Nitko ne može obezvrijediti vjeru kao vjerski službenici. Nigdje nema toliko zloupotrebe svetinja kao u svetim prostorima. Najviše laži o Bogu izgovore upravo oni koji ga po službi naviještaju. Najstrašnije manipulacije svetim tekstovima potpisuju teolozi i svećenici. Najratoborniji vjernici nose svete haljine. Najveći promotori mržnje i isključivosti su tobože pobožni i duhovni ljudi. Da je to tako, potvrđuju javni nastupi mnogih vjerskih službenika na ovim prostorima, među kojima, otkako je izabran na tu službu, prednjači srpski patrijarh Porfirije.

U govoru koji je održao 24. ožujka na aerodromu „Pukovnik-pilot Milenko Pavlović“ u Batajnici, povodom Dana sjećanja na žrtve NATO agresije, srpski patrijarh Porfirije citirao je Psalam 44 u kojem se u 22 retku kaže: „Zbog tebe nas ubijaju vazdan, smatraju nas ovcama za klanje.“ Patrijarh Porfirije je uvjeren da se riječi biblijskog pisca mogu primijeniti i na srpski narod: „Kao da je govorio o istoriji srpskog pravoslavnog naroda u 20. veku, a ne o jevrejskom narodu hiljadu godina pre Hrista.“

Za ispravno razumijevanje citiranog psalma, potrebno je znati kontekst u kojem je nastao. U Psalmu 44, naslovljenom Vapaj za pomoć Izraelu, biblijski pisac jadikuje nad sudbinom izraelskog naroda. Psalmist započinje sjećanjem na davna vremena kad je Bog bio uz izraelski narod, ratovao na njegovoj strani, iskorjenjivao druge narode, kako bi raširio izraelski narod. Pisac psalma se pravda Bogu kako ga Izraelci nisu zaboravili niti povrijedili njegov Savez, što ne odgovara cjelini istine o odnosu između Boga i izraelskog naroda koji je često kršio savez s Bogom, skretao s Božjeg puta i štovao druge bogove. Kad god je to bio slučaj, tako prenose knjige Starog zavjeta, a posebno to naglašavaju starozavjetni proroci, Bog je kažnjavao izraelski narod ili je šutio na njegove nevolje. Psalmist vapi za Božjom pomoći i poziva ga da se „prene i probudi“, „da pritekne u pomoć“ i izbavi svoj narod „radi ljubavi svoje“.

Patrijarh Porfirije proizvoljno i pogrešno tumači svetopisamske riječi, vadi ih iz teološkog konteksta i premješta u politički. Pritom ne pravi nikakve razlike među pripadnicima srpskog naroda. U tom narodu ima i onih koji su nevino stradali, ali ima i onih koji su činili zločine, a i onih koji i danas podržavaju destruktivne politike. Lako je stradanja vlastitog naroda pravdati tobože njegovom vjernošću Bogu, čak i kad je riječ o stradanju ratnih zločinaca, a puno je teže vlastiti narod suočiti s istinom.

Nije to slučaj samo s patrijarhom i Srpskom pravoslavnom crkvom, nego i s drugim vjerskim zajednicama na ovim prostorima. Istina se prešućuje i ignorira, a laž se prihvaća i promovira. Zaboravljaju pritom vjerski službenici da ništa tako ne može uništiti jedan narod kao njegove vlastite laži. Ako se lažima mogu zavarati ljudi, one nisu skrivene pred Bogom, kako se uostalom kaže i u Psalmu 44 koji je patrijarh Porfirije citirao: „Tȁ on poznaje tajne srdaca!“

Slično kao i politički vođe srpskog naroda, patrijarh Porfirije ni u jednom trenutku ne postavlja pitanje zašto se dogodilo bombardiranje i što mu je prethodilo? Ne opravdavajući bombardiranje u kojem su stradali i nevini civili, patrijarh bi po svojoj službi bio dužan kazati cijelu istinu, a ta istina je da je srpska politika, koju je masovno podržavao „kršteni i blagoverni pravoslavni narod“, prije bombardiranja pobila desetke tisuća ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, što je i bio povod NATO-vog bombardiranja.

Patrijarhova „beseda“ nije nikakvo iznenađenje, jer on otkako je izabran na tu službu funkcionira uglavnom kao predstavnik srpske politike i vlasti. To potvrđuje i njegovo svrstavanje uz sadašnju vlast u Srbiji tijekom mirnih i nenasilnih studentskih prosvjeda, ali i podrška Miloradu Dodiku koji je također bio u Batajnici i koji je ovih dana, za vrijeme posjeta Izraelu, slično kao i patrijarh, povlačio usporedbe između izraelskog i srpskog naroda, odnosno između Izraela i Republike Srpske. Takve usporedbe su potpuno sulude i neutemeljene, osim u jednoj stvari: sadašnji državni teror i genocid Izraela nad Palestincima u Gazi ima sličnosti s etničkim čišćenjem i genocidom koje su političke i vojne vlasti devedesetih godina provele na području Republike Srpske, koju srpski patrijarsi smatraju „Božjom državom i Božjim darom“.

Spomenimo i to da je patrijarh Porfirije „s dubokom zabrinutošću“ primio vijest o sudskoj presudi Miloradu Dodiku, izrečenoj 26. veljače ove godine, kojom je Dodik nepravomoćno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane bavljenja politikom. Ponajprije, drsko je i nekorektno, makar to bio i patrijarh, da se crkveni poglavar miješa u interne stvari druge države i tumači sudske odluke. Patrijarh Porfirije strahuje da bi ta odluka mogla ugroziti mir te apelira na sve aktere „da zaustave i spreče porast tenzija u Bosni i Hercegovini, koje bi, ne daj Bože, mogle da poremete stabilnost Balkana i šireg regiona, a krhki i teškom mukom građeni proces međunacionalnog pomirenja survaju u bezdan neke nove, nepotrebne i neželjene tragedije.“ I ovaj put patrijarh Porfirije zaobilazi istinu, izjednačavajući odgovornost političkih aktera, i daje podršku čovjeku koji je najveći krivac za sadašnju političku krizu u Bosni i Hercegovini.

No, vratimo se patrijarhovom govoru u Batajnici. U pravu je patrijarh Porfirije kada tvrdi da je srpski narod puno stradao u dvadesetom stoljeću. To je nesporna činjenica i nitko razuman to ne dovodi u pitanje. Pritom je važno imati na umu da su mnoga stradanja srpskog naroda posljedica pogrešnih odluka političkih vođa toga naroda, a posebno je to slučaj u ratovima devedesetih godina, kojima su u pravilu asistirali i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Ako se voli vlastiti narod, zašto ga se onda gura u ratove u kojima ginu ljudi (samo u ratu u BiH poginulo je oko 25 tisuća Srba, najvećim dijelom mladih ljudi!). Duhovni vođa naroda trebao bi čuvati vlastiti narod od političkih manipulacija, od zavođenja vlasti, od huškanja na druge narode.

Od duhovnog vođe bi se minimalno očekivalo da ima empatije i za pripadnike drugih naroda. Samo u tom slučaju bi imao smisla patrijarhov poziv na ljubav prema bližnjima i neprijateljima, na odustajanje od mržnje i rata, o čemu je također govorio u Batajnici. Bez cjelovite istine i empatije za druge, to su isprazne i neobvezujuće teološke floskule kojima se služe i drugi vjerski poglavari kad treba prekriti zločine vlastitog naroda.

Nakon što je izabran za srpskog patrijarha, mnogi su očekivali da će Porfirije drugačije voditi Srpsku pravoslavnu crkvu od svojih prethodnika. No, to se nije dogodilo. Naprotiv, patrijarh Porfirije se više bavi dnevnom politikom nego duhovnošću. Iako često govori o „carstvu nebeskom“, on je više fokusiran na „carstvo zemaljsko“ i slijedi put (veliko)srpske politike od koje ljudima na ovim prostorima i danas dršću kosti. Konstantno je u društvu političkih vođa srpskog naroda i podržava politike koje su loše i za srpski i za druge narode. Možda od toga ima koristi Srpska pravoslavna crkva, ali ne i njezini vjernici koje patrijarh i drugi pravoslavni duhovnici drže u zabludama. Vjera koja se temelji na zabludama, obmanama i lažima, izopačuje se u svoju suprotnost, postaje bezbožna vjera koja zarobljava ljude, duhovno osiromašuje i udaljava ih od Boga. Nema veće nevjere od vjere koja bježi od istine.

Drago Bojić, Prometej.ba

-----------------------------------------------------------

Ako želite podržati rad Prometeja,

potrebne informacije možete pronaći ovdje.

-----------------------------------------------------------