Proteklo je osam dana od potpisivanja sporazuma između Dodika, Čovića i Izetbegovića o formiranju vlasti na državnom nivou, a o tome u javnom prostoru nije povedena ozbiljnija analiza. Mediji pod Izetbegovićevom kontrolom potrudili su da na svaki mogući način pohvale sporazum i kompromis koji je tobože postignut njime. Urednica Oslobođenja odmah po njegovom potpisivanju napisala je odu Izetbegovićevoj umješnosti, dok je urednik portala Analizaraj.ba poželio dobro zdravlje Miloradu Dodiku. Evo šta u tekstu Vigemarkove kućne čarolije piše Viladana Selimbegović: „Ali i redukovani ANP je ANP i tako odjednom postaju potpuno jasni razlozi Dodikove izražene nervoze, kako tokom objave Sporazuma tako i u danima koji su uslijedili. I koje je opozicija - svake vrste - iskoristila da sakuplja vlastite poene, ne krijući da u svome političarenju nimalo ne haje ni za NATO ni za BiH. Iako je Izetbegović tek u taj isti petak i javno rekao da NATO put ostaje zakonska obaveza, pa time otklonio dio dilema o vlastitom pristajanju da ga zaboravi…“ A Ozren Kebo u analizi pod naslovom Bakir i Milorad pod baražnom vatrom: čuvajmo ANP kao zjenicu oka svoga: „Važno je da ANP zaživi u bilo kojoj formi. (…) Umjesto da likujemo, u situaciji smo da molimo za dobro zdravlje Milorada Dodika, da nam naš dobri i pošteni Baja ne odustane od prosperitetne Republike Srpske, u sklopu još prosperitetnije i harmoničnije Bosne i Hercegovine. Aferim.“

Samo nekoliko mjeseci ranije zagovarači čvrstog populističkog patriotizma u vrijeme kad je trebalo razoriti BH blok i podržati Komšića u tome, te ojačati pozicije SDA, i Izetbegovićevi mediji, a i pomenuto dvoje urednika, horski su se utrkivali u tome ko će više i bolje viknuti: ANP po svaku cijenu, jer država je u pitanju, a ovo vrijeme po svemu je isto kao ono iz devedesetih prošlog vijeka. Retorika je bila do te mjere usijana da su oba (Bakirov komšija Lagumdžija bi dobacio: iz reda) Komšića, Željko i Ivo, gotovo najavljivali rat i borbu za opstanak države, a Miro Lazović je obukao politički pancir, uzeo retorički mitraljez u ruke i raspaljivao po svemu što ne podržava kvazipatriotske urlike. Sjetimo se, usvajanje Godišnjeg nacionalnog plana kojeg je tražio NATO, Komšić je postavio kao uslov svih uslova za formiranje vlasti i ulazak u koaliciju sa nacionalističkim strankama HDZ, SDA i SNSD. Ta militantna politička retorika dobila je svoj odgovor u uobičajeno militantnoj Dodikovoj retorici, a Željko Komšić je mahalski uzvikivao da voli baklave, implicirajući da su one simbol Bosne, kao stećci i ljiljani, te rahmetli prvi predsjednik lično.

Danas kad je jasno da se ta militantna politika slomila i da ona nije imala uporišta ni u čemu osim u potrebi da Komšić uvede DF u vlast sa nacionalistima, esdeaovski instrumentalizirani mediji, njihovi urednici i novinari, te politički otpaci od SDP, Ivo Komšić, Miro Lazović i Zlatko Lagumdžija, podržavaju reducirani ANP iako su se, ironično rečeno, kleli: ANP ili smrt. Tu politiku nije slomio Dodik, već Izetbegović, jer on svog koalicionog partnera Komšića tretira kao podvornika, a otpatke od SDP-a kao političke kmetove. Time im nedvosmisleno pokazuje gdje im je mjesto u njegovom tajkunsko-političkom kartelu. Do kada će se Komšić i Lagumdžija praviti da to ne vide i ne znaju, nije pitanje njihovih mogućnosti da uvide političku stvarnost, već karaktera političkog licemjerja, a ono je, iskustvo nas uči, u BiH bezgranično.

Podsjetimo, Izetbegović nije samo reducirao ANP, već je više puta zadnjih mjesec, mjesec i po govorio kako u RS-u nema saglasnosti oko puta u NATO, te da je moguće organizirati referendum o pristupanju BiH toj vojnoj alijansi. To je sve vrijeme od pada Aprilskog paketa doslovce tražio Dodik, a Izetbegović tim svojim izjavama dodatno je legitimirao njegova stajališta.

Komšić koji je optuživao SDP i Našu stranku za nekakav plan B i savez sa Dodikom i Čovićem u rušenju BiH, samo zato što su te dvije partije na prošlim izborima istakle kandidate za članove Predsjedništva BiH, danas u ulozi Izetbegovićevog podvornika odobrava redukciju ANP-a, a ostaje da se vidi hoće li podržati glasanjem u Predsjedništvu BiH Dodikovog kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Zapravo, kad se ozbiljnije analiziraju politička zbivanja od zadnjih izbora na ovamo, lako je uočiti da je Komšić dotukao sam sebe na političkoj sceni i to ničim drugim do militantnim populizmom, kvazipatriotizmom i razbuktavanjem sukoba sa Dodikom i Čovićem. Jer, on nikakve institucionalne moći, osim ograničenih ustavnih ovlasti člana Predsjedništva, nije imao u svojim rukama. Izetbegović mu je izbio i ono malo političke snage iz ruku uvođenjem Radončića u vlast, kojeg su Komšić i njegovi mediji proglašavali Čovićevim i Dodikovim saveznikom. Danas, sabijen u politički ćošak, on ne može ni zijevnuti o Izetbegovićevom legitimiranju Dodikovih stajališta o članstvu BiH u NATO-u, baš kao što ne smije niti jednu prosloviti o reduciranom ANP-u. Principi i politička odgovornost od njega zahtijevaju izlazak iz koalicije s Izetbegovićem i drugim nacionalistima, a ona militantna retorika i silne optužbe BH bloka danas mu dođu kao omča oko slabašnog političkog vrata, jer iz te koalicije nema nazad. Izetbegović ga je čvrsto ustoličio na podvornički prijesto.

Osim ANP-a Komšiću o vratu visi još jedna klauzula sporazuma Dodik-Izetbegović-Čović. Ona o legitimnom etničkom predstavljanju u provođenju odluka međunarodnih i domaćih sudskih institucija. Ako je u reduciranju ANP-a Izetbegović poražen od Dodika, u ovoj klauzuli Čović ga je politički patosirao. Iz prostog razloga što će se prema ovoj klauzuli promjene Izbornog zakona odvijati prema Čovićevim načelima, baš kao i provođenje presude Međunarodnog suda za ljudska prva u slučaju Sejdić-Finci. A to je, nadalje, potpuni poraz građanskog koncepta BiH, poraz onoga što je Komšić zagovarao igrajući na kartu bošnjačkog populizma, na simboliku baklava i sličnih đakonija. Potpiše li odluku o izboru mandatara za formiranje novog Vijeća ministara, Željko Komšić potpisat će trijumf Dodikove i Čovićeve političke volje koji im je omogućio Bakir Izetbegović.

Šta onda Komšiću u njegovom sićušnom manevarskom prostoru preostaje osim da ponavlja za svojim novinarima: i reducirani ANP je ANP, bez obzira što ne znamo obim tih redukcija, niti to da li će tako reduciran ANP biti uopće poslan u sjedište NATO-a. Isto tako ostaje mu da nas uvjerava kako se pod legitimnim predstavljanjem naroda ne misli ono što kaže Čović, već nešto drugo, njegovi novinari će se dosjetiti šta, moleći za dobro zdravlje i dug život Milorada Dodika.

Ali, ako je Izetbegović s Dodikom i Čovićem napravio kompromis prema kojemu je izgubila BiH na putu ka NATO-u i u okviru promjena izbornog zakona, odnosno ustava zemlje, onda je osnovno pitanje čime je u takvom kompromisu bio vođen predsjednika SDA? Mnogi će ishitreno reći – nesposobnošću, na koju smo već odavno navikli. Sjetimo se, Izetbegović je svojedobno lagao da Sakib Softić ima legitimitet da zastupa BiH za tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, a nakon zadnjih izbora isporučio je delegatsku većinu i time kontrolu Doma naroda HDZ-u i SNSD-u glasovima SDA u skupštinama Zeničko-dobojskog kantona i RS-a. Kontinuitet takvih poteza uistinu upućuje na Izetbegovićevu krajnju nesposobnost u ovdašnjoj političkoj areni. Ali i na neku drugu vrstu računice, jer Izetbegoviću, treba to konačno reći, nije stalo do općih, već stranačkih interesa. Njemu je SDA ispred BiH, a Komšić sredstvo za njihovo ostvarenje. To ovaj sporazum dokazuje. Njegov cilj nije napredovanje zemlje na putu u NATO i EU, već formiranje vlasti, kako bi se ojačala SDA da bi mogla srušiti sadašnju vlast u Sarajevskom kantonu. Tu je budžet od milijardu i nešto konvertibilnih maraka bez kojih SDA ne može hraniti svoju tajkunsko-klijentelističku hobotnicu. Formiranjem vlasti na državnom i federalnom nivou, ni Komšić, ni Radončić nemaju više nikakve odstupnice. Ulaskom na ministarske pozicije u federalnoj i državnoj vlasti, njihove stranke i oni lično se obavezuju da ostvare ključni Izetbegovićev politički cilj. A on, očito je, nije napredak i reforma države, već budžet od preko milijardu maraka. Isto toliko razloga da se od Komšića traži rušenje sarajevske kantonalne vlasti, a od Radončića obavezujuće asistiranje u tom poslu. Milijarda i nešto razloga za redukciju ANP-a i legitimno etničko predstavljanje, jednom riječju.

Enver Kazaz, Prometej.ba