Fašizam je među nama
Etimološki, riječ fašizam dolazi od talijanskog 'fascio' što označava snop (pruća). Po svom izvornom značenju, fašizam označava ideju jakog ujedinjenja na nacionalnoj osnovi radi tzv. zaštite nacionalnih interesa ili ostvarenja nacionalnih ciljeva, pri čemu je dakle jedini kriterij kojim se ljudi ujedinjuju njihova ista nacionalna pripadnost.
Slušajući svakodnevno od ljudi “da se mi moramo ujediniti“, pri čemu ovo “mi“ označava jednu od nacionalnih ili vjerskih skupina, vidimo zapravo da je fašizam duboko ukorijenjen među nama i u glavama ljudi oko nas.
Dakle, osnovna ideja fašizma jest nacionalna homogenost i kohezivnost, okupljanje i ujedinjavanje na nacionalnoj osnovi, a ona proistječe iz mita o patnji i ugroženosti naroda. Misao o ugroženosti i istorijskoj patnji izrodit će strah od drugih, a u daljnjem tijeku lako se može dogoditi – događalo se već puno puta i aktuelno se događa – da se pristojni ljudi pretvaraju u podržavatelje zločinaca jer, kad su već jednom naoružani strahom od “drugih“ i mitom o svojoj istorijskoj patnji od “drugih“, onda je sve dozvoljeno u preventivnom djelovanju da se takvo što ne bi ponovilo. Na taj način zločinac se ne smatra zločincem, već nekim tko samo (preventivno) brani svoju majku i sestru od silovanja i svoju bogomolju od rušenja.
Svijest jednog fašiste je redukovana i simplificirana, postoje dvije strane: 'mi' koji smo žrtve, 'oni' koji su nad nama činili zločine; na jednoj strani dakle 'oni' kao ovaploćenje zločina i nadmoćnosti, a na drugoj strani nevini 'mi' i osveta. Na taj način krug zla nikada se ne zatvara, a rat je uvijek realna opasnost koja samo čeka povoljne momente da iz potencijalnosti pređe u aktuelnost.
Glavna “fabrika“ koja proizvodi fašiste i buduće naciste jesu jednopripadni identiteti. Kako u svojoj knjizi Ubilački identiteti naširoko obrazlaže Amin Maalouf, jedino su višepripadni identiteti oni koji nisu ubilački, pojedinci jednopripadnog identiteta potencijalne su ubojice. Iz tog razloga, jasno nam je zašto fašisti inzistiraju na “čistokrvnosti” potomstva u okviru svoje etničke zajednice – naime, oni koje oni nazivaju mješovitima i neopredijeljenima nikada neće uzeti pušku i ubijate svoje sugrađane i zemljake, od njih dakle nacija nema nikakve koristi. Zato se njih izopćuje i od njih odriče.
Zato smatram da je početni antifašistički čin pojedinca da on – neovisno o svom porijeklu i “genotipu“ – prihvati koncept višepripadnog identiteta, što specijalno znači da bude nacionalno višepripadan a to praktički znači da bude nacionalno neopredijeljen, tj. da bude etnički ravnodušno biće koje ne pripada nijednoj nacionalnoj zajednici. Na taj način karikirat će se sam pojam identiteta u smislu unapred zadanog obrasca s kojim se pojedinac identifikuje i razotkriti sva njegova besmislenost i – opasnost.
'Mi' u potreba 'našeg ujedinjavanja' kod antifašiste podrazumijeva ujedinjavanje protiv fašista svih sorti i boja, dakle protiv onih koji se ujedinjavaju na nacionalnoj osnovi. Ne trebamo gajiti iluziju da ćemo fašistički način razmišljanja odstraniti iz glava ljudi, jer on je tako duboko ukorijenjen da se smatra nečim normalnim i prirodnim, ali trebamo se truditi oko toga da njegov politički utjecaj stjeramo na marginu i da polako, pojedinca po pojedinca, prevodimo na antifašističku stranu, na front za slobodu i jednakost.
Povezano: Jedino su višepripadni identiteti oni koji nisu ubilački