U ponedjeljak 5. listopada 2020. sam morao čekati suprugu dok je nešto obavljala u centru grada i pošao sam (tada je još radio) u restoran Antin gaj (gdje sam do tada često navraćao) koji se nalazi između Branimirove tržnice (Ulice kneza Branimira) i Parka kralja Petra Krešimira IV. Dan je bio lijep, topao. Sjeo sam na otvoreni dio terase i naručio lagani ručak.

Pošto sam gledao u telefon, u neku poruku koja mi je stigla dok sam završavao objed, u tom trenutku nisam imao naočale i nisam primijetio tko to ide prema meni urlajući premda sam, dok sam vraćao naočale na nos i usmjeravao pogled prema toj, kako sam odmah shvatio, nadirućoj prijetnji, prepoznao glas umirovljenog generala i bivšeg saborskog zastupnika Željka Glasnovića.

To je bilo oko 16 sati, što znam jer sam račun platio točno u 16:15 sati.

Očekivao sam da me udari pa sam ustao i refleksivno se povukao, korak dva. Glasnović je, unoseći mi se u lice, vikao da sam ”majmun”, da sam ”isti kao oni koji su pobili pola milijuna Hrvata”, da me ”nabija na Titov kurac” i tako dalje i tako slično.

Konobar koji me posluživao je čuo galamu, nije bio daleko od mene i došao je do mog stola čim sam ga pozvao. Zamolio sam ga da makne agresivca od mene, a ja sam bio užasnut jer mi se Glasnović unosio u lice, bez maske, urlajući i psujući.

Stavio sam preventivno ruke na prsa da ih brzo dignem i zaštitim lice ako bi me poželio udariti i samo sam ponavljao: ”Je, u redu je, u pravu ste, samo se, molim vas, maknite od mene”. Učinio sam to više puta, sve dok konobar nije uspio uvjeriti Glasnovića, koji je možda očekivao od mene da mu kontriram i oponašam njegov agresivni diskurs, da se makne.

Otišao je glasni Glasnović, kako mi se činilo, prema nekom udaljenom stolu i nestao. Taj mi dio nije jasan jer sam zapravo pokušavao zamoliti konobara da odmah nazove policiju. Morao sam ju nazvati ja.

Dok sam čekao dolazak policije ljudi sa susjednih stolova, koji su svi bili zašutjeli dok je Glasnović izvodio svoj napad na mene, polako su se vraćali svojim razgovorima.

Objavio sam na mom Facebook zidu kratko što se dogodilo i nije prošlo puno vremena dok me nazvao prvi novinar. Koliko pamtim, bio je to kolega iz Jutarnjeg lista Marin Desković. Brojne su me redakcije zatim kontaktirale i svima sam ponavljao, ukratko, što mi se dogodilo.

Policajci su stigli do mene, legitimirali me i ispitali. Na pitanje je li mi Glasnović prijetio, odgovorio sam da mi se čini da nije, da to nisam registrirao, odnosno da ako mi je i prijetio to nisam čuo ili razabrao.

Policajci su uzimali izjave i od drugih. Imao sam dojam, neću nikoga prozivati, da je među prisutnim svjedocima nastupila amnezija. Poznata hrvatska pojava koja se dadne prevesti onim čuvenim ”ne bi se štel mešati”. Ukratko, policajci su bili manje-više korektni i kazali su mi da će kontaktirati gospodina Glasnovića.

General, u međuvremenu, nije gubio vrijeme jer je nekoliko sati nakon nemila događaja sjedio pred kamerama Projekta Velebit notornog Marka Juriča gdje je nastavio na dugo i na široko mi se rugati.

Na sve je to, inače, Glasnović izjavio da: ”Tako priča s ljudima” i dodao: ”Pilsel se očito prepao razgovora s hrvatskim vojnikom i generalom. To je svojstveno za sve mrzitelje Hrvatske. Mrzitelji Hrvatske su moralni tifusari i ljudske krivotvorine kao novčanice od tri dolara” (portal Večernjeg lista, 5.10.2020. u 18:15, članak potpisuje Juraj Filipović).

Tu istu večer su krenule stizati nove teške uvrede i prijetnje smrću. One preko Facebooka više i ne brojim. Riječ je o više stotina poruka. Pisma, anonimnih dakako, nakon toga Glasnovićeva gostovanja imam jedno dvadeset. Pišu ih različite ruke, to se vidi.

Inače pisma s prijetnjama dobivam već niz godina. Prestao sam to prijavljivati i Policiji i Hrvatskom novinarskom društvu jer od toga ne vidim koristi.

Citirat ću, kao ogledni primjer, ono što piše u posljednjem pismu kojeg dobih prije nekoliko dana: ”Nije čudno da ti se prijeti metkom, nego je čudno da ga već nisi dobio. Šteta da je general Glasnović propustio priliku da ti ga spraši u glavu kad te je prije par mjeseci sreo. Ne brini, četniče, ima priličan broj onih koji će ti rado sprašiti metak u čelo ili potiljak, i, ako Bog da, to će se ostvariti”.

To pismo završava, kao i mnoga druga, uvredama na račun Porfirija Perića, Milorada Pupovca, Rade Šerbedžije, Dejana Jovića i drugih mojih prijatelja te, što mi baš nije ugodno reći, ali moram, odvratnim porukama na račun moje supruge. Na isti ili sličan način vrijeđaju moju majku i mog pokojnog brata, nestalog hrvatskog branitelja.

Zašto ovo pišem?

Zato što sam dobio poziv da se danas, 8. ožujka 2021. pojavim kao svjedok pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu (Avenija Dubrovnik 8) na glavnoj raspravi u prekršajnom postupku protiv okrivljenika Željka Glasnovića, a vezano uz prekršaj iz članka 13. stavka 1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Dok je bio saborski zastupnik, Željko Glasnović je o meni govorio, u saborskim sesijama, da sam ”poltron koji krstari Republikom Srpskom”, da sam ”zločinac” i slično (prosinac 2017.). Dakle, ja sam predmet interesa i mržnje gospodina Glasnovića već duže. Zašto on misli da sam isti kao oni koji su ”pobili pola milijuna Hrvata” (gdje se to dogodilo i kako, zaista ne znam) nije mi jasno. Možda se na ovom suđenju i to utvrdi, vjerojatno neće.

Štoviše, moguće je da će vrlo skoro, možda još i danas, Glasnović nastaviti pred Markom Juričem sa svojim tiradama protiv mene. Pa će to, kao što i inače rade, reciklirati mrziteljski, ekstremno desni portali koji smatraju relevantnim što se to događa na podcastu organizacije koja, podsjećam, traži zabranu Srpske Pravoslavne Crkve, ćirilice i srpskih stranaka u Hrvatskoj (baš kao u doba NDH) i koja, ne zaboravimo, dugo je, jako dugo, baš s tim ciljevima, djelovala u kuriji na Kaptolu 25, uz Bozanićevo znanje i odobrenje.

To je manje važno. Ono što bi bilo zaista važno je da Sud prepozna prekršaj i da policija evidentira da se građani pozivaju na Željka Glasnovića kako bi ovdje potpisanom novinaru poželjeli ”metak u čelo” ili, još junačkije, ”metak u potiljak”.

Ne vjerujem baš da će ovaj metak koji mi se želi ”sprašiti”, više njih, zabrinuti premijera Andreja Plenkovića, pak, zaista bih bio iznenađen da netko iz crkvenih redova, od zagrebačkog nadbiskupa na dalje, pozove na mir i na poštivanje ne samo ovog već svih ugroženih novinara u našoj zemlji.

Svejedno, apeliram na predsjednika Vlade Republike Hrvatske i na ministra unutarnjih poslova, zapravo, apeliram na sve ljude kojima je važan mir i koji cijene važnost rada nas, korektnih novinara, da nam se pomogne kako bismo izašli na kraj sa zločincima svake vrste, a osobito s promicateljima mržnje i s onima koji bi ”sprašivali” metke u glave nepoželjnim novinarima.

Hvala.

Drago Pilsel, Autograf.hr

Naslov je redakcijski