Pažljiviji čitatelji ovog portala sjetit će se da sam u posljednje tri-četiri godine počesto tematizirao djelovanje, medijske istupe i poneki, tobože naučni, rad Sanjina Kodrića, profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i odnedavno predsjednika Preporoda, bošnjačke kulturne zajednice. On me zbog toga tužio za klevetu pred Općinskim sudom u Sarajevu i izgubio sudski proces presudom od 18. 2. 2019. godine, s obavezom da mi isplati sudske troškove u iznosu od 1.544,40 KM. U tekstovima Lažov i partija,[1] Kokošija pamet i vlastodržački organ,[2] Bakirova dvorska luda,[3] Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti,[4] Neretvanska deklaracija i rahitični, patuljasti nacionalizam,[5] Ishaviješćeni kmetovi gospodina Bakira Izetbegovića,[6] ali i nekim drugim – polemički, satirično i ironično analizirao sam akademska, ideološka i politička stajališta Sanjina Kodrića, najčešće iznesena u magazinu Stav, koji se u javnom prostoru ocjenjuje kao glasilo Stranke demokratske akcije. Ubijeđen da iznosim klevete na njegov račun, jer sam pokazivao kako je kao naučnik ništavna pojava, angažirani akademičar koji podupire rigidne desničarske narative u akademskom polju i kolumnist koji širi esdeaovsku propagandu, Kodrić me tužio nadajući se da će me Sud proglasiti klevetnikom. Međutim, Sud je presudio da u mojim tekstovima nema klevete. A ako je nema, neka čitatelji sami zaključe jesu li moji stavovi o Kodriću tačni.

Podsjećanja radi, Kodrić je u fokus javnog interesovanja došao prije dvije-tri godine kao kolumnista magazina Stav, kada je iz akademskog ušao u medijski prostor šireći u njemu naracije karakteristične za ovdašnju rigidno orijentiranu, konzervativnu i desničarsku akademsku zajednicu koja proizvodi narativni sistem vladajućim ideologijama. Takva zajednica ne proširuje horizonte znanja niti stvara nove naučne vrijednosti, pogotovo ne otvara prostor za lokalno kritičko znanje i raspravu koja bi preispitivala postojeći poredak društvenih vrijednosti. Naprotiv, njen cilj je da sadašnju formu etničkih identiteta u maksimalnoj mjeri getoizira, retradicionalizira i, nakon postmoderne hibridizacije i svijesti o konstruktivističkoj sadržini svakog oblika kolektivnog identiteta, vrati u predmoderno stanje u kojem se, navodno, nalaze njihovi organicistički shvaćeni autentični oblici. Društvene i humanističke znanosti, pogotovo historiografija i povijest književnosti, temeljno su područje za proizvodnju takvog tipa etničkih identiteta, a književnost i jezik one smatraju ključnim sredstvima za njihovu izgradnju. Otud te znanosti i nisu ništa drugo do polje akademske legitimizacije nacionalizma, pri čemu se u obrazovnom sistemu potpuno uništava kritički dijalog, slobodno i kreativno mišljenje – za račun, kako u vrsnoj knjizi Školokrečina dokazuje Nenad Veličković, indoktrinacije kojoj je cilj masovna proizvodnja nacionalizma u obrazovnom sistemu. O tome je na prostoru bivše Jugoslavije napisana relevantna kritička literatura, ali ona nije uspjela preobraziti obrazovni sistem kao jedan od najsnažnijih aparata nacionalizma.

Naravno, kulturni nacionalizmi, a svi južnoslavenski takvi su u svojoj osnovi, pokazuju se prije svega u narcizmu malih razlika u području jezika i književnosti, gdje nacionalistički orijentirane akademske zajednice nastoje pocijepati zajedničku tradiciju i svaku vrstu zajedništva u etničkim kulturnim tradicijama. Jezik za takve zajednice nije sredstvo komunikacije i prostor mišljenja već samo središte nacionalnog simboličkog imaginarija u koji je pohranjen etnički identitet unutar kolektivnog sjećanja, i to samo onog protumačenog iz nacionalističkog ugla. Književnost, pak, one poimaju kao veliku kolektivnu priču o traumama nacionalne duše, ma šta ta duša značila, a književni historičar u tako zasnovanom interpretativnom kontekstu postaje osobeni nacionalni psihijatar. Njegov ključni ideološki zadatak jest izliječiti buduća pokoljenja od trauma iz prošlosti stalnim obnavljanjem nacionalistički koncipiranog kolektivnog sjećanja, pa se on kao nacionalni psihijatar u ostvarenju svog zadataka neprestance sudara sam sa sobom. Naime, od trauma liječi djecu u školama tjerajući ih da te traume iznova proživljavaju i pamte, čime se nužno dovodi u paradoksalnu situaciju da detraumatizaciju vrši kontinuiranom traumatizacijom nacionalnog podmlatka.

Ako nacionalistički orijentiran lingvist dokida jezik kao sredstvo komunikacije i prostor mišljenja, pretvarajući ga u ideološko borbeno oruđe za izgradnju etnije, nacionalistički književni historičar dokida gnoseološku, estetsku, ontološku, etičku i sociološku dimenziju književnosti, pretvarajući je u nacionalnu pedagogiju. Interpretacija književnosti tako postaje svojevrsna nacionalna psihijatrija u kojoj literarna fikcija i nije ništa drugo do duga priča o stradanjima nacionalne zajednice u prošlosti, a da bi se spriječila ona buduća, književnost treba postati političko oružje u borbi za budućnost militantnog i snažnog kolektiva. Nužno se u podlozi takve interpretacije književnosti nalaze skladišta paranoje, čija je posljedica militarizacija budućnosti, a književna se fikcija smješta u oblast militantno zasnovanog diskursa. A to nije ništa drugo do poetički povratak u prošlost, da bi se u sadašnjosti obnovile negdašnje romantičarske funkcije književnosti, prije svih ideološka i politička, karakteristične za sve pokorene evropske zemlje, od Poljske na sjeveru do Grčke na jugu. Budući da su te zemlje bile osvojene od Osmanske ili Austro-Ugarske imperije, njihovi romantičari književnost su vidjeli u ideološkim ulogama širenja svijesti o nužnosti borbe za slobodu, potrage za transetničkom ili isključivo etničkom ideologijom i formiranja etničkog identiteta. Takva ideološka i politička funkcija književnosti istodobno je bila i terapeutska, jer je pričom o etničkim herojima i svetosti slobode liječila traumu pokorenosti. Zato su takvi romantizmi kolektivno utemeljeni, rodoljubivi, folklorni i epski kodirani, a pisac se u njima pojavljuje u ulozi etničkog proroka, dok je književnost kolektivna učiteljica života. Ideološka i politička funkcija književnosti potiskivale su u drugi plan estetiku za račun etničke etike, a etnički heroji i žrtve u književnom polju postajali su izvorom kolektivne moralne obaveze, budući da su izgubili život u ime etničke slobode.

Na toj osnovi nacionalistički orijentirane akademske zajednice u BiH, ali i na širem, regionalnom prostoru, načinile su od književnosti nacionalne zastave, pa se, umjesto dijaloga stvaralačkih poetika u njoj i semantičkog beskraja fikcionalnih svjetova, akademska pažnja usmjerava prema tipično revizionistički koncipiranom imaginiranju monolitnosti u sebe zatvorenih nacionalnih tradicija. Otud u prvom planu interesa takvih akademskih zajednica i moraju biti imaginarni ideološki konflikti u spisateljskim opusima i tobožnje demonizacijske slike drugih i drugačijih u književnosti. Zato se i vode srpski i bošnjački nacionalistički sporovi oko Andrića, ili se izbjeljuju biografije fašistički orijentiranih pisaca, npr. Envera Čolakovića, Mile Budaka, Dragiše Vasića i drugih, te reorganiziraju nacionalni simbolički imaginariji, kako bi se ostvarila getoizacija etničkih kulturnih i književnih identiteta, njihova arhaizacija, retradicionalizacija, antimodernistički koncipirana klerikalizacija itd.

Taj povratak iz poststrukturalističkog epistemološkog horizonta i epohe nakon pada postmodernizma u prošlost i etnički funkcionaliziran akademski folklorni romantizam karakteriše svaku nacionalistički orijentiranu akademsku zajednicu. Pritom nacionalistički književni historičar nastoji u društvenom prostoru sebi priskrbiti ulogu negdašnjeg zapjenušanog, nacionalno borbenog romantičarskog pjesnika. Rezultat je smrt estetske, gnoseološke, ontološke, pa i metafizičke i etičke funkcije književnosti, baš kao i smrt metodološki i teorijski utemeljene naučnosti. Zatvarajući se u etnički kulturni i književni geto, takva humanistika u konačnici isporučuje univerzitetski prostor i akademski diskurs političkoj moći, za čiji račun likvidira kritičko mišljenje. Takve akademske radnike politička moć prepoznaje i daruje im maksimalan broj društveno važnih funkcija, da bi instrumentalizirala humanistiku i društvene nauke i pretvorila ih u svoj ideološki aparat. U toj simbiozi nauke, ideologije i političke moći nemoguće je utvrditi diskurzivne granice, pa je nužno dekontaminaciju naučnog polja otpočeti analizom i demaskiranjem javnih i akademskih uloga onih akademičara koji zauzimaju najviše funkcija u društvenom prostoru.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Sanjin Kodrić u posljednjih nekoliko godina izbio je u prvi plan ideološki orijentiranih književnih povjesničara u BiH koji su, u simbiozi s političkom moći, temeljito prekodirali akademski diskurs i zauzeli centralna mjesta unutar akademskog i šireg društvenog prostora. Već sama njegova biografija, kako je nerijetko navodi, ukazuje na gomilanje različitih oblika moći akademskog, ideološkog ili političkog tipa. Evo kako sam Kodrić predstavlja sebe u biografiji. U onoj iz 2014. godine (dostupno na internet-adresi: www.kdbhpreporod.hr/arhiv/Behar-122.pdf) navodi da je šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, voditelj Naučno-istraživačkog centra tog fakulteta, voditelj Instituta za književnost te član redakcije za izdavačku djelatnost, član redakcije časopisa Radovi Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, član Uredništva časopisa Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli Bosnistika plus, potom i saradnik Instituta za bošnjačke studije pri BZK Preporod. Uz sve to, i predsjednik je Matičnog odbora BZK Preporod, jedan od osnivača i zamjenik predsjednika Slavističkog komiteta u BiH, gdje je i rukovodilac Odjeljenja za književnost i kulturalne studije te urednik u Redakciji biblioteke Bosnistika, kao i član rukovodstva Bosanskog filološkog društva, gdje je voditelj Odjela za konferencije i urednik za oblast književnosti u Redakciji časopisa Pismo. Ove funkcije u međuvremenu je nadopunio i nizom drugih, jer je izabran za predsjednika Bošnjačke zajednice kulture Preporod, u kojoj je i izvršni urednik edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, a potom i funkcijom člana Komisije za komparativno proučavanje slavenskih književnosti pri Međunarodnom komitetu slavista, a i inostrani član uredništava časopisa Philological Studies, Południowosłowiańskie Zeszyty Naukowe, Poznańskie Studia Slawistyczne, Slawistyka i Univerzitetska misao. Pored svega toga, Kodrić je i član Programskog savjeta Televizije Kantona Sarajevo, član Upravnog odbora Agencije za visoko obrazovanje i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine, član žirija književne nagrade za životno djelo 25. novembar koju dodjeljuje magazin Stav. To znači da ovaj akademičar u istom trenutku 2014. godine obavlja čak 14 različitih funkcija, uz profesorski rad na četiri univerziteta – sarajevskom, mostarskom, zeničkom i novopazarskom, te funkciju recenzenta Federalnog ministarstva za nauku i obrazovanje srednjoškolskih i osnovnoškolskih udžbenika.

Kad se sve sabere, on u jednom istom vremenskom periodu obavlja nevjerovatnih 19 različitih funkcija, dok je u dosadašnjem životu prikupio znatno više od dvadeset funkcija, više nego iko ikad u povijesti bosanskohercegovačke akademske djelatnosti. A to podrazumijeva ogromnu koncentraciju moći, pa je pitanje kako se njome raspolaže, a ne samo kako je moguće obavljati toliki broj funkcija. No, bez obzira na ta pitanja, otvara se naredni problem: da li jedna osoba može na adekvatan način odgovoriti tolikom broju važnih akademskih zadataka, ko donosi ocjene o njenom radu i na osnovu kojih kriterija je izabrana na sve te funkcije?

Istodobno, nemoguće je ne primijetiti kako Kodriću izbore na funkcije omogućuju akademske, kulturne i političke institucije. I dok bi se za akademske moglo reći da moraju biti vođene preciznim kriterijima, od naučnih referenci do referata o izboru u naučna zvanja, za političke mora postojati saglasnost određene političke partije. Jedno političko tijelo, Parlamentarna skupština BiH, izabrala je Kodrića, kako se to u ovdašnjem političkom novogovoru kaže: iz reda bošnjačkog naroda, na funkciju člana Upravnog odbora Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH. Naravno, ne treba podrobnije poznavati trenutnu političku situaciju da bi se zaključilo koja je politička partija stajala iza ovog izbora i kakve odnose s njom ima profesor Kodrić. Svakom prosječno informiranom građaninu BiH jasno je da se radi o SDA, na čijem čelu je Bakir Izetbegović.

Na drugoj strani, ne može se izbjeći ni pitanje kako je Kodrić izabran za člana Programskog savjeta TV Kantona Sarajevo, ako se ima u vidu politička instrumentalizacija te televizijske kuće i način na koji se na njoj vrši ideološka propagandna djelatnost. O tome najbolje svjedoči istraživački tekst Mersihe Drinjaković: Ima li korupcije na TVSA (1): Medij koji potpuno kontrolira politika, nedavno objavljen na portalu Analiziraj.ba. Dokazujući da je ta televizijska kuća obilježena spregom političke i ideološke moći, te krajnjim oblikom instrumentalizacije, novinarka Drinjaković u svome tekstu, između ostalog, navodi: Finansije i programski sadržaj su prečesto bili u sprezi, odnosno novac koji je pristizao na račun TVSA je najčešće osiguravao programsku podršku određenim političarima, nosiocima lokalne, ali i viših nivoa vlasti. Postoje i evidentirani prigovori na uređivačku politiku TVSA, kako od samih uposlenika tako i od Regulatorne agencije za komunikacije. Na adrese nadležnih kantonalnih institucija stigao je i dopis Vijeća zaposlenika TVSA, koje je nedavno osnovano, jer nisu bili zadovoljni radom sindikata. Oko 50-60 uposlenika TVSA je, napominje ministrica (Lejla Brčić, ministrica pravde i uprave u novoj vladi KS, op. E. K.), uključeno u rad Vijeća, što je nešto malo manje od polovine svih uposlenih. Obratili su se skupštinskim zastupnicima, ali i premijeru i pojedinim ministrima sa zamjerkama na funkcionisanje televizije, s primjedbama da se utiče na uređivačku politiku ove kuće, te se u određenim segmentima zabranjuje gostovanje pojedinih osoba, odnosno, prema mišljenju određenih struktura - nepoželjnih gostiju. Potom, da se mijenjaju prilozi u odnosu na onaj materijal kako ga novinari ostave za emitovanje. Isti takav dopis smo dobili od Vijeća za štampu, u kojem je traženo da se poduzmu aktivnosti na zaštiti novinara i novinarske profesije. Taj smo dopis proslijedili novoimenovanoj skupštini, a nedavno je imenovan i novi Nadzorni odbor TVSA, kaže ministrica Brčić.[7]

Je li Kodrić kao član Programskog savjeta ove televizije mogao uticati na uređivačku politiku, profesionalizirati je, učiniti transparentnom, osloboditi iz ralja političke kontrole i omogućiti novinarima nesmetan profesionalan rad? Naravno da jeste, no pitanje je da li mu je to bio cilj, ili nešto drugo. Ako je stanje na toj televiziji takvo, je li on kao član programskog savjeta odgovoran za njega? Da li je, vođen principima akademske odgovornosti i profesionalne etike, javno reagirao na takvo stanje na TVSA, nastojeći ga promijeniti, ili ga je utemeljivao i cementirao političku moć u televizijskom programu? Treba napomenuti da se ova televizijska kuća finansira iz budžeta Kantona Sarajevo, dakle sredstvima građana, pa bi morala biti njihov informativni servis. Umjesto toga, ona je instrumentalizirana, postajući sredstvom političke i ideološke propagande. Stoga je opravdano zaključiti da je Kodrić, kao i drugi članovi Programskog savjeta, angažiran baš s tim ciljem, omogućujući vlastodršcima iz SDA programsku, tj. ideološku, političku i informativnu kontrolu nad televizijskom kućom koja je, umjesto informacija, u javni prostor odašiljala ode lokalnim moćnicima i parole u kojima se slavila ideologija i politika SDA.

A to znači da je ova politička partija koristila Kodrićevu akademsku auru za kontrolu medijskog prostora. Na sličan je način ta aura korištena i u magazinu Stav, gdje je Kodrić kao kolumnist umjesto kritičkog dijaloga o društvenim problemima pokretao ideološki zasnovane kampanje, kao npr. onu u kojoj je srušio reformu Nastavnog plana i programa bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti za srednje i osnovne škole, odnosno onu o Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, u kojoj je kao koautor hvalio doprinos razvoju tog jezika i književnosti južnog podneblja. Tako, naime, autori ove deklaracije nazivaju Hercegovinu, pokazujući potpuno odsustvo kreativnih sposobnosti.

Ako se u Kodrićevoj medijskoj ulozi u društvenom polju mogu razaznati veze s političkim centrima moći i ako su one ponekad manje-više očite, pitanje je da li ih je moguće identificirati u onoj akademskoj. Kodrić je veoma brzo napredovao od asistenta do redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Međutim, uprkos tom brzom napredovanju, o njegovim radovima postoji nekoliko veoma oštrih kritičkih ocjena. Jednu od njih iznosi Nenad Veličković u tekstu Standardi naučne izvrsnosti.[8] Analizirajući Kodrićevu studiju Turske priče I. Andrića i književno-kulturalni arhiv njegova pripovjedačko-romanesknog djela s podnaslovom Skica za moguća interkulturalna čitanja, Veličković dokazuje kako je u njoj potpuno iznevjerena osnova naučnosti za račun potpune proizvoljnosti, a metodološka i teorijska utemeljenost ustupila je mjesto ideologizaciji i politizaciji naučnog diskursa. Zato se Veličković s pravom pita: Kako je moguće da se studija u kojoj (1) ne postoji jasno objašnjenje ključnog pojma, (2) ne definira se problem, (3) ne obrazlaže se opravdanost pristupa predmetu, (4) ne dolazi se do konsekventno izvedenog zaključka, (5) građi se pristupa selektivno, (6) koristi se stil nejasan i stoga nenaučan, (7) ne postoji čvrsta struktura logičkog argumenta, (8) preuzimanjem bez jasnih obrazloženja tuđi se koncepti nekritički prisvajaju - smatra naučnim radom, a njen autor primjerom izvrsnosti?[9]

To pitanje i podrobna analiza Kodrićeve studije vode Veličkovića ka sljedećem zaključku: Izuzimajući svoju nauku od obaveze da poštuje standarde objektivnosti, konsekventnosti i transparentnosti, odnosno da njena metoda ne smije deformisati predmet o čijem obliku, ustroju (kompoziciji), smislu i svrsi nastoji dati odgovor, temeljeći svoj pristup na iracionalizmu i relativizmu, neutrališući smisao i sabotirajući logiku, prilagođavajući se predmetu ili metodom deformišući predmet a bi se izveo poželjan zaključak, kodrićevstvo je nauku učinilo dnevnopolitičkim oruđem. Univerzitet, umjesto da doprinosi zajednici naučno utemeljenom analizom i kritikom loših političkih praksi i raskrinkavanjem njihove ideološke pozadine, postaje mjesto odakle se šteta koju te prakse čine zamagljuje i opravdava. Zato je moguće da se radovi poput Kodrićevog o turskoj priči I. Andrića čitaju i valorizuju kao naučne studije, jer su oni (naučni standardi) prilagođeni ideološkim (konkretno, etnonacionalnim) potrebama i zahtjevima. Od četiri značenja riječi nauka – "intelektualno nastojanje usmjereno racionalnom razumijevanju svijeta (1); zbir prihvaćenih teorijskih i eksperimentalnih ideja (2); društvena grupa sa posebnim običajima, institucijama i vezama prema široj zajednici (3); i najzad, primijenjena nauka i tehnologija, s kojom se nauka često brka (Sokal & Bricmont 1998: 202)" – nacionalna nauka o književnosti zainteresovana je samo za drugo. Njeni su običaji ritualni, njene su institucije birokratske, njene su veze prema široj zajednici parazitske.[10]

Na sličan način o Kodrićevom akademskom diskursu pisao i je Zoran Milutinović u knjizi Bitka za prošlost,[11] te autor ovog teksta u dva navrata: u polemičkom radu Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti i u eseju Skender Kulenović i bošnjački književni kanon (https://www.jergovic.com/). Evo jedne u nizu mojih ocjena Kodrićevog kvazinaučnog metoda: Tako se novi historicizam u Kodrićevom pismu svodi na puku retoričku figuru, na lažno kićenje tuđim perjem jednog u osnovi revizionističkog književnog povjesničara sa devetnaestovjekovnim konceptom nacionalne funkcionalizacije književnosti u metodološkom temelju njegove pseudoznanosti. Novi historicizam u Kodrićevom pismu puka je autoreklama kojom se maskira stvarni cilj njegovih tekstova - utemeljiti arhaizirani, getoizirani, klerikalizirani, autoviktimizirani, redukcionistički koncept bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta. Drugim riječima, Kodrić je devetnaestovjekovni tip nacionalnog radnika u književnom polju na početku 21. stoljeća.[12]

A u eseju o odnosu Sanjina Kodrića i Seada Šemsovića, novih kanonizatora bošnjačke književnosti, prema Skenderu Kulenoviću, te njihovim metodama kanonizacije, zaključio sam: A sve to podrazumijeva da je u postisakovićevskom i postdurakovićevskom stanju kanona Kulenović doživio književnu marginalizaciju, pri čemu su i oba kanonizatora izložena prekodiranju njihovih estetskih vrijednosti (Alija Isaković i Enes Duraković, op. E. K.). Ako je ortodoksni nacionalni kanon u pravilu mjesto moći u kojem kanonizator nameće vlastiti estetski stav kao normu zajednici, postisakovićevski i postdurakovićevski bošnjački kanon je mjesto moći u kojem su estetske potisnuli ideološki kriteriji, a književnu normu zamijenila ideološka. To znači da su stradali i Kulenović i Selimović, ali i oni koji su ih proglasili centralnim mjestima svoga kanona. Stradao je, međutim, i pjesnik kojeg su novi kanonizatori promovirali u ključni topos bošnjačkog književnog kanona. Naime, Mak Dizdar je u Kodrićevoj i interpretaciji Gorčina Dizdara sveden na identitetsku nacionalnu zastavu, a u njegovoj poeziji oni su tobože našli kanonsku dubinu kulturnog identiteta. Proglasiti jedno od izdanja Kamenog spavača kanonskim, dok su sva druga nekanonska, samim tim neprava i netačna, podrazumijeva da onaj ko to čini posjeduje najjače moguće argumente. Dizdar, koji zbog prerane smrti nije završio svoj opus i ostavio definitivne verzije svojih djela, i nije pjesnik čije se jedno izdanje poetske knjige može nadrediti drugom, pa je, prema tome, nemoguće bilo koje proglašavati kanonskim. Ali, kad su se odlučili na takav, prije svega marketinško-ideološki čin, Gorčin Dizdar i Sanjin Kodrić računali su s temeljnom pozicijom Maka Dizdara u svome poimanju bošnjačkog književnog kanona, a u njen centar stavili su svoje izdanje Kamenog spavača. Naravno, u temelju takvog čina nije ništa drugo do prizivanje bogumilskog mita kao ideološke osnove getoističkog tipa bošnjačkog nacionalnog identiteta. Dizdar jest razvio poetsku viziju srednjovjekovne Bosne na osnovu zapisa na stećcima, ali ta vizija i ukupna poetska kozmogonija protežu se od čovjekove drame izgona iz raja do časa čekanja apokalipse kao tačke u kojoj prestaje vrijeme, a počinje vječnost. U toj poeziji zbiva se arhaizacija modernog i modernizacija arhaičnih kulturnih i egzistencijalnih čovjekovih iskustava - kako bi se pronašla transvremena tačka u kojoj se oslikavaju univerzalna pitanja ljudske egzistencije. Ta se poetska kozmogonija, nadalje, razvija u vertikali od zemnog, povijesnog, do metafizičkog čovjekovog usuda, pa svoditi je na bogumilsku crtu znači samo jedno: ideološki zloupotrijebiti poeziju.

Kao i Kulenović, i Dizdar je zloupotrijebljen preko redukcije njegove poezije, tim prije što se iz pjesnikovog opusa isključuje starogrčko mitsko naslijeđe oživljeno u zbirci Modra rijeka.

U konačnici, postisakovićevski i postdurakovićevski književni kanon, sveden na politike identiteta, nije ništa drugo do likvidacija književnosti za račun provincijskog zadaha getoističkih fantazmi njegovih kreatora. Tu i nema mjesta Kulenoviću i Selimoviću, a Dizdar u takvom kanonu izgleda kao kamena ploča u kaldrmi na koju nogom staju kanonizatori prije no što zatraže društvene povlastice zbog svog ubijanja bošnjačke književnosti.[13]

Sličnu ocjenu Kodrićevog postupka ideologizacije književnosti iznosi i Zoran Milutinović. Analizirajući Kodrićev članak Andrić, Bosna i Bošnjaci, ponovo: Ima li Drugi pravo čitati,[14] Milutinović napominje: U ovom članku Kodrić demonstrira da je dobar učenik svih predstavnika ovog bošnjačkog nacionalističkog diskursa o Andriću, i da se u produžavanju ovog diskursa računa na iste strategije koje su i do sada bile primenjivane, uz nekoliko novih, modernijih dodataka.[15]

Snježana Kordić također podcrtava ideološke aspekte Kodrićevog akademskog rada. Reagirajući na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, ona naglašava: Autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove, oni se suprotstavljaju hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom. Plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu.[16]

O Kodrićevom akademskom djelovanju i medijskim nastupima oštre ocjene izrekao je čitav niz akademičara i akademičarki. Čak devet članica i članova Odsjeka za B/H/S jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zenici (Edisa Gazetić, Alisa Mahmutović, Alica Arnaut, Alma Skopljak, Nebojša Lujanović, Anisa Avdagić, Marijana Nikolić, Esmeralda Šečić, Jovana Jokanović) u javnom pismu naslovljenom Protiv južne znanosti o jeziku i književnosti [17] osudilo je Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku [18] koju je Kodrić objavio sa Dijanom Hadžizukić i Jasminom Hodžićem. Osim njih, o Kodriću su polemički pisali i Damir Šabotić, Dubravko Lovrenović, Namir Ibrahimović i Mirnes Sokolović.[19]

Ako se toliki broj ljudi kritički veoma oštro i argumentirano izjašnjava i piše o Sanjinu Kodriću, kako je moguće da on uvećava svoje funkcije i napreduje duž akademske hijerarhije? Jedan od mogućih odgovora na to pitanje ponudio je Nenad Veličković, podcrtavajući njen akademski konformizam i pitajući se zašto niko iz književne naučne zajednice koja uvažava izvrsnost prof. dr. Sanjina Kodrića nije osporio oštre i porazne rezultate tih analiza o Kodrićevim radovima. Veličković, nadalje, zaključuje da tu možda imamo posla s akademskim konformizmom koji, Petrovićevim riječima, šutnjom eliminira teškoće. Nakon toga on dodaje veoma upečatljivu ocjenu o konformizmu takve akademske zajednice: Taj bi se konformizam ovdje moglo opisati kao uživanje u udobnosti osiguranoj pripadanjem akademskoj zajednici, praćeno nezainteresovanošću za stvarni doprinos nauke društvu, a što se odražava prije svega u nekvalitetnom obaveznom osnovnom obrazovanju i slaboj opštoj pismenosti, a u užem polju književnosti devastiranim vrijednostima u izdavaštvu. Udobnost se obezbjeđuje politikom nezamjeranja, izbjegavanjem polemika i nepovoljnih kritika, svođenjem naučnih principa na birokratski i jezički formalizam i paktom sa vladajućom ideologijom, koja tu udobnost finansijski osigurava. A sve to podrazumijevajući da je relativizam (i kulturni, i naučni) jednom zasvagda raskrstio sa iluzijom da bilo kakvo objektivno znanje o svijetu može biti utemeljeno u činjenicama toga svijeta.[20]

Međutim, uz konformizam kojim je prožeta akademska zajednica, odgovor bi se mogao potražiti i u broju Kodrićevih funkcija. Ako, naime, obavlja gotovo sve važne akademske funkcije vezane za bosnistiku, onda se sam od sebe nameće zaključak da veoma dobro kontrolira to akademsko polje u kojem se bez njegove saglasnosti ne mogu donijeti nikakve značajne odluke. Drugim riječima, Kodrić je s tolikim brojem funkcija postao neprikosnoveni akademski autoritet i moćni kontrolor nekih akademskih i kulturnih institucija, kakve su npr. Slavistički komitet, Odsjek za književnosti naroda BiH, BZK Preporod itd. Tako se lična udružuje s institucionalnom moći, a lična funkcija srasta s onom institucionalnom. Logičan zaključak je da enormni broj Kodrićevih funkcija proizlazi iz kapilarne kontrole bosnističkog akademskog polja vezanog za Odsjek za književnosti naroda BiH, univerziteta na kojima je kao profesor bio ili je još uvijek angažiran, te Preporoda u kojem je bio predsjednik sarajevskog Matičnog odbora, a danas je predsjednik cijelog tog nacionalnog kulturnog društva. Tu se otvara naredni problem koji upućuje na to da se lična moć bazirana na broju funkcija udružuje s onom ideološkom koju gotovo svi Kodrićevi kritičari ističu kao temeljno obilježje njegovog akademskog rada i djelovanja.

No, evo jedan od svježijih primjera Kodrićevog djelovanja na instituciji u kojoj radi i konformističkog odnosa akademske zajednice prema njemu. Na posljednjoj sjednici Odsjeka za književnosti naroda BiH, o čijem procesu donošenja odluka je argumentirano pisao Nenad Veličković u tekstu Bezglasno glasanje,[21] Kodrić je unutar reforme nastavnog plana koja predviđa uvođenje novih predmeta iz pedagoško-metodičke grupe podnio prijedlog da se na osnovu njegovog silabusa u nastavni plan uvrsti izborni predmet Književna prošlost BiH, bez bilo kakvih naučnih veza s pedagoško-metodičkim naučnim oblastima. Sjednica je održana 27. 5. 2019, a naveče, na tzv. elektronskoj sjednici, Kodrić šalje članovima Vijeća Odsjeka svoj silabus. U njemu je predložio literaturu koja se u većini temelji na obradi bošnjačke književnosti u bosanskohercegovačkom književnom kontekstu, pa zbog toga taj silabus ne zadovoljava naučni cilj istaknut u naslovu nastavnog predmeta. Nakon što sam se izjasnio protiv njegovog prijedloga, argumentirano sam obrazložio svoj stav, navodeći u prepisci (na odsječkoj mejling-listi na koju su uvršteni svi članovi i članice Odsjeka) literaturu koja sintetski obrađuje razvoj pojedinih književnih žanrova u bosanskohercegovačkoj književnosti. Kodrić se zahvalio na mojim primjedbama, ali nije promijenio silabus, koji je većinom glasova usvojen sljedećeg dana na tzv. elektronskoj sjednici Odsjeka za književnosti naroda BiH. Odsjek većinom glasova usvaja Kodrićev prijedlog, iako su svi njegovi članovi i članice na mejling-listi uključeni u prepisku i svako od njih može vidjeti da je predloženi silabus naučno neodrživ, da ne spada u naučne oblasti u čijim okvirima je potrebno izvršiti reformu nastavnog plana i da je, u konačnici, sam Kodrić u prepisci sa mnom priznao da je njegov silabus loše urađen. Istodobno, Kodrić bez bilo kakvih naučnih argumenata odbija silabuse prof. dr. Nenada Veličkovića i prof. dr. Edine Murtić, koji se odnose na predmete i pedagoško-metodičke grupe i zadovoljavaju naučne i kriterije predviđene reformom nastavnog plana. U fusnoti prilažem prepisku koju sam vodio s Kodrićem na odsječkoj mejling-listi, naglašavam: dostupnoj svim članovima i članicama,[22] jer se iz nje može vidjeti, baš kao i iz pomenutog Veličkovićevog teksta Bezglasno glasanje, način na koji se kontrolira akademsko polje, ali i većinu kadra u njemu. Jednostavno rečeno, broj funkcija, ideološki i politički subjekti na koje se te funkcije oslanjaju, te institucionalni autoritet, a ne naučni argumenti – utiču na donošenje institucionalnih odluka, a neke od njih izravno se i nameću pojedinačnom voljom. Svako ko ispadne iz takve kontrole suočen je s različitim oblicima pritisaka i discipliniranja, poput Edine Murtić i Nenada Veličkovića u ovom slučaju.

I sâm izložen takvim strategijama kontrole akademskog polja, bio sam prinuđen 2. 4. 2018. godine protiv Kodrića i sadašnjeg šefa Odsjeka za književnosti naroda BiH prof. dr. Seada Šemsovića podnijeti prijavu Etičkom odboru Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Taj odbor je svojim aktom od 13. 3. 2019. donio mišljenje prema kojem se nada mnom provodi diskriminacija. Pažljiviji čitatelji ovog portala prisjetit će se da je tokom marta i aprila prošle godine protiv mene vođena haranga u medijima i na društvenim mrežama. (Podsjećanja radi, haranga je pokrenuta prijavom Ene Begović-Sokolija protiv mene za navodni mobing, uz zahtjev da se otvori slučaj pred Disciplinskom komisijom Filozofskog fakulteta. Ta je prijava otpala zbog nedostatka argumenata, a o tom slučaju napisat ću knjigu, jer je veoma zanimljivo ko je sve bio uključen u tu harangu, baš kao što je zanimljivo koji mediji i pod čijom kontrolom su je vodili, ko je harangu orkestrirao, ko je sve vršio pritisak da se protiv mene pokrene disciplinski postupak, a interesantan je i način na koji su se ponašale odgovorne osobe u institucijama sistema.)

U njoj su učestvovali i Sead Šemsović i Sanjin Kodrić, što pokazuje da se umjesto polemičkih i naučnih argumenata upuštaju u tipični oblik spletke.

Danas, kad je Kodrić izgubio tužbu za klevetu, a on i Sead Šemsović mišljenjem Etičkog odbora označeni su kao akademski radnici koji se na diskriminatoran način odnose prema kolegi, postavlja se pitanje mogu li oni obavljati važne akademske funkcije. Zaklonjeni iza akademske i drugih oblika moći, njih dvojica samo su primjeri razaranja normi unutar akademskog prostora u BiH. Kodrić, profesor s najviše funkcija u povijesti bosanskohercegovačke akademske zajednice, nesporan je očigledno za one koji mu dodjeljuju funkcije u Upravnom odboru Agencije za visoko obrazovanje i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine ili Programskom savjetu TVSA, odnosno u BZK Preporod ili, pak, u okviru akademskih institucija. Ali, ako o njegovom akademskom radu i javnom djelovanju postoji toliki broj kritičkih radova i ako toliki broj ljudi argumentirano dokazuje da su njegove naučne teze promašene i ideološki utemeljene, a javno djelovanje tijesno skopčano s političkim centrima moći, onda je pitanje može li se bosnističko akademsko polje odbraniti od bilo kojeg oblika kontrole koji mu se nameće i vodi ga potpunom padu naučnih kriterija i izravnoj ideologizaciji.

Odgovor je skeptičan, jer Kodrić i slični nisu začetnici takve akademske prakse, nego su posljedice razaranja akademskih i naučnih kriterija u njoj. Jednostavno rečeno: puni njeni odrazi koji usavršavaju mehanizme razaranja naučnosti za račun ideološke instrumentalizacije humanističkih i društvenih nauka.

Enver Kazaz

Prometej.ba, 4.6.2018.


[1]http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/enver-kazaz-lazov-i-partija-2740

[2]http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/enver-kazaz-kokosija-pamet-i-vlastodrzacki-organ-2769

[3]http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/enver-kazaz-bakirova-dvorska-luda-2828

[4]https://www.tacno.net/novosti/sanjin-kodric-izgubljen-u-knjizevnoj-povijesti

[5]https://www.facebook.com/mreza.mira/posts/1038835236197270

[6] https://www.tacno.net/sarajevo/odgovor-stavu-i-faktoru-ishavijesceni-kmetovi-gospodina-bakira-izetbegovica

[7] Mersiha Drinjaković: Ima li korupcije na TVSA (1): Medij koji potpuno kontrolira politika, https://analiziraj.ba/2019/05/28/ima-li-korupcije-na-tvsa-1-medij-koji-potpuno-kontrolira-politika/

[8] Isp. Nenad Veličković, „Standardi naučne izvrsnosti“, u: Bosna Franciscana, br. 43, Sarajevo, 2015 (dostupno na internet-adresi: http://www.skolegijum.ba)

[9] Isto, str. 151.

[10] Isto, str. 153.

[11] Isp. Zoran Milutinović, Bitka za prošlost, Beograd, 2018.

[12] Enver Kazaz, Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti,

[13] Enver Kazaz, Skender Kulenović i bošnjački književni kanon, https://www.jergovic.com/ajfelov-most/skender-kulenovic-i-bosnjacki-knjizevni-kanon/.

[14] Sanjin Kodrić, Andrić, Bosna i Bošnjaci, ponovo: Ima li Drugi pravo čitati, portal Stav, stav.ba.

[15] Zoran Milutinović, Bitka za prošlost, Beograd, 2018, str. 349.

[16] Snježana Kordić, Reakcija na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, https://www.tacno.net/novosti/reakcija-na-neretvansku-deklaraciju-o-bosanskom-jeziku/.

[17] Vidjeti: Protiv južne znanosti o jeziku i književnosti, https://www.tacno.net/tag/edisa-gazetic-alisa-mahmutovic-alica-arnaut-alma-skopljak-nebojsa-lujanovic-anisa-avdagic-marijana-nikolic-esmeralda-secic-jovana-jokanovic/.

[18] Vidjeti: Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku

https://www.academia.edu/36925112/Neretvanska_deklaracija_o_bosanskom_jeziku.

[19] Vidjeti: Damir Šabotić, Kodrićev lament nad kanonom, http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/damir-sabotic-kodricev-lament-nad-kanonom-2699 i Pasusi praznine, https://www.elektrobeton.net/beton-plus/nacija-kanon-obrazovanje/, Namir Ibrahimović, Igra gluhih telefona i nijemih argumenata, https://www.skolegijum.ba/autori/index/9, Dubravko Lovrenović, Historeska – kodrićeska https://www.tacno.net/kultura/historeska-kodriceska/, Mirnes Sokolović, „Novi istoricizam – teorija i praksa, o knjizi Sanjina Kodrića 'Književna prošlost i poetika kulture'“u: Nacija i poststrukturalizam, Slavistički komitet, 2010, dostupno na internet-adresi: http://skolegijum.ba/static/biblioteka/5648549449532_AKT-zbornik.pdf.

[20] Nenad Veličković, nav. rad, str. 152-153.

[21] Vidjeti: Nenad Veličković, Bezglasno glasanje, http://penbih.ba/2016/05/nenad-velickovic-bezglasno-glasanje/.

[22]Kazaz Enver

pon, 27. svi 19:26

27. svi 2019. 19:26

Poštovani,

Protiv sam novog Nastavnog plana u kojem je izvršena "pedagogizacija" svih nacionalnih književnosti, suprotno raspravi koja je vođena na sjednici Odsjeka. Tamo je zaključeno da se ne smiju dodavati PPDM bodovi nacionalnim književnostima, a da se dodaju Poetičkim fenomenima nacionalnih književnosti. Stoga vaš prijedlog smatram zadiranjem u moju akademsku autonomiju. Podsjećam vas da sam predložio da se dva časa vježbi iz Interkultrulane povijesti južnoslavenskih književnosti ustupe za uvođenje novog predmeta koji je predložio kolega Veličković. Taj predmet skupa s predmetom koji je predložila kolegica Murtić učinio bi našu reformu koliko-toliko opravdanom. Taj zaključak je prevladao kod svih prisutnih kolegica i kolega. Očito je da ste promijenili odluku protivno argumentima na sjednici, ne znam pod čijim pritiskom, a zadrli ste i u moju akademsku autonomiju, baš kao i u autonomiju profesora Veličkovića. To je u akademskom pogledu nedopustivo. Osim toga, sačinili ste reformu bez reformiranja nastavnog plana, akademski potpuno neopravdanu.

Glasam za predložene predmete kolegice Murtić i kolege Veličkovića.

Protiv sam prijedloga kolege Kodrića, jer nam nije potreban još jedan izborni predmet, pogotovu ne takav tip predmeta. Osim toga, iz literature koju je kolega Kodrić predložio proizlazi opravdan zaključak da taj predmet tematizira bošnjačku kulturu i književnost unutar bh. konteksta, a nikako Književnu prošlost i kulturu BiH kao specifičnog kulturološkog i književnog sistema.

S poštovanjem,

E. Kazaz

Na taj mail Kodrić jee reagirao slijedećim porukama:

Sanjin Kodric

pon, 27. svi 22:18

Poštovane kolegice i kolege,

zahvaljujem se na dostavljenom silabusu iz nastavnog predmeta koji bi trebao biti posvećen metodici nastave bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine za učenike s poteškoćama u razvoju.

Međutim, nakon što sam se upravo konsultirao sa stručnjacima u ovoj oblasti, ne mogu, nažalost, svojim glasom podržati ovakav silabus jer njegov sadržaj, odnosno koncepcija nastavnog predmeta kakva je ovdje predložena ne odgovara onome što bi ovaj nastavni predmet trebao zapravo biti.

Ljubazno bih molio poštovanu prof. dr. Edinu Murtić da korigira silabus i prilagodi ga onome kako bi trebao izgledati silabus iz nastavnog predmeta koji bi trebao biti posvećen metodici nastave bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti naroda Bosne i Hercegovine za učenike s poteškoćama u razvoju.

Uz srdačne pozdrave,

Sanjin Kodrić

Sanjin Kodric

27. svi 2019. 22:34

Poštovani kolega Kazaz,

ljubazno bih Vas molio da Vijeću Odsjeka obrazložite eventualnu činjeničnu utemeljenost sljedeće svoje tvrdnje, a koju doslovno prenosim onako kako je napisana: „Iz literature koju je kolega Kodrić predložio proizlazi opravdan zaključak da taj predmet tematizira bošnjačku kulturu i književnost unutar bh. konteksta, a nikako Književnu prošlost i kulturu BiH kao specifičnog kulturološkog i književnog sistema“.

Možda niste uspjeli pažljivo pogledati predloženu literaturu, pa je ovdje kopiram iz silabusa koji sam dostavio:

Duraković, Enes: Obzori bošnjačke književnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012; Duraković, Enes: Bosanskohercegovački književni obzori: Izabrane studije i eseji, KDBH "Preporod", Zagreb, 2015; Kodrić, Sanjin: Književnost sjećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012; Kodrić, Sanjin: Bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost (Književnoteorijski i književnohistorijski aspekti određenja književne prakse u Bosni i Hercegovini), Dobra knjiga, Sarajevo, 2018; Lovrenović, Ivan: Bosnia: A Cultural History, translated by Sonja Wild Bičanić, The Bosnian Institute, London, 2001; Rizvić, Muhsin: Pregled književnosti naroda Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985; Rizvić, Muhsin: Književne studije, prir. Muhidin Džanko, BZK "Preporod", Sarajevo, 2005; Vučković, Radovan: Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, Institut za književnost - Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Uz srdačne pozdrave,

Sanjin Kodrić

---

Na njegov mail odgovorio sam na slijedeći način:

Kazaz Enver
28. svi 2019. 10:44

Poštovani,

Zašto sam protiv Kodrićevog prijedloga uvođenja predmeta Književna prošlost Bosne i Hercegovine, već sam obrazložio analizirajući ukratko predloženu literaturu. A sad evo podrobnije obrazloženih argumenata. Kodrić je naveo Lovrenovićevu Kulturnu povijest BiH, esej objavljen u prijevodu na engleski. No, taj kulturnopovijesni esej utemeljuje se i na kapitalnoj naučnoj studiji Kulturna historija BiH, od najstarijih vremena do početka turske vladavine grupe autora (Benac, Čović, Pašalić, Basler, Anđelić, Miletić). Ova se studija smatra nezaobilaznim naučnim djelom u izučavanju kulturne prošlosti BiH, pa bi uz Lovrenovićevu esejističku kulturnu povijest morala biti uključena u silabus.

Kodrić je u silabusu naveo Vučkovićevu studiju Razvoj novije književnosti, rađenu u okviru projekta Prilozi za istoriju književnosti naroda BiH Instituta za književnost, ali ne i slijedeće kapitalne studije iz istog projekta: Đurčkovićevu o romanu, Koljevićevu o savremenoj pripovijetki, dvotomnu Lešićevu o pripovjedačkoj Bosni, Hanife Kapidžić o savremenoj poeziji, te Ljubice Tomić-Kovač o poeziji austrougarskog perioda. Sve ove studije tretiraju književnost u BiH kao složen sistem. Ako nisu uključene u Kodrićev silabus, onda u njemu nedostaje naučno-sintetski pogled na pojedine žanrove u bh. književnosti tokom dva stoljeća, baš u ona u kojima napisana gotovo sva literatura u BiH. Nadalje, dominacija studija kojima je, bez obzira na njihovu vrijednost, a u nju ne sumnjam, u prvom planu na različite načine bošnjačka književnost sagledana u bh. kontekstu opravdano vodi zaključku koji sam izveo u ranijem mailu. To su moju akademski argumenti. Volio bih vidjeti Kodrićeve.

Način na koji se Kodrić odnosi prema kolegici Murtić je akademski nedopustiv i diskriminirajući. Upozoravam sve članove i članice Odsjeka da smo zaključili kako je predmet koji je ona predložila prijeko potreban u nastavnom planu. Nadalje, svi smo već dva puta prihvatili njen prijedlog, prvi put na zajedničkoj sjednici sa Odsjekom za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda BiH i drugi put jučer na sjednici na kojoj je Kodrić iznio samo primjedbu o nazivu predmeta. Tu je sjednicu Kodrić napustio, da bi se vratio u času kad je ona praktično završena i kad se došlo do rješenja o uvođenju dva nova predmeta iz pedagoške grupe koje su predložili kolegica Murtić i kolega Veličković. To rješenje je bilo utemeljeno na principu po kojem se nacionalne književnosti ne "pedagogiziraju". Opravdan je zaključak da je zbog Kodrićevog stava ovo rješenje odbačeno, a predloženo drugo, te sad glasanjem većine i nametnuto.

Upozoravam Odsjek i njegovog šefa da se dvoje profesora diskriminiraju Kodrićevim stavovima iznesenim u ovoj mail prepisci, kolegica Murtić i kolega Veličković. Nedopustivo je tvrditi da nemate uvid u silabus koji je prikačen, gle paradoksa, baš kao i Kodrićev, koji sam analizirao. Čemu tvrdnja da se ne možete izjašnjavati o silabusu zato što u njega niste imali uvid ako vam on stoji u mailu. Pored toga, kolega Veličković je poslao svoj silabus šefu Odsjeka desetak dana ranije. Zašto šef Odsjeka taj silabus nije proslijedio tada svim članovima/icama Odsjeka? Kolegica Murtić je na vrijeme dostavila svoj silabus, a šef Odsjeka ga ne šalje skupa sa Veličkovićevim i Kodrićevim silabusom. Zašto? Valjda zato što je smatrao da je on već usvojen, kao što i jeste bio.

Ovo nije prvi primjer Kodrićeve diskriminacije pojedinih članova/ica. Upozoravam Odsjek da su njegova dva člana, kolege Šemsović i Kodrić, prema Mišljenju Etičkog komiteta Filozofskog fakulteta od 13.3.2019. proglašeni odgovornim za diskriminatoran odnos prema meni. Sad je očito da se ta vrsta odnosa primjenjuje i prema kolegici Murtić i kolegi Veličkoviću. Tražim od šefa Odsjeka da zaustavi ovu vrstu diskriminacije i omogući akademsku ravnopravnost njima dvoma u radu Odsjeka.

Spoštovanjem,

E. Kazaz

PS,

Sve kolege pitam: Zašto ne glasaju javno na mailing listi nego glas šalju isključivo kolegi Harisu?

Sanjin Kodric

28. svi 2019. 12:24

Poštovani kolega Kazaz,

hvala Vam lijepa na trudu - vrlo sam zadovoljan Vašim odgovorom što se tiče predmeta i silabusa koji sam predložio....