kao većina, a s klimavim vjerskim identitetom oslabljenim komunizmom, planskim procesom - koordiniranim od strane odgovarajuće politike – „doislamiziraju“ i pretvore u praktične vjernike muslimane, i da se onda o takvom društvu može početi govoriti kao o islamskom društvu, bez obzira na preostali udio nemuslimana u njemu.
Cijela deklaracija napisana je dosta neodređeno i zagonetno, u klasičnom izetbegovićevskom stilu, da ne možeš nikad do kraja otkriti njene namjere, i da li knjiga doista govori samo općenito o odnosu islama i države, ili implicitno govori o stvaranju društva u kojem su muslimani praktični vjernici većina, i stvaranju odgovarajućeg islamskog državnog okvira za takvo državno društvo.
Novi argument simpatizera Izetbegovića i Islamske deklaracije je taj da je Izetbegović odbacio ideju osvajanja vlasti kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo, „nego se zalagao za stvaranje islamskog društva dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja.“ Ali se prema ovom argumentu Izetbegović ipak zalagao za stvaranje islamskog društva, bilo to odozgo, bilo odozdo, i veliko je pitanje koliko je ova „doislamizacija“ i „moralno uvjeravanje“ bh. muslimana, koja se putem raznih procesa i organizacija nastavlja do danas, kompatibilna s njihovim složenim povijesnim bh. identitetom i odnosima sa susjednim identitetima u BiH.
Bilo kako bilo, u velikom preokretu 1990. Alija Izetbegović, nakon osude na velikom procesu 1983. i služenja pet godina u fočanskom zatvoru što mu je ozbiljno narušilo i zdravlje, s društvene margine ušao je u samo središte političkoga života Bosne i Hercegovine kao lider novoosnovane Stranke demokratske akcije (SDA). O ovom drugom periodu života Alije Izetbegovića, u kojemu je iz političkog autsajdera i marginalca, progonjenog od režima, izrastao u političkog lidera bošnjačkog naroda, kasnije i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, reći ćemo nešto više u idućem nastavku ove priče.
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 4.11.2013.
Nastavit će se...
Prvi dio: Čovjek bez kojega ili zbog kojega je moglo nestati Bosne i Hercegovine?