U emisiji Polis TVSA od 22. 5. 2025. govorio sam sa sjajnom poznavateljicom Izbornog i drugih zakona, te ustavne materije, gospođom Lidijom Korać, o mogućim promjenama Izbornog zakona u BiH. Tragajući za kompromisnim rješenjima koja bi zadovoljila principe zaštite prava pojedinca i kolektiviteta predložili smo elektorski način izbora članova Predsjedništva BiH i nacionalnu denominaciju pri njihovom kandidovanju. To bi značilo da se iz Federacije BiH biraju dva kandidata za tročlano Predsjedništvo BiH i jedan iz Republike Srpske. U Federaciji BiH bi po tom prijedlogu bili izabrani oni kandidati koji osvoje najveći broj glasova građana, ali i određeni broj elektorskih glasova. Svaka kantonalna skupština u Federaciji bi birala po dva elektora iz svog sastava, što znači da bi elektori morali imati izborni legitimitet kao predstavnici građana. Deset kantonalnih skupština bi na taj način izabralo dvadeset elektora, a broj elektorskih glasova nužan za pobjedu svakog predsjedničkog kandidata bi se dogodovorio u pregovorima između političkih stranaka koje su zastupljene u Parlamentu Federacije BiH. Pored toga, gospođa Korać i ja smo predložili da se mijenja i broj delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Umjesto dosadašnjih pet delegata iz svakog naroda biralo bi se petnaest, a nacionalni kvorum od tri delegata morao bi se podići tako da niti jedna politička partija, a ni politički blok ne mogu blokirati rad Doma naroda. Time bi se deblokirao Dom naroda kao ključni organ zakonodavne vlasti, jer u njemu moraju biti potvrđeni svi zakoni koje predlaže Vijeće ministara i usvaja Predstavnički dom.

Rješavanjem ova dva pitanja riješila bi se i ustavna kriza u BiH, stabilizirala Federacija BiH, zatvorio jaz između Bošnjaka i Hrvata koji je stvoren slučajem Komšić, a BiH bi postala funkcionalniji institucionalni sistem. Gospođa Korać i ja smo više puta tokom te emisije uputili apel političkim partijama da razmotre naše prijeloge, da eventualno iznesu svoje i krenu u pregovore o promjenama Izbornog zakona i nužnim promjena Ustava BiH kojima bi se riješile sve presude Suda za ljudska prava u Strazburu i presude Ustavnog suda BiH. Ti naši prijedlozi rezultat su prijateljskih razgovora između nas dvoje, naše građanske i intelektualne odgovornosti i brige za budućnost zemlje.

Na njih u medijskom prostoru niko nije reagirao, iako bi bilo veoma važno da se otvori šira rasprava o različitim modelima promjena Izbornog zakona i promjena Ustava BiH. Zašto izostaju te reakcije veoma je jasno. Naši su mediji u velikoj većini instrumenti političkih partija i zatočenici različitih ideoloških obmana. A budući da su naši prijedlozi inovativni, klišeizirani politički umovi i njihovi novinari ne mogu ih na valjan način analizirati.

Kada sam prije mjesec dana na RTV HB u emisiji Kompas izjavio da postoji prijedlog promjene Izbornog zakona oko kojeg bi se lako mogli usaglasiti ključne političke ličnosti u Federaciji BiH i da Trojka iz ovog entiteta treba pokrenuti nove pregovore o tome – na mene se obrušila medijska mašinerija pod kontrolom SDADF-a, a da pri tom nije ništa znala o sadržaju tog prijedloga. Nju sam, tu mašineriju i pojedine mediokritete iz akademske zajednice razobličio u svom odgovoru Medijski diletanti i druge splačine.

Danas ta mašinerija šuti. Ništa joj nije jasno, pa se zavukla u mišje rupe i tamo čeka naredbe iz političkih i ideoloških centara moći. Zato su na polemički teren utrčali samo Senad Avdić i anonimni autori na portalima Klix i Radio Sarajevo, zakačivši se samo za moju grešku koju sam u govornoj brzini na Polisu počinio. Tada sam uistinu nespretno izjavio slijedeće: „Priča o gospodinu Vukanoviću je naprosto besmislena. Evo, gospođa Borjana Krišto postavi gospodina Vukanovića i dođe taj izbor u Dom naroda. I SNSD povuče svoja tri delegata iz Doma naroda i nemate odluku. To je naivno, politički vrlo nepromišljeno, iako su namjere odlične.“ Zbog ove greške izvinjavam se gospodinu Nebojši Vukanoviću, kojeg kao političara cijenim, i gledateljstvu TVSA.

Mislio sam reći da će u slučaju izbora gospodina Vukanovića na mjesto ministra sigurnosti u Vijeću ministara Dodik povući svoje delegate Kluba Srba u Domu naroda BiH i time potpuno blokirati donošenje svih zakona u državi. No, greška je počinjena, prihvatam je i snosim odgovornost za nju.

Međutim i Avdić i anonimni autori Klixa i Radio Sarajeva tipično manipulatorski, što je karakteristika svih instrumentaliziranih medija i novinara, bježe od pravog problema rasprave kako bi se o njemu šutilo u javnosti. Time se javna baruština želi očuvati, a važni društveni problemi učiniti nevidljivim. To je strategija koja vodi društvo u potpuni osjećaj beznađa, a svi se problemi predstavljaju kao nerješivi. Istodobno, instrumentalizirani mediji demoniziraju političke protivnike iz drugih nacija i proizvode nacionalističku mržnju. Misleći da na taj način djeluju u korist svojih naredbodavaca, oni se zatvaraju u balon koji u svakoj krizi odmah ispuše. Jer, građani, pokazala je to i još uvijek pokazuje sadašnja ustavno-pravna kriza, ne slijede nacionalističke vođe, ne proizvode incidente, nego brinu za svoje egzistencije. Zato građani u BiH zaslužuju sve pohvale. Niti jedan incident na nacionalnoj osnovi nije se desio u BiH od nepravomoćne presude Dodiku i njegovog neuspjelog pokušaja državnog udara. Medijska i politička trovačnica nije uspjela mobilizirati građane za svoje ciljeve. To je najvažnije saznanje u ovoj krizi. Baš zbog njih, tih i takvih građana, i trudit ću se u budućnosti da otvaram kritičku raspravu o svakom važnom društvenom problemu.

A sad o novinarskom Borhesu, Senadu Avdiću. Novinarskim Borhesom nazvao ga je moj prijatelj Marko Vešović u jednoj davnoj polemici zbog sklonosti da u novinarstvu fantazira kao Borhes u svojim sjajnim pričama. Avdić se u svojim pisanijama najčešće ne poziva na činjenice, već na lične impresije, glasine, a mislim i na obavještajne i paraobavještajne laži. Tako on umjesto novinarske preciznosti razvija, i tu je Vešović potpuno u pravu, borhesijansku fantastiku i različite fantazmagorije u kojima je neprikosnoveni znalac istine, baš kao neki plemenski vrač, zakićen neupitnom moralnošću poput kakvog kaluđera. A iza svega stoji sitni interes.

Trebalo bi npr. ispitati veze Radio Sarajeva i Slobodne Bosne s nekim ambasadorskim mjestima pa da sve postane jasno. Mislim da to i većina građana zna kao javnu tajnu, ali zbog dobrog ukusa ne želi to spominjati. Neću ni ja. Ako me bude prisilio, Avdiću ću rado podastrijeti dokaze nekom drugom prilikom. Učinio sam nešto slično i prije nekoliko godina na sudu, kada me novinarski Borhes oklevetao. Bilo bi dobro da kaže koliko hiljada maraka je tada morao po sudskoj presudi da mi isplati.

Sada se Avdić u tekstuljku Dokazivanje tvrdnjom, ili neustavni patriotizam Envera Kazaza nastoji predstaviti i kao znalac književne povijesti i teorije romana, pa nešto laprda o mojoj polemici sa Zoranom Milutinovićem, ne navodeći ni izvor niti citate iz te polemike, niti razloge za nju, ali eto on zna da je moj kolega Nenad Veličković učinio ono što nisam ja – dokazao Milutinoviću da postoji „srpski nacionalistički narativ o Andriću“. Naravno, novinarski Borhes nema pojma o sadržaju moje polemike sa Milutinovićem, koji me, da napomenem i to, u svojoj odlično napisanoj knjizi o bošnjačkom nacionalističkom čitanju Andrića, pohvalio kao autora koji akademski dobro piše o Andriću. A o bošnjačkom nacionalističkom čitanju Andrića pisao sam davno povodom Preporodovog zbornika Andrić i Bošnjaci, još 2000. godine, dvadesetak godina prije Milutinovića. Da je čitao moju polemiku s Milutinovićem, znao bi neuki Avdić da je tamo dokazano da je Predrag Palavestra ideološki čitao Andrićevu priču Pismo iz 1920. Milutinović nikad nije priznao da postoji srpski nacionalistički diskurs o Andriću, već je dogmatski tvrdio da ga nema. Meni je bilo besmisleno dokazivati tezu koju sam već dokazao u tekstu Kritika mržnje i utopija ljubavi posvećenog pomenutoj priči. Isto je ranije učinio Ivo Žanić u vrhunskom ogledu Pisac na osami: upotreba Andrićeve književnosti u ratu u BiH. Prekinuo sam polemiku sa Milutinovićem, jer mi je bilo besmisleno dokazivati ono što je već dokazano. Nenad Veličković je dokazao Žanićeve i moje teze odlazeći u prošlost i pokazavši da je srpsko nacionalističko čitanje Andrića puno starije od zloupotrebe u ratu 1992-1995. O tome neuki Avdić nema pojma, niti zna šta sam sve pisao o Andriću. Pogotovu ništa ne zna o teoriji romana kada mi spočitava da Pekićevo djelo Godine koje su pojeli skakavci smatram romanom. Avdić tvrdi da je to ljetopis. Eto on zna. On je autoritet. Ona zna koliko je širok opseg definicije romana. Vjerovat ćemo novinarskom Borhesu na riječ, jer je to veliki znalac teorije književnosti, što potvrđuje njegovo djelo s nula naučnih tekstova i propagandističkim novinarstvom.

Zamjera mi Avdić i što sam izjavio da sam, kako kaže, „često i radosno išao na razgovore sa višegodišnjim šefom kriminalne hobotnice“ (kako sam nazvao SDA, kao i znatan broj drugih u javnom prostoru) Sulejmanom Tihićem. Kao time će me diskvalificirati u očima javnosti. Podsjetimo, Tihić je BiH doveo skupa sa drugim političkim akterima do Aprilskog paketa ustavnih promjena 2006. koji je mogao riješiti većinu problema u BiH i liberalizirao je SDA. Takvog Tihića demonizirali su tada gotovo svi mediji, a neki tobožnje ugledni novinari su pisali da je čak i krao novac prikupljen za liječenje od karcinoma od kojeg je, nažalost, na kraju i umro. Ne razgovarati s čovjekom koji je tragao za kompromisom koji će reformirati BiH je potpuno glupo. Ne pomoći mu u tome je još gluplje. E, sad je pitanje: možete li kritikovati neku stranku zbog kriminalaca u njoj i razgovarati o dobrim potezima s njenim predsjednikom? Moje je mišljenje da je to neophodno u presudnim povijesnim momentima kada je sudbina zemlje u pitanju, a da nadležne institucije sistema trebaju kažnjavati kriminalce za njihova djela. Nažalost, Haris Silajdžić i Božo Ljubić srušili su Aprilski paket i zakočili državu u njenim ustavnim promjenama te je odveli u tešku ustavnu krizu.

A šta radi novinarski Borhes? Manipulira, kako bi me ocrnio pred javnošću. To je njegov temeljni novinarski princip. Zato i gubi sudske presude i pere se od prijateljevanja s braćom Čampara, osumnjičenim za zloupotrebe uređaja za prisluškivanje. Teško je nositi tu zlosrećnu ulogu, pogotovu ako joj se doda i jedno ambasadorsko mjesto koje te obavezuje da budeš ulizica. E, kad me takva osoba proglasi huljom, zato što je patriotizam posljednje utočište hulja, kako je rekao veliki engleski leksikograf Semjuel Džonson, a ne samo Danica, ljepša polovina Ilije Čvorovića, kako piše Senad Avdić, ne navodeći da su Danica i Ilija Čvorovići likovi iz čuvenog filma Balkanski špijun kojeg je režirao Dušan Kovačević – to mi je velika čast. Podsjećam, patriotom me označio Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH. On nije moj nekakav mecena, kako insinuira Senad Avdić. Nermin Nikšić je političar čije dobre poteze podržavam.

No, valja objasniti razliku između Sulejmana Tihića i Nermina Nikšića s jedne, i braće Čampara, s druge strane. Prva dvojica radili su i rade dobre stvari za državu. Druga dvojica se sumnjiče da su neovlašteno prisluškivali preko moćnog uređaja. Ja sam uz prve, Avdić je bio uz druge, kako svjedoči nedavno u tekstu Jazavac pred Dudom: kako je Dubravko Čampara upao u loše društvo i odabrao stranu koju nije morao?!. Sad se od njih pere, a ja sam ponosan na razgovore s Tihićem i Nikšićem, ma šta o tome mislio novinar koji umjesto činjenica koristi fantazmagorije, klavete, glasine i druge nepodopštine. A ona presuda kojom je dokazano da me je klevetao postaje mi još draža, kad vidim u koji je profesionalni ponor zapao.

Enver Kazaz, Prometej.ba