U travnju ove godine iz tiska je, u izdavačkoj kući Fraktura, izišla još jedna knjiga Ivana Lovrenovića u kojoj piše o Bosni Srebrenoj. Riječ je o romanu Dva vijeka, jedan vijek s podnaslovom Ljetopisni triptih u kojem Lovrenović javnosti predstavlja trojicu bosanskih franjevaca. Dvojica od njih poznata su imena. Jedan je fra Anto Knežević (1834-1889), čovjek koji je gradio franjevački samostan u Jajcu i koji je ostavio važnu i dragocjenu spisateljsku ostavštinu, a drugi je fra Josip Markušić (1880-1968), bosanski franjevac koji je vodio Bosnu Srebrenu u turbulentnim vremenima nakon Drugog svjetskog rata. Treći fratar, fra Ljubo Hrgić (1908-1976) manje je poznat javnosti. Riječ je o iznimno talentiranom piscu koji je istodobno i jedan od najtragičnijih fratara u vremenu poslije Drugog svjetskog rata.

Lovrenović se cijeli život bavi bosanskim franjevcima. Objavio je više knjiga i brojne tekstove koji su tematski posvećeni Bosni Srebrenoj. On je bez sumnje najbolji vanjski poznavatelj Bosne Srebrene, a njezinu kompleksnu sedamstoljetnu prošlost razumije bolje i od samih bosanskih franjevaca. Lovrenović se u svojim književnim djelima nastavlja na Ivu Andrića koji je također često pisao o bosanskim franjevcima. Zahvaljujući njima dvojici i nekim drugim književnicima, Bosna Srebrena je našla svoje mjesto u književnosti, što je jednako važno kao i činjenica da su o bosanskim franjevcima pisali i pišu povjesničari, u posljednje vrijeme ponajviše povjesničar Jozo Džambo.

Novi roman Ivana Lovrenovića izašao je samo nekoliko mjeseci prije nego što je ovdašnja javnost ovih dana saznala da Franjevačka teologija na Nedžarićima ne može zadržati svoj dosadašnji status i da je započela proces udruživanja s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Sarajevu. Ta vijest pobudila je zanimanje javnosti, ponajprije one sarajevske i onih ljudi koji su posjećivali Franjevačku teologiju, sudjelovali u njezinim znanstvenim i kulturnim projektima i drugovali s bosanskim fratrima.

Činjenica da se javnost zanima za sudbinu Franjevačke teologije i Bosne Srebrene, svjedoči o tome da se Bosnu Srebrenu doživljava drugačije, ne tek kao jednu od mnogih vjerskih zajednica, nego kao zajednicu koja je oblikovala ovu zemlju. Kao najstarija i najdugovječnija institucija, Bosna Srebrena je srasla s ovom zemljom. Upravo je ta povezanost s ovom zemljom i njezinim narodom, ne samo katoličkim i hrvatskim, temeljno obilježje ove zajednice. To vole isticati i sami bosanski franjevci, nesvjesni da se posljednjih godina mnogi od njih udaljavaju upravo od onoga što je utkano u temelje njihove zajednice.

Bosna Srebrena nastala je unutar franjevačkog reda i Katoličke crkve i treba je unutar tog konteksta i razumijevati. No, franjevaštvo i franjevački stil života u Bosni u dugoj povijesti bio je specifičan i često se nije uklapao u dominantni koncept rimskog ili zapadnog katolicizma. Ne bez osobnih i kolektivnih žrtava, bosanski franjevci su štitili svoju posebnost i u Rimu, i u Stambolu, i u Beču, i u Beogradu. Što su vanjski pritisci za prilagođavanjem, bilo crkvenim bilo političkim, bili snažniji, to su bosanski franjevci ljubomornije i strastvenije štitili svoje pozicije, što nikad nije prolazilo bez unutarnjih razilaženja, pa i otvorenih sukoba. No, upravo to je činilo ovu zajednicu dinamičnom i žilavom. Sadašnje prilagođavanje crkvenom, nacionalnom i kulturnom hrvatskom integralizmu poništava povijesne specifičnosti ove zajednice i dugoročno joj nanosi nepopravljivu štetu.

Suvremenim katolicima, pa i nekatolicima, može zazvučati šokantnom činjenica da su ponovno osnivanje i gradnju samostana u Jajcu koncem 19. stoljeća najviše blokirali i opstruirali upravo bosanski franjevci iz drugih samostana, te su njihove rasprave i svađe stigle i do Rima. O tome, odnosno o fra Anti Kneževiću i njegovoj borbi s vlastitim fratrima, u prvom dijelu novog romana pod naslovom Čizma dukata, tko pisca prokaže, piše Lovrenović. Knežević se zauzimao i za socijalna i politička prava svojih vjernika zbog čega je bio na udaru ondašnjih turskih vlasti. Odigrao je i važnu ulogu u vrijeme ulaska austrougarske vojske u Jajce kad je spasio mnoge muslimane koji su zbog pobune njihovih narodnih vođa strahovali od osvete i odmazde novih vlasti.


Kao najstarija i najdugovječnija institucija, Bosna Srebrena je srasla s ovom zemljom. Upravo je ta povezanost s ovom zemljom i njezinim narodom, ne samo katoličkim i hrvatskim, temeljno obilježje ove zajednice. To vole isticati i sami bosanski franjevci, nesvjesni da se posljednjih godina mnogi od njih udaljavaju upravo od onoga što je utkano u temelje njihove zajednice


Često se bosanskim franjevcima u hrvatskoj i katoličkoj javnosti prigovara njihovo držanje nakon Drugog svjetskog rata. Kad je Katolička crkva u hrvatskom narodu, predvođena Alojzijem Stepincem (1898-1960), odbijala da prihvati nove vlasti, a mnogi u njoj žalili za propalom Nezavisnom Državom Hrvatskom i lamentirali nad sudbinom katolika i hrvatskog naroda, bosanski franjevci su predvođeni fra Josipom Markušićem tražili način kako opstati u novim političkim okolnostima. Uz puno žrtava, pa i unutarnjih neslaganja, uspjeli su sačuvati svoje obrazovno-odgojne zavode, samostane i župe i izgraditi nove. No, upravo fra Josipa Markušića i mnoge druge bosanske franjevce iz toga vremena, njegove suradnike i istomišljenike, zaboravlja sadašnja Bosna Srebrena, ignorira i marginalizira njihovu ulogu, a neki se bosanski franjevci pridružuju crkvenim i nacionalnim optužbama Bosne Srebrene za izdaju katoličke vjere i hrvatstva. O Markušiću, njegovoj mudrosti i pronicljivosti piše Lovrenović u drugom dijelu romana – Kronika velikog vremena.

Treći fratar o kojemu piše Lovrenović u dijelu romana naslovljenom Ni anđeo ni zvijer, pjesnik, zove se fra Ljubo Hrgić (1908-1976). Profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, pjesnik i pripovjedač s kojim se život okrutno poigrao. Kao „narodni neprijatelj“ osuđen je 1945. godine na dvadeset godina zatvora od koji je devet odrobijao u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Pravi razlog hapšenja i pritvaranja, težinu krimena na temelju kojeg je toliko godina odležao, osim neuvjerljivog argumenta vlasti da je pružao moralnu podršku ustašama, nećemo nikad saznati.

Nije fra Ljubo Hrgić jedini bosanski franjevac koji je robijao u jugoslavenskim zatvorima. Bilo ih je mnogo, a u jednom trenutku, kako navodi fra Ignacije Gavran (1914-2009), čak šezdeset. Mnoge od njih ondašnja vlast je u osvetničkom bijesu zatvarala i bez ikakve krivnje, a često i zbog banalnih razloga i lažnih svjedočenja. Opisujući to razdoblje Bosne Srebrene, spomenuti fra Ignacije Gavran, živi svjedok događanja, ističe sljedeće: „Bosanskim Hrvatima-katolicima općenito, a posebno svećenicima, bilo je teško ne samo zbog toga što su na kormilu države bili komunisti, nego i zbog toga što ih je ratno naslijeđe teško pritiskalo. Ne u teoriji, ali često u praksi, mnogi su smatrali njih kao one koji su izgubili rat ('jao pobijeđenima') i ponekad ih bez razlike teretili bremenom odgovornosti za ratne i poratne grozote.“

Unatoč nepovoljnim uvjetima života, bosanski franjevci su u Jugoslaviji nastavili s djelovanjem. Nisu lamentirali nad vlastitom sudbinom nego su se prihvatili posla. Znali su da od kukanja nema nikakve fajde, a bili su i svjesni da su neki njihovi članovi u ratu podržavali ustaški režim i time navukli prezir i bijes novih vlasti na cijelu zajednicu. Spomenuti fra Josip Markušić, koji je bio provincijal Bosne Srebrene od 1949. do 1955., inzistirao je na odgovornosti i radu i ni on ni njegovi kasniji nasljednici nisu se zaklanjali iza mučeništva niti dopuštali da ih žrtve i patnje demoraliziraju, nego su brinuli o zajednici i njezinoj budućnosti.

Vrijedi i za suvremenu Bosnu Srebrenu: što se više bude zaklanjala iza žrtava u prošlosti, kojih je doista bilo mnogo, to će sadašnjost i budućnost biti zamagljenije. Prošlost treba istraživati, ali ne da bi se ostalo njezinim taocem i da bi se lamentiralo nad sobom. Treba je istraživati da bi se iz nje učilo. Eto zašto treba čitati Lovrenovića. U svakoj njegovoj knjizi o bosanskim franjevcima sadržane su mnoge važne pouke i poruke, i ne samo za njih. Lovrenović ne mistificira prošlost Bosne Srebrene, ne uljepšava je niti skriva slabosti bosanskih franjevaca. On je prikazuje onakvom kakva je bila sa svim njezinim dobrim i lošim stranama. Njegov novi roman, literarno fascinirajući, dragocjeno je štivo, ponajprije za bosanske franjevce, da bolje upoznaju vlastitu prošlost i odjeke te prošlosti koji i danas snažno odzvanjaju, ako ih se želi čuti i razumjeti.

Drago Bojić, Prometej.ba