Otkad ga pamtim, a to je više od dvadeset godina nakon kojih se oprašta od igranja u reprezentaciji BiH, Edin Džeko nije imao ni jednu problematičnu, a kamo li lošu izjavu. A još važnije, njegove rečenice su sintaksički dobro organizirane, misao uređena i tečna, rječnik nije siromašan, što me vodi zaključku da on nije samo inteligentan fudbaler već i čovjek. I daleko više od toga – dragocjeno ljudsko biće. Vidi se to po svemu. Nikad nije imao nikakav nadmeni ispad, nikad nije pokazao ni zrno sujete, nikad preeuforičan, što se sportistima takvog kalibra, a Džeko je svjetski relevantan fudbaler, zna desiti. Recimo Mesiju, kad odbija da se fotografiše sa djecom, za razliku od Ronalda, koji je prema djeci uvijek blag i pun razumijevanja. Jednom mi je jedan drug, koji je inače sklon nadmenosti i samohvali, rekao da razumije Mesija, jer zna to biti naporno kad te djeca vuku za ruku da se s njima slikaš. Ma, je li bogati, djeca su uglavnom stidljiva pred svojim idolima i rijetko kad navalentna. Nisu to, bolan ne bio, što rekao narod, političari koji su dosadni ko guzne muhe i trče da se uslikaju sa zvijezdama ne bi li se ogrebali o komadić njihove slave.

Džeko, znam to pouzdano iz iskustva, jer pije kafu u kafiću u kojem i ja to radim, je vrlo pristojan i ugodan čovjek, galantan. Svjedočili su mi to svi meni dragi konobari. I još kažu da se gosti trude da ispoštuju njegovu privatnost, a Edin je otvoren za svakoga i srdačan prema svakome. Nisam imao sreću da sjedimo u isto vrijeme u kafiću. On dolazi ujutro, ja tada pišem, a pijem kafu popodne i radujem se da vrlo fino napreduju radovi na zgradi koju gradi neposredno do našeg kafića. Eto, bit ćemo na neki način komšije. Nadam se za koji mjesec-dva.

Ne dati za dvadeset godina ni jednu izjavu koja bi nekoga povrijedila lično ili na nekoj kolektivnoj osnovi u ovdašnjem kontekstu u kojem se oko reprezentacije diže stalna vatra, znači da si dobar čovjek i politički, ali i ideološki osviješteno biće. Izdržati taj pritisak, kojeg vrlo često prave i uhljupski novinari pitajući priglupe i licemjerne političare, zadrte nacionaliste: navijate li za Bosnu i Hercegovinu – može samo psihički izrazito jaka osoba. Džeko to jest, baš kao i sadašnji selektor Barbarez, kao što je to bio Osim, koji je, u stvari, rodonačelnik bosanskohercegovačkog fudbalskog saveza i sportska, ali i ljudska veličina nad veličinama. Kada bih po toj snazi, a ona je u sportu jedan od presudnih faktora, nije to samo talenat, fizička sprema, naporan rad, nego i pamet, brate, i psihička stabilnost, redao naše fudbalere, onda bi od ovih koji igraju danas Džeko bio na pravom mjestu, ali ne samo u BiH, nego i među najstabilnijima u svijetu. Zapravo, teško da mu ima ravnog u toj dimenziji na zemaljskoj kugli.

Zato toliko i traje kao vrhunski fudbaler, zato i zna kada se treba povući, zato je i inspiracija mladićima iz reprezentacije, onoj djeci koja imaju samopouzdanje i psihički ne padaju u teškim utakmicama, kao npr. protiv Velsa u baražu, ili Italije, ili na najtežoj utakmici na Svjetskom prvenstvu protiv SAD-a, čiji su fudbaleri bezočno tukli, a Infantino i Tramp naredili da nas Amerikanci moraju pobijediti. (Nikad neću zaboraviti ono bezobrazno, uličarsko koljeno u glavu Alajbegoviću, koje sudija tobože nije vidio, a bilo je za crveni karton.) Znam vrlo dobro iz iskustva šta znače batine na fudbalskom terenu i koliko ti psihičke snage treba da to podneseš. Džeko ih je primio u ogromnim količinama i, zanimljivo, nikad nije uzvratio. Zlatan Ibrahimović, npr. jest, jest i Ranaldo, jest i Mesi, onako sitan.

Edin Džeko je uz Halida Bešlića PRVA LIČNOST BiH u zadnje dvije decenije. Ogavno je npr. kako se ovdašnja politička kasta onomad dodvoravala Goranu Bregoviću ili Zdravku Čoliću, a Edinu i Halidu nije, jer je valjda očekivala da kažu koju dobru o njima. E, ne može, obojica imaju jaku kičmu, za razliku od ljigavaca kakav je Bregović. I lijepo je da se sinoć Edin oprostio od reprezentacije uz Halidove Ljiljane i Pamtiću te cijelog života. Moram priznati, nekako su se u tom činu spojile dvije ljudske gromade.

A ona slika kad zagrljen sa malom Ednom u bijelom dresu, praćen svojom divnom porodicom i saigračima obilazi Bilino polje dok padaju igračke s tribina jedna je od najemotivnijih slika u BiH od rata do danas. Klanjam TI se EDINE.

A sad o majstorstvu. Džeko ima netipičan položaj tijela za fudbalera kad prima loptu, ili kreće u dribling. To tijelo je malkice pomjereno unazad, zato se lopta ne lijepi za nogu i uvijek malo više odbije od nje. No, tu manu on često pretvori u prednost. Trebalo je to naučiti. Iza toga stoji veliki, veliki rad. Tu i dolazi ključni momenat, a on se zove Feliks Magat. Ako je neko formirao Džeku kao vrhunskog fudbalera, onda je to ovaj veliki njemački trener i fudbaler.

Prvo kretanje, pa onda sve drugo. Ako se sjećate ubojitog trojca Volfsburga: Misimović na pleju, Grafite i Džeko u napadu, shvatit ćete da je fudbal prije svega igra u prostoru. Tu je Džeko pod Magatom postao vrhunski igrač. On se otvarao i okomito i ustranu, a na taj način stvarao je prostor za Grafitea i Misimovićeve genijalne asistencije. To je Džekino zlatno doba. Postigao je 26 golova u prvenstvu, a u svim takmičenjima 36, Grafite 28, a Misimović je upisao 20 asistencija, čime su oborili rekord Bundeslige i osvojili titulu šampiona. Istodobno. Volfsburg je tada igrao po dubini, iako je Misimović bio izrazito spor igrač, ali je imao odličnu dugu dubinsku loptu. Bože, kako je to bila dobra igra, kakva Džekina povlačenja protivničke odbrane u prostoru, kako dobro kretanje i otvaranje prostora za Grafitea, ali i obrnuto. Nije Volfsburg veliki klub, ali i po broju golova i po broju asistencija (Misimović) oboren je rekord jedne od najvećih liga na svijetu.

Ako ga je Magat formirao, Džeko se usavršio u Mančester Sitiju, gdje je osvojio dvije titule engleskog šampionata i Kup Engleske, postigavši ključne golove u obje sezone. Ukupno je za ovaj klub postigao 72 gola, a 26 u najboljoj sezoni 2013/14. Potom dolazi Roma, za koju je postigao 119 golova u 260 utakmica, a onda i Inter u kojem je za dvije sezone dao 31 gol i igrao finale Lige šampiona 2023. godine protiv svog bivšeg kluba Mančester Sitija.

Ali, statistika je manje važna, osim nepismenim i dosadnim komentatorima fudbala na Arena sportu. (Ko to prima, po kojim kriterijima, da li to išta čita, bože mili? A još kad gnjavi pa nepismeno kaže: lopta je ispucna od strane golmana, dođe mi da smanjim ton na televizoru. Da nije onih pametnih analitičara Nedima Jusufbegovića i Zlatana Nalića, koji znaju šta je fudbal i znaju kakve formacije postavljaju treneri, kako funkcionišu linije fubalera na terenu itd., Arena sport bio bi najgori fudbalski kanal na kugli zemljaskoj. Priznajem, meni su njeni komentatori nepodnošljivi zbog neznanja, nepismenosti, oskudnog rječnika i sve bih ih otjerao s televizije da mi ne kvare uživanje u fudbalskoj igri. I njih i onog ko ih je doveo da šire neznanje i nepismenost.)

Statistika ništa ne govori o umijeću, fudbalskoj inteligenciji, talentu, ritmu igre, daru za kretanje fudbalera. Npr. kaže komentator Arena sporta da je neki fudbaler pretrčao 11 kilometara, ali to ništa ne govori o njegovoj ulozi na terenu i učinku u igri.

No, Džekina statistika je impresivna, zato sam je ovdje i naveo, a igra je bila na najvišem svjetskom nivou. Njegov učinak u svim navedenim klubovima bio je vrhunski i ključan za svaki od njih. Naklon do poda, majstore.

Imala je BiH mnogo sjajnih fudbalera, Safeta Sušića, Vahida Halilhodžića, Dušana Bajevića, Mešu Baždarevića, Vahidina Musemića, Blaža Sliškovića, Dževada Šećerbegovića, Sergeja Barbareza i legende Haseta i Osima, i mnogo, mnogo drugih. Nisam gledao Osima i Haseta, gledao ih je moj prijatelj Ivan Lovrenović, znalac fudbala, i kaže da su bili genijalni. Njemu bespogovorno vjerujem. A Osima pamtim kao trenerskog genija, sjajnog i odgovornog čovjeka, moralnu veličinu i vrhunskog mudraca s izuzetnim intelektualnim potencijalima. Znam, pričao sam s njim nekoliko puta na kafi. Safet Sušić je bio genije driblinga i osjećaja za gol, dosta dobar trener i znam, iz ličnog iskustva, dobar čovjek. Njih dvojica su mi bili najveći, kao Meša i Andrić u književnosti. Ali, nijedan nije postigao to što je pošlo za rukom/nogom Edinu Džeki.

Zašto, veliko je pitanje? Za Osima ne znam, nisam ga gledao, znam da je nesretno izgubio od Mardonine Argentine na Svjetskom prvenstvu 1990., s glupim crvenim kartonom Refiku Šabanadžoviću i Hadžibegićevim (ali i Brnovićevim i Stojkovićevim) promašenim penalom.

Ali, za razliku od njih Džeko je osvajao titule, a ne samo plijenio majstorstvom u igri i davao golove. I dva puta igrao sa repereznatcijom na svjetskom prvenstvu. I tu se mora nakloniti do poda. Nije važno samo koliko je utakmica odigrao za reprezentaciju (svi znaju, 152) i koliko golova postigao (svi znaju, 73, a ja kažem 74, jer je onaj na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. protiv Nigerije nepravedno poništen zbog nepostojećeg ofsajda).

Najbolju utakmicu za reprezentaciju Džeko je odigrao protiv Francuske u Parizu 2011. godine. Ne samo zato što je dao vrhunski go, nego i zato što je pokazao kako se zna vratiti do svoje polovine terena, držati loptu kao kakav iskusni velemajstorski igrač sredine terena, dati precizan pas, čitati igru protivnika, urediti linije u igri, razoriti protivničku odbranu kretanjem. Ma sve, baš sve je u prvom poluvremenu te utakmice bilo vrhunsko. To je po mom mišljenju najbolje poluvrijeme koje je naša reprezentacija odigrala u svojoj povijesti. I to isključivo zahvaljujući Džekinoj genijalnosti. Džeko je sa suigračima u tom poluvremenu razbio moćnu francusku reprezentaciju do te mjere da Francuzi nisu znali šta ih je snašlo. I da nije bilo onog šanerskog Spahićevog poteza u kojem kao levat u nekoj nižerazrednoj ligi stavlja nogu iza leđa i podapinje protivničkog igrača koji jedva čeka da padne i dobije penal – BiH bi kao mala reprezentacija na Stadionu Francuske ponizila tu fudbalsku svjetski moćnu mašineriju.

A tek Džekin go. Prima loptu na lijevoj strani, malo iskosa, leđima okrenut golu, pamtit ću to za sva vremena, a na leđima mu visi francuski centarhalf, kreće u majstorski sitni dribling udesno povlačeći loptu i potom slijedi prekrasan, neodbranjiv efe u kojem lopta bježi golmanu i zabija se u suprotan ugao. Sličan go s tim svojim sjajnim efeom dao je i moćnoj Belgiji. I Turskoj na Koševu, ali ne onaj svoj prvjenac u reprezentaciji, taj go je posljedica greške turskog halfa, nego u prijateljskoj utakmici. Majstor efea. E, sad se vratimo onoj njegovoj nozi s početka teksta. Ta noga je sjajno funkcionisala. Zato je važan bio Feliks Magat, ali i Džekin dar, osjećaj za prostor, inteligencija i talent. To se rijetko, prerijetko rađa. To i razlikuje genijalne fudbalere od onih veoma dobrih i dobrih.

Drugo najbolje poluvrijeme i Džekina igra je protiv Velsa u Kardifu u martu ove godine. Vels je greškom naše odbrane, tj. pogrešnim dodavanjem kao sinoć protiv Švedske, poveo 1 – 0.

A onda je scenu stupio genijalni Barbarez. Pomjerio je naše linije, zadnju čak na trideset do četrdeset metara od gola Velšana, a sjajni Muharemović i Katić su preuzeli organizaciju napada. Tada smo opkolili velški šesnaesterac i bilo je samo pitanje kad će pasti go, jer su Džeko i Tabaković razbili velške halfove, a Barbarez u poduplao igru na bokovima, pa su Bajraktarević i Alajbegović dobili na bokovima Memića i Dedića. To duplanje na bokovima razvuklo je Velšanima pamet. Nisu znali šta ih je snašlo. Barbarez, koji je digao ovu ekipu iz potpunog pada, sjajno je postavio igru u tom drugom poluvremenu, a Alajbegović je vrhunski centrirao na prvu stativu, a Džeko, majstor igre glavom (ovdje bi nepismeni komentatori Arene rekli: s glavom) poslao je loptu u dalji golmanov ugao.

Dva najbolja poluvremena reprezentacije BiH. Jedno smo već zaboravili, ono iz Pariza, a drugo je historijsko jer je bilo u polufinalu baraža, nakon čega smo razbili i lohotnu Italiju u Zenici.

Dva Džekina dragulja iz dva najbolja poluvremena naše reprezentacije pamtit ću dok sam živ. Ne zbog rezultata samo, već i zbog genijalnosti koja ih krasi i upisuje u moje fudbalsko zvjezdano nebo.

Na njemu su sad Osim, Sušić, Džeko i Barbarez. Haseta ne pamtim, sigurno bi bio i on, vjerujem svom Ivanu.

Ali, na stranu sve fudbalsko znanje i rezultati. Važna mi je njihova ljudskost. A ona je sudeći po svemu bezmjerna. Da, Džeko je u ovoj zemlji zaraženoj nacionalističkom ideologijom i urušenim moralnim vrijednostima ne jedino fudbalska zvijezda, nego i ljudina, ljudska gromada.