Šta će nam država?

Jednostavno je pretpostaviti da su još prvi drevni lovci bili svjesni činjenice da je lakše uloviti plijen udvoje, nego sam. Uzmimo da su se odatle počele razvijati zajednice. Međutim, između tog presudnog trenutka zajedničkog ulova i društva koje imamo danas mnogo toga se desilo. Dok su ta naša pretpostavljena lovačka plemena u svoje krugove primali one koji su se dokazivali kao vrsni lovci, pa su time mogli doprinijeti toj njihovoj zajednici, istovremeno se stvorila druga strana medalje koju svaka vrsta formiranja društva sa sobom nosi, a to je element isključenja iz istog. Oni koji nisu bili vješti s lukom i strijelom su, vjerovatno, bili na nekoj nižoj društvenoj ljestvici u odnosu na one sposobnije. Kako je društvo napredovalo, naglasak se sve više pomjerao sa realno upotrebljivih vještina ka onome šta danas zovemo identitetom. Ukoliko mi sebe smatramo pripadnikom jednog društva, onda ćemo prema drugom koji se isto tako identificira kao dio tog istog (našeg) društva imati veću privrženost nego prema onima koji su pripadnici druge zajednice (države, rase, nacije…).

S vremenom – a vjerovatno nije dugo trebalo da se to desi – došlo se do saznanja kako takva koncepcija pripadnosti nečemu apstraktnom kao što je nacija može biti savršen alat za ustrojavanje naroda. Engleski pisac Samuel Johnson je kritiku takvog „lažnog“ patriotizma opisao u svojoj knjizi Patriota iz 1774, a ostala je zapamćena i njegova rečenica, komentirajući tu svoju knjigu, kako je „patriotizam posljednje utočište hulja“.

Nasuprot tome, nacionalizam podrazumijeva zamišljanje svoga naroda, države, nacije kao nešto unikatno što ne može biti zamijenjeno; nešto što posjeduje posebnu kvalitetu jedinstvenu u svijetu i neponovljivu u bilo kojem drugom narodu, državi ili naciji na zemaljskoj kugli. Nedostatak nacionalizma upravo jeste taj što veoma lahko prerasta u koncept netolerancije i isključenja drugih iz svoje zajednice na osnovu dijeljenja zajedničke ideje o pripadnosti nečemu.


Kako voljeti svoju državu?

Pitanje ljubavi i njenog porijekla okupiralo je mnoge filozofe, pjesnike, mislioce, pa i mnoge nas obične smrtnike. Kada se zapitamo da li ljubav – ona koju osjećamo prema nama dragim osobama – može kao takva postojati prema nečemu neživom ili apstraktnom kao što je država, ja bih, lično, odgovorio da ne može. Ono što nazivamo domoljubljem ili patriotizmom mogli bismo prije svrstati u kategoriju ponosa, a ne u ljubav. Međutim, proširimo li opseg našeg shvaćanja pojma ljubavi, vjerujem da bismo patriotizam, ipak, uspjeli svrstati u istu.

Ukoliko to, međutim, uradimo, otvaramo Pandorinu kutiju definiranja ljubavi kao koncepta. Erich Fromm je u svojoj knjizi Umijeće ljubavi iz 1956. ljubav opisao, između ostalog, kao čin, a ne kao puki sentiment koji osjećamo. Ljubav je komunikacija, ona mora biti uzvraćena. Zbog toga je ljubav (ona u najužem smislu našega shvaćanja) uvijek između dva živa bića. S tim na umu, ukoliko patriotizam definiramo kao ljubav prema svojoj državi, trebamo se zapitati da li je ta ljubav uzvraćena. Ukoliko smatramo da jeste, onda se nemamo šta brinuti. Međutim, ako naša ljubav prema državi nije uzvraćena, patriotizam može prerasti u opsesiju i iracionalnu žudnju; u neurozu u kojoj smo spremni hvatati se za bilo šta što nam pruža osjećaj pripadnosti nekome ili nečemu. Pravdat ćemo njene nedostatke mitovima i imaginarnim idejama o samim sebi kao zajednici. I, dok se okreneš, već zapadosmo u nacionalizam.


Slaviti Dan državnosti BiH, da ili ne?

Što ideja države postaje nebuloznija, utoliko je bitnije shvatiti kako samoga sebe identificirati – ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog onih koji od tebe očekuju da odgovor na pitanje „voliš li svoju državu?“ bude jedno neupitno „da“.

Kada je u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine održano Prvo zasjedanje ZAVNOBIH–a i kada su postavljeni temelji moderne države Bosne i Hercegovine, pokušalo se na osnovu empirijskih dokaza doći do definicije našega društva kao multinacionalne zajednice. Ona čuvena peta tačka Rezolucije: „(Bosna) nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska“ je činjenica izgovorena (napisana) naglas s osloncem u realnosti. Ona je opisivala (i danas opisuje) neizbježnu činjenicu suživota u Bosni. 25. novembar ili Dan državnosti Bosne i Hercegovine je dan sjećanja na taj otpor mitovima o nadnarodima i dominaciji jednih nad drugim. 25. novembar je konstatacija da je postojao trenutak u historiji naše države u kojem smo nastranu stavili drevna plemena od kojih smo potekli kako bismo se okrenuli ka definiranju onoga očiglednog: živjeti nam je zajedno.

Zbog toga preporučujem da se, razmišljajući o 25. novembru, oglušimo i na one koji negiraju bitnost tog datuma, i na one koji taj datum žele iskoristiti u svoje patetične nacionalističke svrhe samo kako bi nam ponovo slomili srce kada shvatimo da će ta naša ljubav ponovo biti neuzvraćena.

U duhu toga, sretan 25. novembar. Sretan Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Ernad Osmić, Prometej.ba

25.11.2017.