Znam da će vas ovaj naslov asocirati na naslov mog omiljenog kultnog filma „Born to be wild“ ili „Goli u sedlu“, znate ono kad Peter Fonda i Denis Hopper krenu Harley Davidson Chopperima iz Kalifornije na Mardi Gras u New Orleans i putem sretnu Jacka Nicholsona i još neke stričeke s ne baš najboljim željama i namjerama za njih? E da, tak sam ja kad sam bil mlad sanjao da krenem Chopperom sa svojim drugom Cakom, pardon prijatelom, taj naziv drug smo davno napustili, ne, prijatel mi puno bolje zvuči, baš hrvatski, kaj ne? Da, mislil sam krenuti na Tomosu Automaticu od Bjelovara do Crikvenice na sladoled od vanilije, ma znate li vi kakv je to sladoled bil, onaj iz automata kaj se ručkom potegne iz automata, ta Crikvenica bila je za nas raj. Sav moj svijet bil je tih dana od Crikvenice do Senja, dobro, Senj sam izbjegavao jer je tamo jednom bura jako zapuhala pa me bilo jako strah. A tek Novi (Novi Vinodolski )… tu sam se poljubil s jednom curom, dobro, nije to bilo tak nešto ozbiljno, al' nije bila ni šala, od tog poljupca u igri trebale su mi godine i godine da pogledam neku djevojku u oči, kamoli da je poljubim, al' praf za praf, pojavila se moja draga ženica, moje zlato i tak me izvukla iz tih problema.

Krenem ja iz Bjelovara na svom Tomosu, ponesem žuti Sony walkman i stavim slušalice na uši. Sad vi sigurno očekujete jake gitare i „Get your motor runnin', head out on the highway“ od Steppenwolfa kak je bilo u filmu “Goli u sedlu“, ali ja sam ipak išao na sigurno, meni je u ušima pjevala Jasna Zlokić „Jer ja sam skitnica…“, to je bila primjerenija muzika za moje uši. Nisam stigao ni do Gudovca, to je nekih 4 – 5 km od Bjelovara, stanem i okrenem motor natrag, previše je to stresno za mene bilo, šta od kamiona, raznih auta koji su mi trubili da ubrzam, ma shvatil sam da to nije za mene, bolje da se vratim kući i sjednem na autobus za Crikvenicu.

Oduvijek sam bil uzoran đak i student, uredno sam završil građevinski fakultet, dobro to je bila viša građevinska da se ne lažemo, i to u najgore vrijeme, te '91 se ništa gradilo nije, u cijeloj Hrvatskoj nije bilo 3 dizalice. Šta da radim tu, ja friški inženjer građevine? Spasil me moj rođak Kizo, vi znate Kizu, i on je stvoril sebi lijepu karijeru, prvo kao predsjednik Vlade, a onda kao predsjednik cijele države. Doduše, ne želim ga hvaliti jer je sadašnji gospon šef jako srdit na njega, bolje da ne zna koliko sam Kizi zahvalan u životu.

Jednog dana te godine sjedili smo kod mene i Kizo mi reče,

„Čuj Gogec (tak su me zvali), nema ništa od tebe ni od te tvoje građevine, jednostavno, nije taj trenutak, a i da se ne lažemo, trebalo ti je 5 godina da završiš 2 godine više građevinske škole. Međutim, stvara se mlada država, trebat će im ljudi kao ti koji izgledaju smotano kak ti, a zapravo su jako tvrdi i muževni. Ovi koji su sad po rovovima i bojišnicama neće moći predstavljati Hrvatsku u svijetu, mlada država će trebati ljude kao što smo ti i ja, da se znaju služiti priborom u restoranima, da im dobro stoje odijela i da govore strane jezike.“

„I kaj mi ti onda savjetuješ?“ – pitao sam ga.

„Vidi Gogec, ja bih se sad odmah učlanio u HDZ, oni su jaki kak beton, ali zbog backgrounda mog tate, stare komunjare, ja to ne mrem uraditi jer mi oni ne budu nikad vjerovali, ja ću sad otići malo u Nagorno Karabakh raditi za OSCE, a onda ću se s vremenom pokušati ubaciti u diplomaciju, računam da će s vremenom popustiti i monopol HDZa pa ću preko SDPa, u koji se sutra namjeravam učlaniti, uskočiti u sedlo“ – pa nastavi:

„A tebi, koji imaš za njih bolji obiteljski background, znaš ono crkva, hrvatsvo i te fore, savjetujem da se odmah učlaniš u HDZ, odlaziš u odijelu na njihove sastanke i proslave, vidjet ćeš, već će te neko primijetiti i preko diplomacije, za koju si idealan, lansirati u orbitu“. Tak me savjetoval rođak Kizo, svaka mu se pozlatila.

I tako, učlanim se odmah u HDZ, upišem studij politologije koja mi je puno bolje išla nego građevina pa se preko diplomatske akademije i nešto muvanja po privatnim firmama dofuram do Sabora. Tu mi je ključnu ulogu odigral doktor Ivo, tadašnji gospon šef. On me je primjetil kak sam se na svakom predizbornom mitingu u besprijekornom odijelu progurao u prvi red i pljeskao dlanovima svom snagom. To mi nije bilo lako, kako nisam neke posebne visine, stalno sam se propinjal na prste da me se vidi, tih godina su mi pucali listovi na nogama od propinjanja na prste. Primio me doktor Ivo u svom uredu i rekao mi da je preda mnom svijetla budućnost, stavio me na listu HDZa za Sabor te sam tako ušao u Sabor odakle, nadam se, nikad neću izaći.

Sabor je bil samo početak, tadašnji gospon šef doktor Ivo me postavil za ministra vanjskih poslova i europskih integracija, mjesto koje mi pripada zbog moje erudicije i elokvencije, svojom elegantnom pojavom predstavljao sam našu Hrvatsku u najboljem svjetlu. Međutim, doktor Ivo je odstupil i na njegovo mjesto došla je gospođa šefica Jadranka kojoj sam pokazal besprijekornu odanost od prvog dana, od prve sekunde njenog nastupa, odmah sam joj se stavio na raspolaganje da ona ne bi slučajno posumnjala u mene i moju lojalnost. Gospođa šefica je odmah shvatila moj bezgranični kapacitet za ulizivanje te me imenovala za svog potpredsjednika Vlade, eeej, mene koji u Bjelovaru nisam smjel cure u oči pogledati.

Sve je to bilo OK, al' HDZ je izgubil te izbore pa je rođak Kizo zasjeo na mjesto predsjednika Vlade. Za me nije straha bilo, dovoljno sam visoko bil na listi HDZa da me se nije moglo ni oružjem izbaciti iz Sabora. Bil sam strpljiv, kad je gospođa šefica Jadranka otišla, odmah sam se stavil na raspolaganje novom gospon šefu Karamarku. Ipak, on nije shvatil moje sposobnosti kak treba, srećom, za godinu dana cijela njegova ekipa je zglajzala pa je u sedlo uskočio sadašnji gospon šef, čovjek bezgraničnih sposobnosti kojeg sam poznaval s diplomatske akademije i odmah mu stavio do znanja da ću mu u svakom trenutku biti sluga ponizni.

S njim sam se lansirao na mjesto Predsjednika Sabora na kojem sam već, eto, 8 godina i kako stvari stoje, gospon šef i ja ćemo ostati zabilježeni kao političari s najdužim vijekom na svojim dužnostima. I sad vi meni recite da za to nije trebalo biti sposoban? Da, ja sam u svakom trenutku bio u stanju prepoznati s kim treba, kada treba i koliko treba kičmu saviti da bi se postalo nečiji sluga. Pa, zar je to mala sposobnost? Poznajete li ikoga tko je u tom bolji od mene?

O da, znao sam ja odigrati tvrdo, onda kad je onaj bivši (naravno, bivši) gradonačelnik Splita objavio svoju sliku s kupanja s trudnom ženom osjetio sam da mu u ime HDZa moram parirati, objavio sam na Internetu svoju sliku u kupaćim gaćicama. Da vi samo znate kakve sam pohvale dobil od svih za moje muževno mišićavo tijelo, a najviše od svojih kolega i kolegica iz Sabora, svi su mi hvalili moje muževno tijelo, kao stvoreno za Predsjednika Sabora. Sve je bilo u redu dok se nije podigla strašna halabuka u javnosti, feministice, gayevi, ljevičari, udarali su po meni sa svih strana. E onda se naljutila moja draga, a vi znate, pošto je i veća i jača od mene, da nju nije uputno srditi pa se nisam usudio ni ja.

Bil je još taj moment u Saboru s onim Mlinarićem kad su me razvlačili po društvenim mrežama da se nas dvojica gledamo kao da smo zaljubljeni par, ali sve sam ja hendlao kak spada, preiskusan sam ja da padnem na takve finte, a da vam praf kažem, gospon šef me uputio da igramo nježno s njima jer su nam važni za sastavljanje vlade, moral sam se zbližiti s njim. Koliko god da su mi ti ljudi antipatični, spreman sam uraditi sve što gospon šef traži od mene u interesu Stranke, pardon Hrvatske.

I onda je ovog ljeta bio taj koncert gospona Tomsona. Gospon šef je večer prije odveo djecu da se slika s njim na probi da svi naši glasači vide da smo s njim – bravo šefe, tako se to radi, slikate se s njim na probi da vas oni iz Bruxellesa ne vide, a opet objavite tu sliku na društvenim mrežana da vas svi naši glasači u Hrvatskoj vide. Briljantno, nema šta! Briljantna je bila i ideja da ja i nekoliko važnih ministara odemo na koncert, da nas svi vide. Srećom, gospon Tomson bil je tak uviđavan pa me smjestio u odvojenu počasnu ložu, znate, vidio sam u publici puno šefova organizacija HDZa s terena pa mogu zamisliti kako bi mi bilo da sam bio među njima. Znate kako to već ide, ovaj pita da mu upišemo kćer na fakultet iako je totalna truba u školi, onaj traži da ga uhljebimo u neko ministarstvo u Zagrebu, treći traži koncesiju na neku plažu ili atraktivan poslovni prostor, svi oni znaju modus operandi stjecanja koristi kad smo mi na vlasti, samo pronađi kome ćeš se uvući i riješit ćeš sve svoje probleme.

Da, ja sam rekao da se „oni koji se nadaju povratku jugokomunizma okane tih ideja“ iako znam da takvih uopće nema, ali shvatite me, oni koji glasaju za nas između klađenja po kladionicama i ubijanja alkoholom po kafićima jedino o čemu razmišljaju je obnova Jugoslavije pa im moramo pokazati da smo s njima, da ćemo im podilaziti u svakom trenutku i sa svim mogućim privilegijama, ako treba osigurat ćemo im i ptičjeg mlijeka i to je jasno naglasio gospon šef u svim prilikama. Još jedan razlog zašto ne smijemo spominjati Jugoslaviju je što su u toj državi građevinski inženjeri podigli most na Maslenici koji se nikad zatvorio nije, a u našoj državi su građevinski inženjeri poput mene pa se taj most na Maslenici podigne na mjestu na kojem ga zatvori svaka malo jača bura koja zapuše.

„Boooorn to be Njoooonjooo…“ pjevam i smijem vam se u facu svima, šta će vam sva vaša znanja i sposobnosti, pogledajte mene, kažete mi da sam ljigav, a ja sam pravi pobjednik, nitko nikad moju guzicu iz fotelje vlasti izbaciti neće, ja sam čovjek za sva vremena…

Igor Beroš, Prometej.ba