Duga američka noć
Predsjedničke kandidate gura lova, a manje-više u SAD-u se u politici sve svodi na dvije stranke, Demokratsku i Republikansku. Nije to baš tako odvajkada, ali treba tu gledati altruistično na korporacije koje se tako ne mogu previše zabuniti. One stoje kao igrač ruleta koji nešto stavlja na crno, nešto na crveno, dobro znajući da se „0“ ne može dogoditi
Večeras nakon duge kampanje za mjesto predsjednika SAD-a slijedi duga američka noć gdje će se konačno saznati tko je osvojio najviše elektorskih glasova i postao 45. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Utrka između Hillary Clinton i Donalda Trumpa još uvijek traje; za razliku od Hrvatske, rijetko kad se događa situacija u kojoj ljudi izabiru prije „protiv“ nego „za“. Ni gđa Clinton, ni gdin Trump ne kotiraju visoko u polju simpatičnosti zbog različitih stvari. Clinton optužuju da je elitist koji šuruje s Wall Street ekipom, a Trumpa kao tipa koji je uspio uvrijediti uglavnom gotovo sve slojeve društva, počevši od useljenika preko manjina do žena i čak se uspio jedanput oplesti o papi Franji.
Smjernice za republikance
Sve u svemu, s obzirom na to da je njegov populizam prebrisao granice bullshita i postao prava porcija bullshita, Trump je napravio dobar posao, a ako ništa drugo možda je dao neke smjernice Republikanskoj stranci s obzirom da je porazio sve njezine prave političke aseve poput Teda Cruza, Marca Rubija, Randa Paula, Ricka Santoruma, te Jeba Busha! Jeba Busha! Sjeća li se tko jadnog Jeba Busha, on je kotirao kao pametan Bush, trebao se sukobiti s Hillary u finalu umjesto Donalda. To je trebao biti epski finale, dvije političke dinastije Bush i Clinton - epski! No, ništa od toga, 16 kandidata prešao je tip koji je trebao biti vic ovih izbora, tip za kojeg nitko nije bio siguran je li to tupe ili postgotički način češljanja, taj tip je republikancima na diku jednom nogom u Ovalnom uredu. Što se tiče smjernica, autor ovih redaka se boji da bi mogao inspirirati političare s naših prostora da prate njegov „retorički stil“ koji bi i tu imao dobru prođu. Bullshit kod nas ima dobru prođu.
Trump je doslovce sve činio suprotno od toga što bi jedan političar učinio, govorio je čiste besmislice, lijepio je etikete na Latinoamerikance, Afroamerikance, govorio o vanjskoj politici o kojoj nema pojma, obećavao zid na granici s Meksikom i ostao je do kraja u utrci! Sve te stvari koje je izvodi su za političara kao kriptonit za Supermana. Koji vrag je Americi?! Ne stvarno, koji vrag je Americi?! Premalo ratova? Previše junk fooda?
Dalo se naslutiti da neki republikanci nisu pretjerano zadovoljni time što će ih Donald Trump zastupati, ali sve i da su pokušali minirati „projekt Trump“ nisu uspjeli. Njega ni optužbe za zlostavljanje, ni Grab-A-Pussygate nisu mogle otjerati s puta da poput slona, inače republikanske maskote, pregazi svaki salon porculana na putu i još stigne nekako profitirati. Iako, nisu vlasnici tih uništenih salona porculana, republikanci bi trebali zavapiti kao svojedobno Željko Pejaković što je njima ovo trebalo. Ako ništa drugo, barem politolozi i sociolozi mogu guštati u ovom kaosu, kod Trumpove igre za tron ima materijala za doktorske disertacije!
Killary
Killary je jedan od nadimaka koji bije neizvjestan boj s drugim nadimkom Crooked Hillary (populariziran od strane njezina republikanskog protivnika Trumpa), ali sve se čini da će to dvoje nadimaka postići neki dogovor tko će dobiti vikende, a tko radne dane da bude prišiven uz predsjedničku kandidatkinju Demokratske stranke Hillary Clinton. S obzirom na to da je Clinton već dugo u politici, ona nema problema s retorikom kao Donald Trump (mogli bi pretpostavljati da on misli da nema problema s retorikom) jer je dovoljno iskusna političarka koja doduše ima problem s konceptom slanja povjerljivih mailova s neosiguranih servera, a ta ju je omaška vrlo vjerojatno koštala sigurne šetnje do Ovalnog ureda! Naime, čak dvaput joj se dogodilo da FBI otvara istragu zbog mailova, s time da je drugi put otvorena istraga desetak dana prije izbora, a to ako nije urezalo bore u Hillaryno lice – a zašto i bi, vrlo vjerojatno pije krv mladih djevica – zasigurno je utjecalo na turbulencije kod postotaka, a i Trumpov uzlet. Kod pumpanja neizvjesnosti osim FBI-ja sudjelovao je i Wikileaks Juliana Assangea koji se isto javio u „pet do podne“ i učinio ovu američku izbornu noć jako, jako dugom.
Hillary je prema nekom već uhodanom scenariju trebala protivnike iz vlastite stranke pregaziti kao plitak potok, ali tu se javilo još jedno iznenađenje jako, jako duge kampanje – Bernie Sanders rođ. 1941., ali iz nekog razloga nosi titulu junior senator Vermonta. Sanders je svojim nastupima zainteresirao pobornike Demokratske stranke, na neki način je bio iznenađenje za demokratski tabor, a kao takav dovoljno je bio oslabio Hillarynu šetnjicu do Bijele kuće svojim govorima i atipičnim idejama za demokratske predsjedničke kandidate koje su dosta naginjale ulijevo. Isto kao i kod Trumpa i republikanaca, Demokratska stranka je od Sandersa - s obzirom na to kako se držao – dobila neke smjernice. Bilo kako bilo, Hillary je ipak pobijedila Bernija, te krenula u finale.
Vaš glas je važan ili ovo je dosadan dio teksta ili ako ste kritični najdosadniji dio teksta
SAD je kolijevka moderne demokracije s glasovanjem koje je čudnije od australske ptice Lyre. Googlajte tu pticu, nevjerojatno se glasa, a ako želite zadržati zdrav razum nemojte googlati „američki izborni sustav“. Kvragu, kako mogu govoriti da svaki glas je važan, a onda kažu da je bitno dobiti one države koje se njišu napose Ohio i Florida, a onda Arizona, Georgija, Iowa i Sjeverna Karolina?! Sto posto građani nabrojanih njihajućih država gledaju na ove obične kao „Da, samo se vi uvjeravajte da je vaš glas važan... Da, samo vjerujte u to.“
Što je tako čudno u američkom izbornom sustavu? Pa to što birači ne biraju baš izravno predsjednika, nego elektore koji onda odlučuju tko je pobijedio na izborima. Ovdje upadate vi koji imate prosječnog Amera za prijatelja, postavite mu pitanje kako ti elektori odlučuju tko će biti novi predsjednik SAD-a. Broj elektora po državi iznosi onoliko koliko ta država ima članova u Kongresu, a najmanje ih može imati tri uz iznimku Washington D.C.-a. Nakon sprovedenih izbora, elektori jedne države kreću na krilima baziliska u glavni grad te države gdje uglavnom vrijedi pravilo da onaj tko je osvojio najviše glasova u toj državi osvojio sve elektorske glasove te države. Dovoljno komplicirano? Čekajte ima i iznimaka, u Maineu i Nebraski elektorski glasovi idu po okruzima.
Sveukupno je 538 elektora, a kandidat treba osvojiti najmanje 270 elektora ili – ako baš inzistirate na političkoj korektnosti – elektorskih glasova da bi zavladao slobodnim svijetom, kako inače Ameri tepaju tituli predsjednika SAD-a kao „vođi slobodnog svijeta“. Znači u Americi, vaš glas je bitan, pogotovo ako vlada izborna apstinencija, ali broj elektora po državi je važniji, a taj broj pak određuje broj stanovnika pojedine države, a onda bi se laički zaključilo da je veličina države demografski gledano vrlo bitna u izborima. Zato inače i ne čujemo za Ohio ili Sjevernu Karolinu do izbora.
Rulet
Predsjedničke kandidate gura lova, a manje-više u SAD-u se u politici sve svodi na dvije stranke, Demokratsku i Republikansku. Nije to baš tako odvajkada, ali treba tu gledati altruistično na korporacije koje se tako ne mogu previše zabuniti. One stoje kao igrač ruleta koji nešto stavlja na crno, nešto na crveno, dobro znajući da se „0“ ne može dogoditi.
(Ivan Dermiček, Prometej.ba)