Bihać

I još muzike. U Bihać ulazim sa sjeverozapada ulicom gdje je bolnica, nazvanom po Irfanu Ljubljankiću, bosanskom muslimanu, hirurgu i ministru spoljnih poslova, kojem se 1995, u zadnjoj fazi jugoslovenskog rata, kad je odlazio iz rodnog grada srušio helikopter, pogođen srpskom raketom. Poslije njegove smrti pojavio se njemu posvećen album I Have No Cannons That Roar. Neko mi je rekao da je on malo prije smrti, za vrijeme radne posjete Londonu, Yusufu Islamu (bolje poznatom kao Cat Stevens) dao kasetu sa pjesmom koju je napisao kod kuće. Ona je kasnije prevedena i objavljena, skupa s Ljubljankićevom dirljivom porukom na engleskom jeziku.

Pjevušim nekoliko stihova iz te pjesme:

...your warm eyes

and the dear lights of Bihać

burn in my heart tonight

in death victory comes

don’t look for my grave

freedom will come

when I’m gone I’ll be everywhere

Nakon odvoženih par krugova i lutanja u malom bihaćkom prstenu pokraj ljupkih kuća na obalama rijeke Une tražim, i odmah nađem, jeftino parkiralište. Njegov čuvar hoće da zna odakle dolazim. Prilagodi svoj jezik, priča sporije, i ja opet bivam očaran bosanskim razvučenim “é”, za koje moji učitelji srpskohrvatskog jezika vele da ga svakako moram izbjegavati. Hvala “lijépa”. Koliko je “daléko” centar? Prekoputa parkirališta nalazi se oronula palača u kojoj je smještena univerzitetska biblioteka. Razumije se da idem malo zaviriti u nju, i odmah me podsjeti na knjižnicu u selu mog djetinjstva, prije pola vijeka: prašina, koža, karton, sredstvo za čišćenje poda, tišina oaze, a u maglovitoj sjeni sjedi stroga dama – čuvarica mudrosti – koja se štrecne kad neko uđe. Ka ceeentru, znači. Pod žarkim suncem razgledam trg koji, poput šetališta, sve povezuje: crkve, džamije, trgovine, zlatare, jugoslovenske straćare. Trg se širi u sporedne ulice sa zeleno-roskastim zgradama u stilu lažnog Korbizjea, prašnjavim stambenim blokovima na kojima donji veš lahori poput zastava. Ispred Konzuma, supermarketa sa izblijedjelim mozaikom na fasadi, se skupljaju romske majke što svoju djecu šalju da prose po terasama. Srce grada je džamija Fethija, šesnaesti vijek, ali sagrađena na temeljima crkve svetog Antuna Padovanskog iz trinaestog vijeka. Minaret još mutno podsjeća na najstarije gotičke građevine Bosne i Hercegovine. Bosonog se za hodžom vučem po tepihu, slušam njegove riječi pune čudesnog “é” i zapisujem svoje ime u knjigu gostiju.

Grad dugo ostaje miran kao grobnica, a u jedan mah se sve budi: bronzani sat, mujezinov megafon, šlageri i tehno na terasama, radio-aparati s vijestima iz dalekog svijeta. Dižu se psi koji su ležali i spavali i dvadeset metara dalje opet liježu. To je doba klovnova i prosjaka. Oni pjevaju i zvocaju sami sebi, podsmjehuju se ženama – uske majice pokraj nikaba – i pričaju psima koji lijeno drmusaju kastriranim trbusima. Muškarci se okupljaju, puše pred vratima brijačnice (njušim li to travu?), žene spuštaju tašne na klupice pored supermarketa pod fotografijom groznog diva koji obećava da će kao, gradonačelnik, “krenuti novim, boljim putem”.

Slijedim plitka mjesta u rijeci Uni koja me dijele od kamenitih ostrva, potom gradskim zidinama i mostom, gdje se čini da zrak postaje lakši zbog grgoljena stotina malih vodopada. U ulicama prema stanici vidim salone za tetoviranje, zapuštene izloge, salone za masažu, turističke agencije sa fotosima egzotičnih plaža, između njih najednom polja s nišanima u visoko izđikljaloj travi, i još dalje zadimljene ćevabdžinice, kineske i turske bazare i niske zgrade u različitim stadijima propadanja, ponekad krpljene s više poleta nego vještine. Osjetim miris kiselog kupusa, ćumura, čađi.

Isti miris visi i u hotelu na obali Une, gdje je uvijek sjenovito. Recepcionarka je zabrađena, djevojka s naočalama sjedi i čita i ne može da prikrije oduševljenje što je sad dobila nešto da radi. Moja soba je – tačno kako sam se i nadao – sačuvala prijeratnu atmosferu, iz zida vise utičnice, noćni stočić od iverice se ljulja na nožicama, tanke zavjese se osjete na stari dim, baš kao i tepih i pokrivači, voda u tušu svojevoljno prelazi iz hladne u vruću. U restoranu se nikom ne žuri, a u sali za doručkovanje se vrijeme zaustavilo u moskovskim pedesetim.

Dugo stojim naslonjen na prozoru moje sobe na najvišem spratu. U poliklinici na drugoj strani je gužva, ali je zbog temperature sve usporeno. Docnije pod bukvama šetuckam parkom s parovima koji ašikuju, a s drugih klupa ih pažljivo promatraju žene u nikabima kojima se kroz proreze velova vide samo vatrene oči. Po rijeci plovi gomila pataka. Vrtlarke u radnim kombinezonima kupe smeće iz uličnih odvoda. Pred spomenikom s crvenom partizanskom zvijezdom tamo-amo šetkaju policajci u znojnim uniiformama.

Djeca se u muzičkoj školi pokraj hotela penju ili silaze stepenicama s violinom ili gitarom pod rukom. Iza prozora odzvanja kakofonija koja me umiruje: poduzetna muzička škola u običnom radnom danu je jedan oblik mira. Na kući kremaste boje nailazim na spomen-ploču: Muzej sjećanja na prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. U Jugoslaviji je to bio pojam: AVNOJ! Muzej je neupadljiv, skriven u malom parku, niko ga ne posjećuje. U razgovoru s direktorom Dinom Dupanovićem na internetu čitam da je osnovan 1952. godine. Često sam ovdje, u prolazu za Sarajevo, nailazio na hermetički zatvorena vrata. Nije li to bilo mjesto hodočašća za jugonostalgičare? U najboljim godinama Jugoslavije, šezdesetih i sedamdesetih, muzej je imao na stotine hiljada posjetilaca. Danas, ovog užasno vrelog dana, njegova je kapija najednom širom otvorena. Unutra se vraćam osamdeset tri godine unazad – u svijet pradjedova djece koja tu, pokraj, sviraju po notama.

U slagalici zvanoj Jugoslavija ovaj je komadić neizbježan. Titova Jugoslavija je, moglo bi se tako reći, više puta rođena. Već sam pričao o mom putovanju na otok Vis, gdje su partizani 1945, u bjekstvu od Hitlerovog pokušaja atentata, u pećini ispisali pravila igre nove socijalističke republike. To je bio odlučujući momenat, ali godnama ranije, kad je rat još bjesnio punom silinom, Tito je znao kamo ide, i obznanio to ovdje, unutar zidova ove građevine u uspavanom Bihaću, 26. novembra 1942.

Ulazim u predvorje koje liči na predvorja pravoslavne crkve u kojem od posjetioca traže da otare prašinu sa cipela i svoje duše. Pozdravlja me veoma ljubazna dama koja prima moju kovanicu od pet maraka (dva i po eura) i potom opširno opisuje ono što me čeka: veliki svijet male pozorišne sale, prepun stolica na rasklapanje okrenutih prema podijumu, sa stepenicama na obje strane, pored njih starinska govornica, iznad nje parola: “Smrt fašizmu – sloboda narodu.”

Postajem žrtva apsurdnog starog sentimenta. Ja ga zovem genius loci ili fantom opere zvane istorija, ovdje se desilo nešto što je Evropi dalo zamah, pokrene me da se smjestim na jednu od stotina praznih stolica na rasklapanje na kojma su u mojoj imaginaciji sjedili očevi, majke, kumovi i kume Jugoslavije, lica im vidim na fotografijama na zidu, biste im se koče na postoljima, filmići im opet udahnjuju život, malo prebrzo se penju na podijum i mašu moćnim rukama. Najmoćniji od svih je Tito, njegov torzo je sveprisutan. Čujem glasove, aplauze, hura, uaaa, moguće smrtne kazne, maglovita obećanja, revolucionarne izraze, utopijska zaklinjanja, ideološka nesnesena jaja. Mora da se Tito – da napravim cinično poređenje – u jednom trenutku osjetio jednako moćan kao kralj Petar na bini pozorišta na Krfu 1918, poslije srpskog egzodusa, kad je osnovana Kraljevina Jugoslavija.

U epopeji Drugog svjetskog rata Bihać igra krucijalnu ulogu, jer su partizani po prvi put uspjeli da slome snagu hrvatske fašističke države i stvore malu, slobodnu republiku. U njoj je još bilo i Jajce, grad dalje na jugu, gdje će se godinu dana kasnije održati Drugo zasjedanje AVNOJ-a. Jesam li rekao: mala republika? Na zidu visi karta republike Bihać, koja je puno veća od one Švajcarske i Belgije. Republika se nije dugo održala, najviše nekoliko mjeseci, ali to kratko vrijeme je njenim founding fathers and mothers dalo hrabrosti da ubrzaju planove. (nastaviće se)

S holandskog preveo: Goran Sarić

Johan de Boose je doktor slavenskih jezika i istočnoevropskih studija na Univerzitetu u Gentu. Studirao je i živio u Rusiji, Bugarskoj i Poljskoj. Kao gostujući predavač radio je u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu. Za belgijsku televizisku kuću VRT je producirao brojne radio programe o istočnoevropskoj kulturi i historiji.

Autor je mnogih poetskih i proznih djela, od kojih su, među ostalim, poznati i rado čitani romani “Fluweel van leegte”, “"Lutkar i đavolica" (De poppenspeler en de duivelin), “Het vloekhout”…

Živi i radi u Belgiji i u Hrvatskoj.

Johan de Boose, Prometej.ba