Drago Bojić: Puno susreta – malo dijaloga
U Sarajevu je od 9. do 11. rujna održan međunarodni susret za mir pod motom „Naša je budućnost živjeti zajedno. Religije i kulture u dijalogu“. Susret je organizirao katolički laički pokret Zajednica Sveti Egidije (iz Rima) u suradnji s vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini: Islamskom zajednicom, Srpskom pravoslavnom crkvom, Vrhbosanskom nadbiskupijom i Židovskom zajednicom. Mirovni susreti su svakako potrebni posvuda u svijetu, a posebno u Sarajevu, Bosni i Hercegovini i uopće na prostorima bivše Jugoslavije.
U nepuna tri dana govorilo se i raspravljalo o nekim važnim temama kao što su mir, arapsko proljeće, dijalog, ekumenizam, suživot, odgoj, izobrazba, demokracija, manjine i sl. Dojam je, međutim kako su upravo te teme i problematika koja se uz njih veže pale u drugi plan, a susret su obilježili predstavnici religijskog i političkog života ove zemlje, regije i Europe. Više su bili nazočni političari, razni poglavari i lideri, nego ljudi istinski zauzeti za dijalog među religijama. Među protagonistima bili su i neki koji se ni u kom slučaju ne mogu svrstati u zagovornike mira, dijaloga i suživota, a njihove nedijaloške, kontroverzne i politizirane izjave samo su naštetile skupu, pretvarajući ga ponekad u dnevnopolitička prepucavanja njegovih sudionika. Nije to prvi put u ovoj zemlji. Takvih susreta ne manjka u suvremenoj Bosni i Hercegovini i najčešće ih organiziraju stranci kojima, uz rijetke iznimke, ova zemlja služi za eksperimentiranje i poučavanje o dijalogu i suživotu kojih često nema ni u zemljama iz kojih dolaze. I navala članova Svetog Egidija u Sarajevo pretvorila je ovaj susret u njihov „privatni“ projekt, a ne projekt ovog grada i zemlje.
Zajednica Sveti Egidije vezala se za ideju Susreta svjetskih religija u Asizu iz 1986. godine, koji je inicirao papa Ivan Pavao II. Gradeći na simbolici, karizmi i duhu sv. Franje Asiškog, papa je svjesno za taj susret izabrao Franjin grad Asiz. Ako se u kontekstu međureligijskog dijaloga i pomirenja može govoriti o specifičnoj franjevačkoj karizmi, onda je to zasigurno njegovanje dijaloga s drugima, kako god to, nažalost, i u povijesti i danas i od samih franjevaca nerijetko bilo zapostavljano. Uzimajući, dakle, u obzir i povijesna lutanja i nesnalaženja franjevaca (primjerice njihov misijski angažman koji je ponekad znao biti upravljen protiv onih koji drugačije vjeruju), nezainteresiranost dijela suvremenih franjevaca za kulturu dijaloga (neki od njih su se u potpunosti izručili nacionalnim i konfesionalnim ideologijama i isključivostima, među njima i mnogi hrvatski i bosanskohercegovački franjevci) ali i površno i neautentično zauzimanje za dijalog (deklarativni zagovornici dijaloga koji upadaju u razne kompromise na uštrb istine i objektivnih činjenica, koristeći suvremenu trendovsku osjetljivost za dijalog za promoviranje vlastitog lika i djela itd.), ipak postoje i oni koji su se kroz cijelu povijest secundum loca et tempora ozbiljno zauzimali za suživot i dijalog s drugima, ali također i oni, makar njihov broj i ne bio velik, koji to danas čine. To vrijedi i za Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu, ili bar za neke njezine članove, u povijesti, ali i danas. Dovoljno se na ovom mjestu prisjetiti fra Anđela Zvizdovića kao simbola franjevačkog djelovanja i suživota na ovim prostorima od Bosne i Hercegovine do Dalmacije, Slavonije i drugih južnoslavenskih krajeva. Zato je u najmanju ruku začuđujuće da sv. Franjo, franjevačka paradigma dijaloga i suživota s drugima i Duh Asiza gotovo nisu ni spomenuti na ovom susretu. Kao da se pod svaku cijenu željelo izbjeći bilo kakav dodir s franjevaštvom. Od 28 panela, samo je na jednom od njih izravno spomenuta tema Duha Asiza.
Uzimajući u obzir da su upravo franjevci u našoj zemlji i na ovim prostorima kroz cijelu povijest njegovali paradigmu suživota i dijaloga (a upravo se takve danas iz katoličkih i hrvatskih krugova naziva „papučarima“ i „izdajnicima vjere“), često žrtvujući i vlastite živote za tu ideju, da je ta paradigma obilježila i našu noviju povijest (ovdje se treba sjetiti fra Josipa Markušića, ali i drugih bosanskih franjevaca iz 20. stoljeća i onih koji su se za te vrijednosti zalagali u posljednjem ratu), da je ona prisutna i u naše vrijeme, začuđuje da se bosanske franjevce zaobišlo. Od brojnih panela s vrlo različitim temama ni na jedan od njih nisu pozvani bosanski franjevci (izuzimajući kurtoazne i diplomatične pozive na otvaranje i zatvaranje ovoga susreta na kojima su valjda franjevci u svojim habitima trebali poslužiti kao dio koreografije?), nijedan od tih skupova nije održan na mjestima franjevačke prisutnosti u Sarajevu.
Tako je primjerice ignoriran Franjevački samostan i crkva sv. Ante na Bistriku, u prošlosti i danas jedan od simbola ovoga grada, u kojem se godinama održava i susret Duh Asiza, na kojem sudjeluju predstavnici gotovo svih religija u Sarajevu, kao što je to bilo i prošle godine za 25. godišnjicu ovog velikog događaja, koja je upravo od suorganizatora susreta o kojem govorimo (predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije) koji su bili zaduženi za katolički dio programa, bila ignorirana. U programu se nije našla ni Franjevačka teologija na Neđarićima koja je pogotovo od rata organizirala cijeli niz takvih susreta, simpozija, konferencija, okruglih stolova. Temom dijaloga i suživota vrlo često se bave i filozofsko-teološki časopisi Jukić i Bosna franciscana koje ova visokoškolska ustanova izdaje. Zaobiđen je i Franjevački samostan sv. Nikole Tavelića na Kovačićima, u kojem je sjedište Provincijalata, i u kojem djeluju i Franjevački medijski centar Svjetlo riječi, Franjevački međunarodni studentski centar, Franjevačka socijalno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante i neke nevladine udruge. Sve spomenute institucije i organizacije su na različite načine posvećene i radu oko kulture dijaloga i uspostavljanja suživota. Upravo je Svjetlo riječi proteklih godina objavilo niz vrijednih knjiga, specijalnih brojeva i mnogih pojedinačnih tekstova koji se odnose na međureligijski dijalog. Ignorirane su i neke nevladine udruge koje su pokrenuli i još uvijek vode bosanski franjevci, koji se svih poratnih godina trude oko uspostavljanja dijaloga i suživota u ovom gradu i našoj zemlji, zbog čega ih se često nazivalo i naziva „otpadnicima“ od vlastite vjere i nacije, „daidžama“, „crvenim i zelenim“ fratrima itd. Ignorirani su i drugi redovnici i redovnice, a velikim dijelom i nevladin sektor u ovome gradu u kojemu postoje mnoge organizacije koje se na različite načine i iz različitih religijskih i svjetonazorskih perspektiva zauzimaju za dijalog i suživot.
Ako glavni organizator ovog susreta – odgovorni iz zajednice Svetog Egidija – ne poznaju dovoljno situaciju u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, niti povijesnu i sadašnju ulogu franjevaca u ovoj zemlji, to ne može niti smije biti isprika što su ih isključili iz ovog susreta. Zajednica i organizacija koja pretendira da na globalnoj razini njeguje Duh Asiza morala bi biti upoznata s tim. Katolički dio organizacije preuzeli su predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije koji su, kao i u mnogim drugim slučajevima, izostavili bosanske franjevce koji djeluju u Sarajevu. Nije prvi put da se upravo s te adrese pokušava marginalizirati bosanske franjevce i relativizirati ne samo njihovo kršćansko i crkveno svjedočenje, nego i društvenu ulogu i prisutnost, kako u prošlosti tako i u sadašnjem trenutku.
No, zato na mirovnom susretu u Sarajevu nije nedostajalo onih koji svojim javnim istupima i postupcima više otežavaju mir, dijalog i suživot na ovim prostorima, nego što ih podupiru. Na susretu je bio patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej koji je ovaj, nakon desetljeća, prvi posjet srpskog pravoslavnog patrijarha Sarajevu(!) iskoristio za odašiljanje političkih poruka te je, bez empatije i odgovornosti za zla koja su se dogodila devedesetih godina u ovom gradu u režiji velikosrpske politike i Vojske Republike Srpske, izjavio da je u Sarajevu „hrišćanstvo ugroženo“. U prvom mjesecu ove godine na krsnoj slavi Republike Srpske u Banjoj Luci nismo čuli patrijarhove riječi da su u tom gradu ugroženi katolici, muslimani i drugi, ali zato je etnički očišćenu paradržavnu tvorevinu u slavljeničkom raspoloženju nazvao „najmlađom srpskom državom“.
Na sarajevskom susretu bio je i episkop Grigorije, koji se početkom prošle godine vratio u Mostar (nakon 18 godina, što je nesumnjivo važno i za pravoslavce u ovom gradu, ali i za cijeli grad i ovu zemlju) ali i ubrzo potom mostarsku zemlju prozvao „srpskom zemljom, zemljom svetog Save“. On su se i reis Cerić, kako izvještavaju mediji verbalno sukobili na jednom od panela, što po sebi ne bi vrijedilo ni spominjati da nije riječ o vjerskim poglavarima – ljudima koji imaju veliki utjecaj na pripadnike religijskih zajednica koje predstavljaju. Prigovorio je episkop Grigorije reisu Ceriću zbog njegovih izjava u kojima zaziva islamiziranu i bošnjakiziranu Bosnu i Hercegovinu i ekskluzivno bošnjačko pravo na nju (o čemu je sada već bivši reis Cerić često u posljednje vrijeme govorio, što je dodatno otežavalo međunacionalne i međureligijske odnose), ali je pritom episkop zaboravio i na svoje i riječi svojih kolega-episkopa koji su na mnogim mjestima i u mnogim prilikama veličali Republiku Srpsku, prešućujući zločine koji su se u njoj dogodili. Mogao je episkop Grigorije izreći makar dio poruke isprike i u gradu Sarajevu koji je srpska vojska godinama držala u nesnosnom obruču, makar dio riječi koje je izrekao u Dubrovniku. Ovako, kako stvari stoje, istina se već počela izopačivati. Neki poricatelji velikosrpskog zla u međuvremenu već govore kako je nad sarajevskim Srbima izvršen genocid.
S katoličke strane najviši predstavnik je bio kardinal Puljić. On se ponašao kao glavni organizator i domaćin pa je nastupio ne nekoliko panela. Kao poglavar mjesne Crkve u kojoj živi i radi velik broj franjevaca, on je i najodgovorniji kad je riječ o sudionicima skupa s naše, domaće strane. Kardinal se nije upuštao u direktne sukobe s drugima. No, i ovom prilikom treba kazati da je u posljednje vrijeme koristio mnoge prigode da lamentira nad ugroženošću Hrvata u BiH, pritom ne inzistirajući da su ugroženi i drugi ondje gdje su Hrvati u većini. Nedosljednost kardinalova zauzimanja za miran suživot u ovoj zemlji i za njezinu budućnost pokazuju i druge njegove izjave, posebno ona od prošle godine kad se „začudio“ u jednom intervjuu što je Hrvatska Republika Herceg Bosna (čijim se najvišim protagonistima godinama sudi u Haagu) dokinuta, a ta je politika kao i politika Dragana Čovića („u Sarajevu ostaju samo oni Hrvati koji ne misle i nemaju kamo“) najbrutalnija negacija bosanskih katolika i Hrvata i Sarajeva kao glavnog grada, dakle dokidanje Katoličke crkve u Bosni i biskupskog sjedišta u Sarajevu. Dirigirana hajka i demoniziranje Sarajeva od strane „ugroženih“ Hrvata, inače je konstanta hercegbosanske politike koja služi samo republičkosrpskoj politici.
Slično je bilo i u vrijeme kada se raspravljalo o dijelu nadbiskupove rezidencije u Sarajevu. Taj sudsko-pravni slučaj dosegao je kulminaciju u dnevno-političkoj farsi. Na njemu su mediji, osobito hercegbosanski, „zabavljali“ i „palili“ etnički i religijski podijeljene javnosti. Čak se najavljivao „demonstrativni pohod Hercegovaca u Sarajevo u obranu kardinala“. Kardinal je, u objektivnom ali ipak ne tako velikom, egzistencijalnom i sudbonosnom problemu stanarskog prava, s nedovoljno razboritosti i odgovornosti, dopustio da postane simbol ugroženosti sarajevskih pa i bosanskih Hrvata. Kad je pitanje rezidencije riješeno, sve se stišalo kao da je time „riješena“ ugroženost odnosno stvarna obespravljenost sarajevskih katolika i Hrvata o kojoj treba govoriti otvoreno, ali s činjenicama i odgovorno.
Nema sumnje, velika je odgovornost vjerskih poglavara za dijalog i zajedništvo među njihovim vjernicima. Pri tome, nije ispravno identificirati se s nacionalnom politikom isključivosti ili biti puki odraz isforsirane ugroženosti kojom se zatomljuje stvarna obespravljenost tolikih koji su u manjini, naravno, i u gradu Sarajevu. Za vjernike dijalog i zajedništvo nisu politička tehnologija nego izraz moralnosti koja dolazi iz Božje objave i koja se postavlja kao temeljni zahtjev ljudskosti i vjere. Ako se pak analiziraju neke prošle izjave vjerskih poglavara, onda se vidi da njihovo nastojanje oko dijaloga nestaje ispod praga humanosti. One su često upropaštavale i želju i pokušaje drugih ljudi, koji su, ne bez rizika da budu prezreni od svojih, pokušavali i pokušavaju prelaziti granice religijske, nacionalne i drugih isključivosti. Samo treba analizirati na koga se najčešće obrušava skrivena ili javna kritika vjerskih poglavara. U pravilu na one koji se usude kritički progovoriti o njihovim riječima i postupcima.
Naša je budućnost u zajedništvu. To je imperativ ljudskosti i vjere. To će se dogoditi u stvarnoj zauzetosti za zajednički život. To će se dogoditi onda kada patrijarh Irinej, njegovi episkopi i sveštenici u Banjoj Luci i uopće u Republici Srpskoj počnu govoriti o zlu koje su pripadnici njihova naroda i vjere učinili drugima, kada ostave nacionalnu politiku i kad se budu zalagali za uvjete da muslimani i katolici žive u svojoj, a ne „u srpskoj državi“; kada (bivši) reis Cerić u Sarajevu i u većinskim bošnjačkim i muslimanskim sredinama bude govorio o zaštiti katoličkih i pravoslavnih manjina i kad na mjestima gdje su pripadnici bošnjačkog naroda učinili zločine, javno o tome progovori, kad on i drugi iz Islamske zajednice depolitiziraju svoje hutbe, kad napuste unitarističku politiku koja Bošnjake hrani samoubilačkom iluzijom o vlasništvu nad Sarajevom i ovom zemljom; kad to učini i kardinal Puljić i predstavnici Katoličke crkve u mjestima gdje su hercegbosanska politika i njezini akteri počinili zlo drugima, kad ozbiljnije budu shvatili i dokumente Drugog vatikanskog koncila o odnosima prema drugima, i kad bude više demokratičnosti, istine i objektivnosti u mjesnoj Katoličkoj crkvi u BiH; kad posve konkretno i precizno imenuju zla i zločince njihovim imenima, kako njihovo zlo kao kolektivni teret ne bi nosili mnogi drugi ljudi koji ga nisu činili.
Sve dok se praktično ne bude djelovalo u Duhu Asiza, svi mirovni susreti, unatoč dobronamjernosti njihovih organizatora, ostat će uglavnom na deklarativnoj razini – na razini kompromiserskog i unosnog zauzimanja za mir, na razini manifestacija i parada. Umjesto toga treba se zauzimati za kulturu suživota, za zajedništvo koje njeguje razlike, za razliku koja ne vodi u isključivost i konflikte.
Dok se ne dogodi jedan takav obrat, ostaje i dalje zahtjev koji se postavlja pred svakog čovjeka da se sam odgovorno zauzima za druge i za suživot. To je ono što se u teologiji ekumenizma i međureligijskog dijaloga naziva „dijalogom života“. Svi oni koji to prakticiraju u nevidljivom i kamerama skrivenom svakodnevlju, potvrđuju svoju humanost i svjedoče vjeru da zauzimanje za mir, dijalog i solidarnost prema drugima nema alternative. Naša budućnost, kako se isticalo i na sarajevskom međureligijskom susretu, jedino i može biti u tome da „živimo zajedno“. Zajednički život se temelji na istini, objektivnom sagledavanju vlastite prošlosti i preuzimanju odgovornosti i za kolektivna zla, čišćenju vlastite memorije, uvažavanju patnje i stradanja drugih i odustajanju od svih političkih, nacionalnih i religijskih isključivosti.
*Tekst je objavljen u listopadskom broju franjevačke revije Svjetlo riječi. Prenosimo ga uz dopuštenje autora.