Na portalu klix.ba 5. oktobra objavljena je vijest kako je predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu (SPUS), Haris Zahiragić, izjavio da će na sljedećoj sjednici Senata jedna od tačaka dnevnog reda biti zahtjev da se nastava i ispiti na Univerzitetu ne zakazuju petkom za vrijeme džuma-namaza. Zahtjev je postavljen u pravni okvir članova 9 (Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti) i 14 (Zabrana diskriminacije) Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP), s obrazloženjem da se studenti, kako Klix navodi, osjećaju diskriminiranim jer moraju birati između sticanja znanja i obavljanja svojih vjerskih obaveza. Slijede pravna i logička analiza ovog argumenta.


Pravna analiza

U čl. II(2) Ustava Bosne i Hercegovine se navodi:

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Dakle, Konvencija je dio ustavnog poretka BiH, što znači da je država od 14. 12. 1995. imala obavezu poštivanja Konvencije. Međutim, tek nakon potpisivanja i ratifikacije Konvencije 2002. godine zaštita prava i sloboda navedenih u Konvenciji dolazi pod kontrolu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. Tako građani i građanke Bosne i Hercegovine, pod uslovom da su iscrpili sve domaće pravne mehanizme, stiču pravo podnijeti tužbu Sudu. Ukratko: država po Konvenciji ima određene obaveze da zaštiti ljudska prava i sloboda, a Sud je tu da osigura da država svoje obaveze ispunjava. (Bitno je napomenuti da Bosna i Hercegovina kontinuiranim neuspjehom da izmijeni Ustav neke od odluka Suda već godinama ne ispunjava, kršeći tako svoje obaveze). Postavlja se pitanje: koje su obaveze države u kontekstu članova 9 i 14?

Član 14 o zabrani diskriminacije ne može stajati sam, već se mora dokazati diskriminacija u pristupu nekom od drugih prava navedenih u Konvenciji. Kako je jedini drugi član koji predsjednik SPUS-a navodi član 9 (Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti), pretpostavlja se da smatra da su studenti islamske vjeroispovijesti diskriminirani tako što im država (univerzitet je državna ustanova) ograničava pravo da manifestiraju svoju vjeru, kroz obavljanje vjerskih obreda (džuma-namaza). Time se podrazumijevaju dvije stvari: a) da je pravo manifestiranja vjere apsolutno, odnosno da država nema pravo da ga ograničava, b) da država ovu obavezu ograničavanjem tog prava krši.

Prvo ćemo ispitati tačnost tvrdnje a).

Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti ima dva aspekta – unutrašnji i vanjski. Unutrašnji aspekt je prilično jednostavan: možemo vjerovati šta želimo, u sebi. Dakle, naše pravo na mišljenje i vjerovanje je apsolutno, do trenutka iznošenja, odnosno manifestiranja. Tada prava prestaju biti apsolutna i podložna su određenim ograničenjima. Član 9(2) Konvencije specificira kada sloboda manifestiranja svoje vjere, ili uvjerenja, može biti ograničena: a) ukoliko su ograničenja propisana zakonom, te b) ukoliko su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Dakle, tvrdnja pod a) je neosnovana, jer pravo na manifestiranje vjerovanja nije apsolutno. Time se postavlja pitanje validnosti tvrdnje b) – da li država ograničavanjem ovog prava to pravo i krši. Ovo pitanje je nešto kompleksnije i zahtijeva detaljniju pravnu analizu.

U ovom slučaju ograničenje je to što se nastava odvija petkom u toku džuma-namaza, te što se ispiti zakazuju u ovom terminu. Dato pravilo Univerziteta naravno nije tako specifično, već samo navodi da završni ispiti i druge nastavne aktivnosti mogu biti realizovane samo u toku radnog vremena utvrđenog u okviru radne sedmice, i to od 8 do 20 sati (čl. 14 Pravila studiranja za prvi ciklus studija na Univerzitetu u Sarajevu).

Sud u svojim interpretacijama Konvencije ostavlja državama prostora da izvagaju različite interese i donesu zakone koji štite demokratske principe. U jednom od najpoznatijih slučajeva vezanih za čl. 9 Konvencije u kontekstu univerzitetskog obrazovanja, Leyla Sahin v Turkey, studentica Univerziteta u Istanbulu je tvrdila kako je zabrana nošenja hidžaba na Univerzitetu kršenje njenog prava na manifestaciju svojih vjerovanja. Sud je odlučio da nije, jer je ograničenje koje je država uspostavila bilo u skladu sa ciljevima zaštite javnog poretka i prava i sloboda drugih, zakon kojim se oblačenje regulisalo je bio jasan i dostupan studentici prije no što se odlučila upisati na univerzitet. Drugi relevantan slučaj je Ahmad v United Kingdom, u kojem je nastavnik otpušten te zaposlen na pola radnog vremena, jer je propuštao nastavu zbog džuma-namaza. Sud je rezonovao da je aplikant sam odabrao da bude vezan ugovorom koji ga je obavezivao da radi tokom džuma-namaza, te očekivanje države da će svoje obaveze ispunjavati i petkom u tom periodu nije bilo kršenje njegovih prava po članu 9. Dakle, u oba slučaja se sud fokusirao na to da su aplikanti unaprijed znali zakonski okvir, i odlučili se, u prvom slučaju upisati na fakultet, u drugom zaposliti, te da je njihovo stupanje u ugovorni odnos sa datim institucijama bilo svojevoljno i da su bili svjesni da će neki oblici manifestiranja njihovih vjerovanja biti ograničeni.

Dakle, pravilnik koji je dostupan svim studenticama i studentima prije početka studija određuje vrijeme odvijanja nastave, studenti fakultete upisuju znajući to, i samim tim pristaju na navedeni raspored. Naknadno tražiti da se raspored mijenja može se na osnovu peticije ili ankete (u intervjuu za N1, objavljenom 6. oktobra Haris Zahiragić je izjavio da će se u pismenoj formi obratiti Senatu tek nakon skupljanja potpisa). Ni u kom slučaju se, pak, takav zahtjev ne može zasnivati na tvrdnji da mu je razlog diskriminacija u sklopu člana 9 Konvencije o ljudskim pravima.


Logička analiza

Pokazano je da po članovima EKLJP koje SPUS navodi studenti nisu diskriminirani. Međutim, to ne mijenja činjenicu da oni, kako se kaže, smatraju "da su diskriminisani". Da li ovo samo po sebi može (i treba) biti osnov za uvođenje novog pravila?

Prvo se postavlja pitanje – koliko studenata? Na prvu se ovo pitanje čini jednostavnim, no o kojoj kategoriji studenata govorimo? Da li treba sprovesti anketu među svim studentima Univerziteta, među studentima islamske vjeroispovijesti, da li uključiti i studentice, ili samo studente? Naime, ko je relevantna interesna grupa? I koji su drugi interesi koji bi se trebali uzeti u razmatranje: da li je nečiji interes da univerzitet bude sekularna ustanova podjednako bitan kao nečiji interes da može prisustvovati džuma-namazu? Po religijskim tumačenjima, nije. Međutim, za donošenje novih zakona i pravila koja obuhvataju sve građane, država, pa samim tim i državne institucije, ne bi trebala da koristi unutrašnju logiku religije, već postojeće zakonske okvire.

Logički je ovaj argument održiv, no u praksi nije. U BiH se, u zavisnosti od entiteta, etniciteta većinskog stanovništva i nastavnog plana i programa, već slave različiti vjerski praznici i prave ustupci za manifestaciju religije. Dok jedna grupa đaka ne ide u školu za Bajram, druga ne ide za Božić; većina đaka pohađa časove vjeronauke, a i oni koji ne pohađaju izloženi su jednakim patrijarhalnim i tradicionalnim vrijednostima i na drugim predmetima. Naš obrazovni sistem (ili tačnije sva tri sistema) inkorporiraju religiju u đačku svakodnevnicu, od prvog razreda osnovne škole, te se onda postavlja pitanje: zašto smo iznenađeni zahtjevima SPUS-a da Univerzitet napravi dati ustupak? Poštivanje vjere, a ne vrijednosti sekularizma, uči se od prvog razreda.

U slučaju Leyla Sahin v Turkey jedan od najzanimljivijih aspekata je diskusija suda o obavezi države da zaštiti principe sekularizma. Naime, Sud je prepoznao da je Turska bila opravdana u ograničenjima koja je uvela, jer su za cilj imali zaštitu manje religioznih, nereligioznih i studenata i studentica drugih religija, od pritiska fundamentalnih i ekstremnih pokreta unutar univerziteta (i šireg društva) da prate njihove vrijednosti i uvjerenja. Sud je, dakle, prepoznao principe jednakosti i sekularizma, koji su bili osnova turskog društva, kao dovoljno jake argumente za ograničavanje slobode manifestacije vjere. Kako sekularizam očito nije dio našeg obrazovnog sistema, postavlja se pitanje – da li jednakost jeste?

Bosna i Hercegovina već krši presude Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav, svojim kontinuiranim propustima da promijeni Ustav tako da ne diskriminira građanke i građane koji ne pripadaju jednom od konstitutivnih naroda. Izvršavanje ovih presuda više nije ključni dio procesa evropskih integracija, i ne nalazi se u reformskoj agendi, koja je sada potpuno fokusirana na proces privatizacije. Dakle, i od vlasti i od Evropske unije dobivamo jasnu poruku da jednakost, pa čak ni u svom pukom formalnom obliku, nije jedna od temeljnih vrijednosti bh. društva, neophodnih za njegov dalji razvoj i napredak.

Onda, možda zahtjev SPUS-a treba posmatrati kao ogledalo vrijednosti političke elite koja upravlja državnim institucijama, onim što je ostalo od firmi i fabrika, rijeka, šuma i vodo(ne)zaštićenih zona. Tek kada prepoznamo da zahtjev SPUS-a nije izuzetak, već primjer ustaljenog obrasca, možemo svoje iznenađenje i ogorčenje pretočiti u alternativne forme političke akcije. Možda je vrijeme za bojkotovanje nastave – i od strane studenata i od strane profesora koji se ne slažu sa politikama Univerziteta. Možda je vrijeme da prestanemo učestvovati u korumpiranim sistemima vlasti i obrazovanja, nadajući se da ih možemo promijeniti iznutra, mikrosubverzijama. Vrsta suštinske promjene kakva je potrebna ne može biti postignuta u učionicama, kabinetima i konferencijskim salama, već na ulicama: svojim tijelima i glasovima.

Autorica: Marina Veličković

Prometej.ba