Premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk je 15. 11. 2023. godine podnio je ekspoze i u njemu program skupštinske većine. U tom dokumentu, kojem se lako može pristupiti na internetu, napisani su programi i principi spomenute vlade. Za oko mi je zapala blesava katakreza “kulture sjećanja.” U principima stoji npr: “Nastavit ćemo obilježavati i njegovati kulturu sjećanja na otpor koji su bosanskohercegovačke” patriote pružile tokom narodnooslobodilačke borbe '41 - '45 i agresije na Bosnu i Hercegovinu ’92 - ’95. S ponosom ćemo se sjećati onih koji su svojim životima odbranili ideal antifašizma, ali i spasili mnoge druge živote od okupatora i agresora.” Isti principi su ispod preneseni u jasniji program: Njegovanje kulture sjećanja i kulture pamćenja kroz finaliziranje kapitalnih projekata u saradnji s JU „Fond Memorijala Kantona Sarajevo“ kroz: nastavak aktivnosti realizacije potprojekta izgradnje Memorijalnog kompleksa “Žuč”; revitalizaciju i rekonstrukciju objekta „Kon-Tiki“, te privođenje objekta namjeni u Muzej stradanja građana BiH u skladu s Odlukom “Opsada i odbrana Sarajeva 1992. – 1995.”; nastavak aktivnosti na projektu obilježavanja vatrenih tačaka opsade i odbrane Sarajeva; realizacija projekta „Muzej opsade i odbrane Sarajeva“; potpuna revitalizacija i sanacija postojećeg Tunela D-B sa dobrinjske strane uz odgovarajuće edukativne i muzejske sadržaje.” Istovremeno Ministarstvo za odgoj i obrazovanje pod palicom Naide Hota-Muminović potpisuje “Memorandum o saradnji za unapređenje nastave o ratnoj prošlosti BiH i jačanje kulture sjećanja u školama” i realizuje program „Njegovanje kulture sjećanja“. Ako je već kultura sjećanja i njeno njegovanje postalo obaveza svih sarajevskih srednjoškolaca, valjda bi vrijedilo i malo pogledat šta li ona znači, ako ne zarad zdravorazumskog shvatanja, onda bar zbog principa Ukove vlade koji stoji odmah ispod, a koji glasi:Orijentiranost ka izgradnji društva znanja!

Naime, ovaj termin je u bošnjačku društvenu svijest (a sad već i u institucije) uveo i godinama je propagira politički pehlivan, nadri naučnik i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Sanjin Kodrić, u svojoj knjizi Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti još 2010. godine. Rezultat njegovog višegodišnjeg samopromotivnog rada je potpuna zloupotreba Asmanovog originalnog termina. U svojoj knjizi Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, Asman proširuje termin kolektivnog pamćenja Morisa Albvaša, koji, prema njegovim riječima, potpuno odbacuje tjelesnu, tj. neuronalnu i fiziološku bazu pamćenja i umjesto nje ističe socijalni okvir odnosa, bez kojeg se individualno pamćenje ne bi moglo konstruirati niti održati i to utoliko što kolektivi nemaju pamćenje, ali oni određuju pamćenje svih članova i najosobnija sjećanja nastaju u komunikaciji i interakciji u okviru socijalnih grupa…Drugim riječima, individualno pamćenje se u nekoj određenoj osobi izgrađuje snagom njezinog učestvovanja u komunikativnim procesima. U nastavku, Asman diferencira termine kominikativnog i kulturnog pamćenja. Komunikativno pamćenje obuhvaća sjećanja koja se odnose na recentnu prošlost. To su sjećanja koja čovjek dijeli sa svojim savremenicima…Kulturno pamćenje je za razliku od komunikativnog stvar institucionalizirane mnemotehnike. Asman objašnjava i da se kulturno sjećanje razlikuje od historije, jer ono u sebe uključuje visok stepen oblikovanosti, simboličkog kodiranja, rituala, te da ono dolazi nakon komunikativnog, što znači nakon što već prođe 80 do 100 godina. To bi značilo i da period 1992- 95 , pa i onaj 1941- 45 po definiciji ne može biti 2026. godine predmet kulturnog sjećanja. Njegovanje kulturnog sjećanja jednako je besmislena rabota, jer bi značilo njegovanje naučnog termina (Zamislite npr. njegovanje teorije gravitacije ili njegovane topologije u glatkoj kategoriji u matematici). Citirana Asmanova kritika Morisa Albvaša da pretjerano jako odbacuje individualnu komponentu ili kritike same Asmanove teorije (Astrid Erl skreće pažnju na neurednost između pasivnog i aktivnog registra kulture, Mehdi Musavi i drugi skreću pažnju na korištenje termina kulture kao koherentnog monolita kojim se marginalizira djelovanje subkultura ili Eleide Asman da se ne smije ignorisat uticaj koji elita ima na formiranje kolektivnog mita) su opravdane kritike termina i u službi su naučne potrage za adekvatnijim terminima kojima se objašnjava neka društvena pojava.

Odakle onda potreba za zloupotrebu ovog termina? Odgovor je bolno jednostavan: i termin kulture i termin sjećanja su vrlo široki termini koji imaju pozitivnu konotaciju. Tako Iglton primjećuje da kada se kaže kultura može se značiti: 1. korpus umjetničkih i intelektualnih djela; 2. proces duhovnog i intelektualnog razvoja; 3. vrijednosti, običaje, uvjerenja i simboličke prakse prema kojima ljudi žive; ili 4. cjelokupan način života. Njihova širina dopušta nastanak općeg mjesta i prazninu u koju se može istresti ideologija pod ljepšim imenom. Tako, Ministarstvo ne vodi djecu da ih ideološki oblikuje i uči antagonizmima, već ih uči da njeguju kulturu sjećanja. Iz tog razloga nije izabran neutralniji termin, npr. onaj Pola Konertona i njegovog “društvenog pamćenja” ili da se djecu poduči zakonitostima procesa kojeg Erik Hobsbaum naziva izmišljanje tradicije. Naučnom terminu kulture pamćenja pripada i Mladićeva izjava da “posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”, a ova stravična izjava srebreničkog kasapina je ponajbolji primjer kako viktimološki narativ ugrađen u kolektivni identitet može poslužiti za pravdanje budućeg zločina. Pored toga što ujedinjuje kolektiv, kulturnim sjećanjem može se i dijeliti društvo, stvarati antagonizme, osjećaj moralne superiornosti (npr. trenutna politika Izraela). Šta bi vrijedni vajari mladih nacionalnih umova rekli tek na koncept ljekovitosti zaborava iz knjige Oblici zaborava Alaide Asman ili njenu izjavu “Sjećanje i zaboravljanje nisu sami po sebi ni dobri ni loši.” iz iste knjige. Zasigurno bi je osjećali bogohulnom iako ne bi znali objasniti zašto.

Uz to, ti pomenuti vajari mladih umova vrlo vješto instrumentaliziraju kulturu sjećanja pretavarjaući je u političku kičerajsku dranguliju kojom zavode svoje birače i bildaju kolektivne identite koje koriste kao svoje političko oružje.

Kenan Muminagić, Prometej.ba