https://prometej.ba/clanak/osvrti/dugo-citanje-casopis-the-economist-protiv-acemoglua-ko-ce-vladati-sljedecim-svjetskim-poretkom-6463 - prvi dio


Časopis koji proturječi vlastitoj arhivi Acemogluovih tekstova

Ozbiljnost presude iz 2026. je upečatljiva jer ne proizlazi prirodno iz vlastitog dosijea The Economista. Kada su Acemoglu i Robinson pretvarali djelimično zapadno orijentiran institucionalni narativ u globalnu teoriju - upravo kada je njena kružnost, historijska kompresija i tretman kolonijalne moći najviše zahtijevao kontinuiranu provjeru - časopis je uglavnom pozdravio takav njihov okvir. Insistirao je da su "institucije veoma važne", povoljno izvještavao o istraživanjima koja povezuju demokratiju i rast i primjenjivao ideje iz knjige “Zašto nacije propadaju” na analize krhkih država. Arhiva tekstova nije bila bez kritika, ali je bila ozbiljna i konstruktivna. Najnoviji članak naglo pretvara poznate sporove u personaliziranu presudu o tome da li Acemoglu zaslužuje svoje mjesto na vrhu ekonomije.

Pretrage arhiva su nesavršene, posebno na promijenjenim URL-ovima i štampanim izdanjima. Oprezan pregled stoga ne uzima tačan ukupan broj dosadašnjih članaka, već najmanje deset prepoznatljivih, značajnih članaka u Economistu između 2012. i 2026. godine u kojima je Acemoglu ili njegov koautorski rad bili centralni. Preusmjeravanje citata, dnevni brifinzi i događaji Economista, povećali bi taj broj.

Nedosljednost nije u tome što je časopis promijenio mišljenje; ozbiljne publikacije bi to trebale učiniti kada se promijene dokazi o tvrdnjama. Nova presuda ne identificira odlučujuće nove dokaze, niti se može objasniti promjenom uredništva. Niti je The Economist prestao smatrati Acemoglua autoritetom: njihov dnevni red Antimonopolskog samita zakazuje razgovor s njim 28. oktobra 2026. Ista institucija može promovisati njegov autoritet na jednom mjestu, dok ga istovremeno pokušava na drugom umanjiti. Ta unutarnja napetost vrijedna je primjećivanja.


Institucije: Tautologija ili analiza moći?


Acemogluova institucionalna teorija suočava se s istinskim analitičkim izazovom. Ako se za uspješne zemlje kaže da posjeduju „inkluzivne institucije“, a za neuspješne zemlje „ekstraktivne institucije“, postoji rizik od kružnog zaključivanja. Inkluzivne institucije proizvode prosperitet, dok prosperitet postaje dokaz da su institucije bile inkluzivne.

Tyler Cowen i drugi kritičari doveli su u pitanje da li se institucionalne promjene ponekad objašnjavaju pozivanjem na ranije institucionalne promjene, što dovodi do niza koji ide u beskonačnost. Kritičari također ukazuju na Kinu: kako politički autoritaran i uvjerljivo ekstraktivan sistem može stvoriti decenije izvanrednog rasta? Ove prigovore treba shvatiti ozbiljno. Institucije ne mogu postati preostala kategorija kojom se pokrivaju zakoni, norme, kultura, politička moć, državni kapaciteti i svaki historijski događaj koji nigdje drugo nije objašnjen. Teorija koja objašnjava sve nakon događaja može razumijeti vrlo malo ono što je prije njega.

Ipak, primjer Kine automatski ne opovrgava Acemogluov argument. Njegova tvrdnja nije da ekstraktivni sistemi ne mogu rasti. Takvi režimi mogu mobilizirati resurse, uvoziti tehnologiju, suzbiti potrošnju, usmjeriti kredite i postići brzo sustizanje. Jača tvrdnja je da inovacijama vođen, široko rasprostranjen prosperitet postaje teže održati kada politička moć ostane koncentrisana, a odgovornost slaba. Kina stoga predstavlja manje odlučno pobijanje nego neriješen ispit. Njena buduća putanja će zavisiti od toga da li centralizirana kontrola može koegzistirati s inovacijama, demografskom tranzicijom, rastućim dugom, poduzetničkom autonomijom i sve složenijim informacijskim zahtjevima napredne ekonomije.

Što je još važnije, institucionalna analiza postaje daleko manje tautološka kada se institucije shvate kao strukturisana raspodjela moći. Institucije utvrđuju ko može staviti veto na politiku, organizovati rad, posjedovati proizvodnu imovinu, finansirati političke kampanje, kontrolisati informacije i nametati gubitke drugima. One nisu samo „dobra pravila“ kojim se proizvode dobri rezultati. One su dogovori među društvenim snagama. Ovo tumačenje povezuje Acemoglua sa starijim idejama iz političke ekonomije, ali ga ne odvaja od nje. Polanyijeva društveno utemeljena tržišta, Rawlsova fer vrijednost političke slobode, Stiglitzov progresivni kapitalizam i Rodrikova produktivistička agenda, svi postavljaju pitanja kako se ekonomska moć može učiniti usklađenom sa demokratskim građanstvom.

John Rawls insistirao je da političke slobode moraju ne samo formalno postojati, već mora postojati i „fer vrijednost“. Građani morajuimati vidljivu i usporedivu šansu da utiču na političke ishode. Njegova kasnija preferencija ka demokratiji vlasništva nad imovinom u odnosu na konvencionalni kapitalizam države blagostanja bila je dijelom zasnovana na strahu da će bogatstvo koncentrisano u rukama nekolicine dominirati politikom. Ovo više nije apstraktna filozofska briga. Martin Gilens je pokazao da su politički ishodi u Sjedinjenim Državama daleko osjetljiviji na bogate građane nego na one sa srednjim ili nižim primanjima. Kada nejednaka ekonomska moć postane nejednak politički utjecaj, liberalna demokratija može zadržati izbore, a istovremeno izgubiti suštinsku zastupljenost.


„Stari Acemoglu“ i „Novi Acemoglu“


Neki branitelji Acemoglua protumačili su članak The Economista kao odmazdu „sistema“ protiv ekonomiste koji je postao „opasno radikalan“. Možda je na djelu ideološka reakcija, ali ovakvo tumačenje je pretjerano.

Kao poslušan student institucionalne ekonomije, tvrdim da Acemoglu nije socijalistički revolucionar. On ne zagovara ukidanje tržišta ili privatnog vlasništva. Ne romantizira sovjetsko planiranje, maoizam ili kineski autoritarni državni kapitalizam. Njegov projekat je reformistički: spasiti liberalnu demokratiju od posljedica njene političke i ekonomske regresije. Njegova nova knjiga“Šta se dogodilo s liberalnom demokratijom?” to čini eksplicitno. Acemoglu tvrdi da je liberalna demokratija procvjetala kada je kombinovala individualnu slobodu, političko učešće i zajednički prosperitet. Izgubila je legitimnost kada je postindustrijski liberalizam napustio to rješenje, dozvolio ekonomskim i obrazovnim elitama da se odvoje od ostatka društva i nije uspjela upravljati poremećajima uzrokovanim globalizacijom i digitalnom tehnologijom. Njegova alternativa je „liberalizam radničke klase“: demokratski poredak usmjeren na zajednički prosperitet, osnaženje zajednica, ljudsko dostojanstvo i širi spektar legitimnih društvenih vrijednosti. Centralni argument knjige je rekonstrukcija liberalizma, a ne njegovo uništenje.

Acemogluova kritika dijelova politike savremene ljevice je također važna. On tvrdi da se progresivna politika previše odvojila od ekonomskih interesa radničke klase i previše blisko povezala s visokoobrazovanim metropolitanskim grupama. Ta tvrdnja se upečatljivo poklapa s Pikettyjevom analizom „brahmanske ljevice“. Kulturna i obrazovna elita može podržavati prava manjina i kozmopolitske vrijednosti, a istovremeno ostati nedovoljno pažljiva prema radnoj snazi, regionalnom padu i ekonomskoj nesigurnosti. U tom smislu, Acemoglu je bliži Rawlsovom socijalnom liberalizmu ili obnovljenoj socijaldemokratiji nego antikapitalizmu. Tržišta bi trebala ostati, ali moraju biti ugrađena u demokratske institucije. Tehnologija bi trebala napredovati, ali društvo mora utjecati na njen smjer. Kapital bi trebao investirati i inovirati, ali koncentrisana privatna moć ne bi trebala kolonizirati politiku, znanje i javni život.

Upravo zato što ovo nije revolucionarni program, on predstavlja neugodan izazov za branioce statusa quo. Acemoglua se ne može lako odbaciti kao neprijatelja kapitalizma. On kritizira kapitalizam jezikom produktivnosti, konkurencije, prilika i same liberalne demokratije. Njegova poruka nije da je liberalna demokratija propala jer su je njeni neprijatelji porazili, već da je liberalizam oštetio vlastite društvene temelje.

Ovo preoblikuje centralno demokratsko pitanje. Da li liberalne demokratije uništavaju populisti s vana ili ih iznutra prazni koncentracija, zavisnost i nejednakost generisane ekonomskim liberalizmom? Alternative su lažne ako se tretiraju kao međusobno isključive. Populistički lideri su pravi agenti institucionalnog uništenja, ali oni također ubrzavaju već postojeće unutrašnje propadanje. Kada tržišta koncentrišu bogatstvo, vlade gube upravljačke kapacitete, rad gubi pregovaračku moć, a građani doživljavaju izbore bez ekonomske aktivnosti, ustavna ljuska ostaje dok se demokratska supstanca prorjeđuje. Trump, Bolsonaro i Erdogan nisu izmislili ovu ranjivost; oni su je organizovali i iskoristili kao oružje. Lulin povratak pokazuje da je izborna korekcija moguća, ali i da uklanjanje populiste nije isto što i obnova društvenih temelja demokratije.


Pitanje reforme koje neoliberalizam izbjegava


Već četiri decenije, dominantni politički okvir obećava da će liberalizacija trgovine, deregulacija, finansijsko produbljivanje, fleksibilnost tržišta rada i tehnološke inovacije povećati ukupni prosperitet. Distributivni gubici bi se navodno mogli naknadno riješiti kroz obrazovanje, mobilnost radnika i ograničenu fiskalnu kompenzaciju.

Obećana kompenzacija često je bila neadekvatna ili nikada nije stigla. Dobici u produktivnosti su bili neravnomjerno raspoređeni. Sindikati su oslabili. Radnici su izgubili pregovaračku moć. Finansijalizacija se proširila. Koncentracija tržišta i bogatstva se povećala. Poreski sistemi su često povoljnije tretirali kapitalne dobitke, naslijeđeno bogatstvo i multinacionalne profite nego obične prihode od rada.

Stiglitz opisuje neophodnu alternativu kao progresivni kapitalizam: tržišta u kombinaciji sa snažnim javnim institucijama, konkurencijom, društvenim investicijama i ograničenjima povećanja kirije. Rodrikov "produktivizam" slično preusmjerava pažnju sa preraspodjele nakon tržišnih rezultata na samu organizaciju proizvodnje. Odluke firmi o investicijama, zapošljavanju i inovacijama svakodnevno stvaraju siromaštvo, nejednakost i isključenost. Čekanje da se one naknadno poprave je i ekonomski neefikasno i politički destabilizirajuće.

Ovdje Acemogluov argument tehnologije u korist radnika dobiva na značaju. Distribucijske posljedice tehnologije treba rješavati kada se tehnologije biraju, dizajniraju i primjenjuju, a ne nakon što su radnici već otpušteni.


Tehnologija ne bira svoj vlastiti smjer


The Economist predstavlja knjigu Moć i napredak, koju su napisali Acemoglu i Simon Johnson kao pretjerano sumornu historiju tehnoloških promjena. Na njihove tvrdnje odgovara da je tehnološki napredak učinio prosječnu osobu znatno bogatijom od ljudi koji su živjeli prije industrijske revolucije.

Ta izjava je tačna, ali ne odgovara na Acemogluov argument. Acemoglu i Johnson ne tvrde da tehnologija nije donijela nikakav napredak. Njihova centralna tvrdnja je da koristi od inovacija nisu ni automatske ni prirodno distribuirane. Tehnologija stvara mogućnosti, a institucije, politička organizacija i pregovaračka moć određuju kako se te mogućnosti koriste i ko ostvaruje dobitke. MIT-ov sažetak knjige Moć i napredak jasno navodi problem: tehnološki napredak može postati osnažujući i demokratizirajući, ali ne ako odlučujući izbori ostanu koncentrisani u rukama nekolicine tehnoloških lidera.

Industrijska revolucija je na kraju podigla životni standard, ali njene rane decenije su također dovele do brutalne fabričke discipline, dječjeg rada, nesigurnih gradova i uništavanja ustaljenih sredstava za život. Konačni društveni dobici nisu stvoreni samo mašinama. Radnička organizacija, javno zdravstvo, obrazovanje, političko davanje prava glasa, socijalno osiguranje, politika konkurencije i progresivno oporezivanje posredovali su u njima.

Acemogluovi kritičari često pobijaju dvije različite tvrdnje: 1) Tehnologija može povećati ukupnu produktivnost. 2) Tehnologija će automatski proizvesti široko zajednički prosperitet.

Prvo može biti tačno, dok drugo ostaje pogrešno.

Ista razlika se pojavljuje u ekonomskoj literaturi o automatizaciji. Acemoglu i Pascual Restrepo razlikuju efekt istiskivanja, kroz koji mašine preuzimaju zadatke koje je prethodno obavljala radna snaga, i efekt ponovnog uspostavljanja, kroz koji tehnološka promjena stvara nove zadatke u kojima ljudski rad ima usporedljivu prednost. Automatizacija može povećati produktivnost, a istovremeno smanjiti udio radnika u prihodima ako preslabo stvara nove ljudske zadatke. Stoga pitanje nije „tehnologija ili ne-tehnologija“. Pitanje je kakvu tehnološku putanju društva potiču.


AI, rad i koncentrisana moć


Vještačka inteligencija čini ovaj problem hitnijim, jer AI nije samo još jedna mašina. Ona može reorganizovati proizvodnju znanja, pratiti radnike, oblikovati komunikaciju, automatizirati administrativno prosuđivanje i koncentrisati informacionu moć u kompanije koje kontrolišu podatke ili u cloud kapacitete, napredne čipove i osnovne modele.

AI sistem može povećati korporativnu produktivnost, a istovremeno smanjiti pregovaračku moć radnika. Može poboljšati predviđanja, a istovremeno omogućiti sveprisutni nadzor. Može stvoriti korisne informacije, a istovremeno degradirati zajedničko epistemološko okruženje potrebno za demokratsko promišljanje. Može sumativno stvoriti nova zanimanja, a istovremeno uništiti karijerne stepenice kroz koje mlađi radnici stiču stručnost.

Međunarodna organizacija rada (ILO) smatra da su transformacija i proširenje vjerovatniji od trenutnog nestanka čitavih zanimanja. Ovo ne podržava ni tehnološki utopizam ni apokaliptične prognoze nezaposlenosti. Podržava Acemogluov naglasak na institucionalnim izborima: ishodi zavise od toga kako se zadaci reorganizuju, da li radnici učestvuju u odlukama o raspoređivanju i ko ostvaruje dobitke u produktivnosti.

Problem konkurencije je podjednako ozbiljan. Procjena OECD-a identificira snažne pritiske koncentracije koji proizlaze iz pristupa računarskim kapacitetima, podacima i specijaliziranim vještinama, zajedno s prednostima prvog na tržištu i vertikalnom integracijom. Drugim riječima, zabrinutost zbog AI oligopola nije samo ideološka sumnja o kojoj Acemoglu promišlja. To je sada centralni problem politike konkurencije.

Ovo povezuje Acemogluov stav s konceptom nadzornog kapitalizma Shoshane Zuboff. Digitalni poslovni modeli ne prodaju samo usluge. Oni izvlače podatke o ponašanju, pretvaraju ljudsko iskustvo u komercijalni resurs i stiču kapacitete za predviđanje ili utjecaj na ponašanje. To ne proizvodi samo tržišnu moć, već i oblik privatnog autoriteta nad informacijama i društvenom koordinacijom. Problem je stoga veći od monopolskog određivanja cijena. Kada šačica korporacija kontroliše infrastrukturu putem koje građani komuniciraju, rade, stiču znanje i sudjeluju u politici, ekonomska koncentracija postaje ustavna moć.

Autor: Ibrahim Ozturk

Prijevod: Kenan Muminagić

Izvor: https://www.populismstudies.org/long-read-the-economist-versus-acemoglu-who-will-govern-the-next-world-order/