Miroslav Krleža jednom je zapisao da rat na ljudsku glupost djeluje poput grmljavine na gljive: one tadu počne nicati posvuda, sablasno. Glupost je svakodnevna pojava koja je u mirnodopskim okolnostima skromna, šutljiva – gotovo nevidljiva. No u ratu dobiva krila. Inteligencija tada uzmiče ne zato što je slaba, nego zato što glupost postaje nasilna. A nasilna glupost uvijek zvuči uvjerljivije od oprezne pameti kad ratna psihoza pokuca na vrata.

Gledajući viralne isječke Danielle Weiss na društvenim mrežama, teško mi je bilo pronaći bolju misao za razumijevanje njezina fenomena i početak ovog teksta. Weiss se širi poput micelija: ne zato što je uvjerljiva, nego zato što algoritam voli jednostavnost – a jednostavnost voli neprijatelje. I tu je cijela priča objašnjena.

Krležina misao u ovom slučaju ima samo jednu zamku. Je li ono što se trenutno događa u Izraelu i Palestini rat? Ne – sigurno nije. Barem ne u klasičnom smislu. No, kao i svaki sukob koji traje dovoljno dugo, ima svoje medijske ikone, svoja lica i glasove. Daniella Weiss trenutačno je jedno od tih lica. Ne zato što je važnija od drugih, nego zato što njezina pojava savršeno spaja dvije logike našeg vremena – ekstremizam i algoritam.

Ekstremizam daje sadržaj – algoritam daje publiku. Ekstremizam se hrani mržnjom i uvjerenjem da je svaka granica tek privremena. Algoritam se hrani uvjerenjem da sve što nije ekstrem brzo postaje dosadna pojava. Rezultat je lice koje nije prisutno samo na bojnom polju, nego i u feedovima. Lice koje istodobno živi u izraelskoj politici i globalnim trendovima. I tu prestaje pitanje je li ovo rat – u doba algoritma to ionako nije važno. Dovoljno je samo da content ima publiku. Algoritam ne mari za istinu – njega zanima samo engagement.


Kad pacifist postane problem

Tko je zapravo Daniella Wiess? Ako vjerujemo kolumnistici Iris Leal, Weiss je “pravo lice današnjeg Izraela”. To je, naravno, pretjerano. No vrijednost Lealine izjave je u tome što nas podsjeća – postoje novinari poput nje i novine poput Haaretza, prvi i najoštriji kritičari genocida koji se događa u Pojasu Gaze. Jednako je pogrešno misliti da je Weiss lice Izraela – kao što bi bilo pogrešno misliti da je to Iris Leal. Izrael je i jedno i drugo. Zemlja je uvijek više od jednog lica ili glasa pojedinca. To Izrael ne čini boljim – samo složenijim. Svaka država je više od jednog narativa – čak i kad jedan od njih viče glasnije. Glasnost nije istina. Ona je samo jačina zvučnika.

Vrijedi to ponoviti sada, kad mi algoritam svako malo gurne pod nos status: “Nisam nacist, ali Hitler je znao nešto što mi ne znamo.” Ah, ta vječna formula gluposti – nisam X, ali evo X u punoj mjeri. Složenost rijetko preživi put do našeg algoritamskog feeda. Nema mjesta suptilnosti – samo simplifikaciji i opasnim analogijama.

Tome u prilog ide i vijest koja stiže sa Kvarnera. Nekoliko inicijativa je u otvorenom pismu zatražilo od HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci otkazivanje premijere baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina. Razlog? Zato što je za svoje projekte sponzoriran državnim novcem iz Izraela. Raritetan slučaj – moram priznati. U većini zemalja balet se sponzorira iz kulturnih fondova sportskih kladionica.

Jedini problem Ohada Naharina je to što je Izraelac. Što je nedvojbeno – patriot. I to što je također – protivnik Hamasa. I ništa ga od tih grijeha ne može oprati. Ni to što je nekad bio meta ultranacionalističke organizacije Im Tirzu zbog svojih izjava koje su okarakterizirane kao antidržavne. Ni to što je prije dvadeset godina za medije govorio da IDF čini zločine u Pojasu Gaze, zbog čega se sazivani sastanci na kojima se raspravljalo o njegovom otkazu – kojeg bi vjerojatno i dobio da nije jedan od najboljih u svijetu u onome čime se bavi. Ni to što danas izraelskoj javnosti poručuje da svijet nije antisemitski – već ne može ostati miran na slike koje dolaze iz Gaze. Ni to što je na demonstracijama u Milanu čak i sam uzeo učešće, pa je prepričavao novinarki Haaretza kako je atmosfera bila miroljubiva, antiratna i baš nimalo antisemitska. Ni to što u svim njegovim izjavama, u cijeloj njegovoj karijeri, ne možeš pronaći ni tračak mržnje, samo poruke mira, tolerancije i borbe kroz kulturu za neki bolji Izrael – i neki bolji svijet. Ni to što je izjavio da bi sam otkazao sve svoje angažmane u slučaju da to na bilo koji način može pomoći Palestincima. Džaba sve. Ništa to ne pomaže bolesnom umu kojem će čifut uvijek biti čifut.

Rat i politika su kod nas oduvijek tribina. Jedni su isključivo heroji, drugi su isključivo zločinci. Navijački refleks je udoban – oslobađa nas tereta da moramo razmišljati. A istina i pravda traže drugačiji pristup, što je za većinu previše. Nedvosmisleno osuđivanje zločina je jedini put. Sve drugo je virus koji će se vratiti u novim i otpornijim sojevima.


Normalizacija straha: Kako običan obrok postaje provokacija?

Prošle godine, za Pashu, bio sam na večeri kod jedne poznanice u Kopenhagenu – inače Beograđanke. Potomak jedne od onih rijetkih jevrejskih porodica koje su preživjele Nedićevu Srbiju. Stol je bio pripremljen s onom pažnjom kakvu običaj i ritual nalažu. Poželio sam podijeliti fotografiju na Instagramu. Ali tada je Kopenhagen bio na vrhuncu svoje male, instagramske antižidovske groznice – koja je tek zamijenila antirusku groznicu od godinu dana ranije. I negdje u meni javio se onaj stari, tihi i opipljivi strah. I onda sam svejedno objavio – ne da bih bio hrabar, nego iz prkosa.

Taj mali strah bio je, zapravo, odjek istog algoritma koji hrani Weiss – obično postojanje postaje gorivo za nečiji ekstremizam. Jedan svečano dekorirani stol ima moć da u nekome nahrani glupost – da ga netko doživi kao provokaciju. I zbog tog storyja izgubio sam dva followera – jadan ja. Ono što sam osjećao u tom trenutku, mnogi osjećaju svakodnevno. Živim u gradu u kojem vojnici pod punim naoružanjem čuvaju sinagogu. I tako je već gotovo deset godina. Prizor koji je svima postao normalan – a ne bi trebao. To je prvi put nakon Drugog svjetskog rata da su vojnici s dugim cijevima završili na ulicama Kopenhagena.

Nije na odmet stalno ponavljati da je glupost kozmopolitska – isto kao i mržnja. Isto kao i ekstremizam. Nema putovnicu, nema vjeru, nema zastavu i nema konteksta. Niče posvuda kao korov kojem ne treba tlo – nego samo odsutnost razuma. A ako odgovor na genocid ne može biti genocid – onda ni odgovor na mržnju ne može biti mržnja. Jednostavno je – pobogu.


Paradoks kao trajna adresa Izraela

Amos Oz u djelu Priča o ljubavi i tmini podsjeća na paradoks židovske države – paradoks koji je zapravo kondenzirani udžbenik političke ironije dvadesetog stoljeća. Njegov otac, bježeći pred gorućom Europom tridesetih, dolazi u tadašnju britansku Palestinu jer je cijeli kontinent bio prekriven natpisima – “Židovi, vratite se u Palestinu!” Desetljećima kasnije, vraćajući se u Europu kao turist, zatekao ju je prekrivenu natpisima – “Židovi, napustite Palestinu!”

U tom kratkom luku između dva putovanja zgusnuta je sva psihološka nestabilnost današnjeg Izraela i svo licemjerje Europe. Paradoks postaje podloga za kolektivno stanje svijesti – uvijek si na krivom mjestu, uvijek nepoželjan, uvijek pozvan da odeš; samo se adrese razlikuju. Europa koja te stalno odnekud tjera oblikuje osjećaj osamljenosti. Jer paradoks kojeg Amos Oz spominje ne ostavlja dušu netaknutom. Uči te da je povijest kronologija zatvorenih vrata – i da se jedina vrata koja možeš otvoriti nalaze na zemlji koju si sam proglasio svojom. I tako um fanatika ne živi samo u prostoru – on živi u trajnom stanju iseljavanja “drugih” i povratka “svojih”.

Daniella Weiss posvetit će život toj suludoj i zločinačkoj misiji.


Politička biografija neizlječivog fanatika

Rođena je 1945. u Bnei Braku, nekoliko godina prije uspostave Izraela. U obitelji konzervativnoj – ali ne dovoljno ortodoksnoj da bi bila izuzetak. Njeno djetinjstvo obilježile su političke okolnosti koje će od nje stvoriti neizlječivog fanatika. Studirala je englesku književnost i filozofiju na Bar‑Ilan Sveučilištu – dva područja koja su uspješno oblikovala njezinu retoriku, ali nažalost nisu napravili ništa da u njoj probude empatiju.

Nakon Šestodnevnog rata 1967. ulazi u Gush Emunim – pokret vjerskih cionista. Tamo će osamdesetih postati tajnica – što u tom pokretu znači isto što i u politici: ključni organizator i nositelj neformalnih odluka. Već 1987. predvodi skupinu naseljenika u neredima u Qalqiliyji. Slijedi novčana i uvjetna zatvorska kazna – manja od političkog kapitala koji je stekla. Od 1996. do 2007. gradonačelnica je ilegalnog naselja Kedumim na Zapadnoj obali. Za njezina mandata naselje raste, a ona postaje simbol pokreta naseljavanja – lice politike koja tvrdi da zidovi nisu granice nego početak karte. Godine 2010. osniva Nachalu – organizaciju koja financijski i logistički podupire gradnju ilegalnih naselja. Otvoreno zagovara ponovno naseljavanje Pojasa Gaze. Tvrde da već imaju tisuće obitelji spremnih useliti u roku – odmah.

Daniella Weiss nema mandat u Knessetu niti formalnu ulogu u vladi – ali njezina retorika odjekuje u izraelskom političkom mainstreamu preko saveznika poput Bezalela Smotricha i Itamara Ben‑Gvira. Iako Netanyahu javno tvrdi da Izrael nema namjeru ponovno naseljavati Gazu, članovi njegove koalicije prisustvuju skupovima i zagovaraju planove koji jasno odražavaju Weissinu agendu. Na Smotrichov plan, koji predviđa izgradnju izraelskih naselja u Gazi i poticanje raseljavanja Palestinaca, reagirao je zastupnik Gilad Kariv objavom na X‑u. U njoj je izravno optužio Smotricha da govori kao da poziva na ratne zločine – jasno pozicionirajući takve ideje izvan prihvatljivog političkog diskursa.

Dakle, u zakonskoj debati i Knessetu, Weiss nema formalnu moć niti mandat – ali njezine izjave služe kao radikalni katalizator. Ona definitivno nije bezazlena politička pojava – koliko god bi za autora ovih redaka bilo lakše da jeste. Ekstremne ideje poput njezinih služe za pomicanje diskursa udesno – bez formalne afirmacije. Na konferenciji u Knessetu, koju je u siječnju 2024. organizirala njezina Nachala pod nazivom Settlement Brings Security, sudjelovala je gotovo trećina ministara vlade. Na toj je konferenciji Weiss izjavila: “Poglavlje Gaze s Arapima je završeno”.


Zašto Daniella Weiss nije pravo lice Izraela?

Daniella Weiss jest najviralniji suvenir današnjeg Izraela – ali ne i lice Izraela. Razlog je banalan: previše je ekstremna. Čak i za zemlju u kojoj je ekstremizam već pregazio racionalnost i ostavio je da se praši po ćorsokacima ratne psihoze. Zar je uopće moguće u kontekstu današnjeg Izraela biti previše esktreman? Jeste – moguće je. Naime, ona ne zagovara samo protjerivanje Arapa sa Zapadne obale i iz Gaze – to je za nju tek predigra, polagano zagrijavanje. U njezinu horizontu ni palestinski slogan “From the river to the sea” nije dovoljno ambiciozan. Njezin kompas pokazuje “From the river to the Nile” – sve do granica Ziona koje bi obuhvatile i dijelove susjednih država. O tome javno govori u intervjuu za The New Yorker.

Takva vizija ne stanuje u političkom mainstreamu – čak ni u današnjem Izraelu, koji je nakon 7. listopada 2023. izgubio kompas i sada putuje bez karte i cilja. Zato je i njezino pojavljivanje kod Piersa Morgana izazvalo negodovanje u Izraelu – zašto baš ona? Odgovor je jednostavan. Piers Morgan balansira između ozbiljnog novinarstva i spektakla – s blagom prednošću u korist spektakla. Weiss je pozvana iz istog razloga kao i Andrew Tate ili Dan Bilzerian – jer će napraviti show. Jer će reći ono što je neizrecivo. Jer će podići rejting i gledanost. Drugim riječima – savršena pojava za njegovu verziju medijskog ekosustava: otrovni cvijet za publiku gladnu boje, mirisa i laganog trovanja. Ne bojte se, neće kod Piersa Morgana završiti majka jednog od taoca Hamasa. Ona iz nekog razloga nije dovoljno kompetentna poput Weiss da priča o onome što se dešava.

“Sav ovaj govor o transferu tjera mi jezu niz kralježnicu. Transfer o kojem govorite odnosi se na etničke i vjerske veze s određenom skupinom. Zar to isto nije učinjeno nama u Europi? Kažemo da želimo biti bolji od toga, a spremni smo učiniti isto drugom narodu.” – Meirav Leshem‑Gonen, majka taokinje Romi Gonen, u Knessetu, 30. siječnja 2024., u trenucima dok je njena kćer još bila u zatočeništvu.


Kontroverze, sankcije i Nobelova nominacija

Danielli Weiss fizička agresija nije strana. Više je puta završila u dosjeu izraelskog pravosuđa – zbog napada na Palestince, ali i na izraelske policajce. Kanada ju je prošle godine sankcionirala zbog “olakšavanja nasilja ekstremnih naseljenika nad palestinskim civilima”. Ujedinjeno Kraljevstvo je prije dva mjeseca napravilo nešto slično – dodalo je na listu sankcija i nju i Nachalu.

U isto vrijeme kruži vijest – dvojica izraelskih profesora nominirala su je za Nobelovu nagradu za mir. Nobelov komitet, naravno, nikad ne objavljuje liste kandidata. Pravilo je jednostavno – svatko može nominirati svakoga. Franjo Šarčević je nedavno podsjetio na jednog profesora i pjesnika iz Rame kojega je za Nobelovu nagradu za književnost nominirala vlastita unuka. Težina te nominacije i nominacije Weiss identične su – ozbiljne otprilike koliko i javne nominacije Elona Muska ili Donalda Trumpa. Drugim riječima – papir može podnijeti sve. A Nobel, očito, još i više. I upravo tu se opet vidi isti mehanizam – ekstremizam ne treba potvrdu da bi bio vidljiv. Dovoljna je pozornost.


The Settlers

U dokumentarcu The Settlers Louisa Therouxa, nedavno prikazanom na BBC‑u, Weiss je gotovo glavna protagonistkinja. Ona je osa oko koje se vrti cijela struktura filma. Uz nju gledamo Teksašanina koji se “jučer” doselio na Zapadnu obalu, opasan pištoljem i automatom, kako govori o uzurpaciji “svoje” zemlje od Palestinaca. I mnoge druge koji su podjednako apsurdni – ali kad je mržnja u pitanju, Weiss je teško zasjeniti.

Theroux se vraća na Zapadnu obalu nakon 14 godina i pronalazi da proces etničke ekskluzije nije usporio – naprotiv, eskalirao je do grotesknih razmjera. Prezentacija je perpetrator‑focused – slušamo priče onih čija ideologija sustavno briše tuđe postojanje. Theroux, obično samozatajan, jednom popušta i izgovara riječ koja mu inače ne bi prešla preko usana – naziva Weiss sociopatom. Trenutak u kojem se profesionalna distanca slomi pod težinom njezinih misli. Jako zanimljivo.

Ipak, problem filma je strukturalan. Izostanak šire političke perspektive i fokus isključivo na ekstremistima stvaraju privid da su oni tek rubna skupina – a ne simptom institucionaliziranog projekta. Dokumentarac uspijeva pokazati jezivu retoriku, ali bez konteksta države, zakona i sustava – djeluje blago, gotovo sterilno. Najbolji dijelovi filma pripadaju palestinskom aktivistu Issi Amrou, čiji je dom ubrzo nakon prikazivanja opkoljen i opljačkan – u odmazdi za njegovo sudjelovanje u filmu. Na Zapadnoj obali zrak je gust od tišine. Tko ne šuti – riskira sve.


Aunt Lydia

Neki novinari već su povukli paralelu između Danielle Weiss i Aunt Lydije iz Sluškinjine priče. Sličnost nije samo u fizičkom izgledu, gestama, govoru tijela i tonu glasa – nego i u mržnji koja se hrani religijskom mitologijom. Ona nema nikakve sumnje u mesijanski smisao svoga djelovanja. Njezina meta nije samo uništenje ideje o dvjema državama – njezina meta je i sama pomisao da granica može biti obična crta na karti svijeta, a ne betonski zid.

No je li u tome uspjela – ili je, zapravo, postigla suprotno? Francuska, a uskoro i UK, nisu priznale Palestinu zbog Danielle Weiss – nego zbog prizora iz Gaze koji paraju savjest. To je najmanje što licemjerni Zapad u ovom trenutku može napraviti. Priznavanje Palestine neće nahraniti gladno dijete u Pojasu Gaze. I to njima danas baš ništa ne znači. To je samo obično pranje naše savjesti. No njezin prodor u mainstream sigurno nije pomogao izraelskoj diplomaciji.

Nakon intervjua s Piersom Morganom izraelski komentatori poput Yossija Vertera upozorili su da ovakvi spektakli “ne pomažu nikome tko pokušava objasniti izraelsku politiku na Zapadu”. Novinar Shai Golden tvrdi da bi bilo bolje odustati od gostovanja kod Morgana ako ste Izraelac – jer je Weiss bila “više nego dovoljno”. Nazvao je to nepovratnim narušavanjem imidža Izraela u svijetu – ali krivnju za to nije svalio samo na Weiss, već i na Morgana. Naravno, činjenica da netko može samo i pomisliti da je gostovanje Weiss veći problem za imidž Izraela u svijetu od genocida koji se upravo dešava pred očima istog tog svijeta je suluda, ali o tome možda nekog drugom prilikom.


Ekstremizam i simetrija

Daniella Weiss je Židovka – i to je bitno samo u jednom kontekstu: zbog zla koje čini svome narodu. Ona je nogometaš koji zabija autogolove – a da toga uopće nije svjestan. A ono što nas njezina pojava uči izlazi izvan granica Izraela. Ekstremizam nikad ne ostaje izoliran – takav brzo gubi svoj smisao. On uvijek traži svoje ogledalo. Zato je važno kako se odnosimo prema licima poput njezina. Mržnja prema njoj ne bi umanjila njezinu moć – naprotiv, samo bi joj pružila simetriju.

Primo Levi je rekao da Holokaust nije počinio Nijemac, nego čovjek. Danielle Weiss je čovjek – nažalost. Ona je samo lice takvog čovjeka – ničega drugog. Primo Levi je također rekao da postoje monstrumi, ali njih je premalo da bi bili zaista opasni. Opasni su obični ljudi. Stoga, čak i ako je Danielle Weiss uistinu monstrum, više sam zabrinut za ono što njezina pojava budi u običnim ljudima. Zabrinut sam da se netko u njoj neće prepoznati. U čemu ćemo prepoznati sebe – to biramo sami. Moje lice su novinari Haaretza. To je moja refleksija. Njihovo pismo je moj jezik. U njima prepoznajem sebe i u tom prepoznavanju pokušavam djelovati.

Daniellu Weiss ne mogu mrziti. Ne mogu mrziti mentalni sklop koji mi je toliko stran i suprotan strukturi mog bića i načina na koji sam odgajan. Mogu je samo pažljivo proučavati sa lupom u ruci, poput Hemulija iz Doline Mumijevih. Kao gljivu koja nikne poslije grmljavine – može biti otrovna, ali tek ako je bez razmišljanja uberemo i progutamo. Ipak, imam razumijevanje za one koji je mrze. Ne opravdavam mržnju nikad, ali razumijem. Nažalost, to je prirodna ljudska reakcija na njenu pojavu. I sve dok se mrzi pojedinac, a ne kolektiv – dobro je. Što bi rekao pokojni Igor Mandić: mrzi jednog po jednog, pa dokle stigneš. Ali onog trenutka kad Danielle Weiss poistovjetimo sa Židovima i Izraelom postaje opasno. Tko krene tim putem u njezinu licu ugledat će vlastito.

Armin Harambašić, Prometej.ba