A koliko imamo ruku, najčešće je pitanje koje članovi političkih partija u BiH postavljaju jedni drugima, nakon izbora. Ova sinegdoha ruku najbolje pokazuje karakter i filozofiju vladanja u ovdašnjoj politici. Naime, čovjek je u nekom općinskom vijeću, skupštini ili nacionalnom klubu u nekom od Domova naroda sveden na ruku koji diže tokom glasanja za neku od odluka, a diže je onako kako mu je naređeno. Sinegdoha ruka svodi čovjeka samo na onaj dio njegovog tijela koji je partiji važan, zato ona isključuje mozak, ako se taj organ u politici uopće i koristi, isključuje i srce, da čovjek ne bi slučajno osjećao npr. gađanje prema partijskim haverima, a pogotovu ne prema vođi. Isključuje, dakle, i moral i emociju, svodeći čovjeka na puku ljušturu koja služi kao alatka u vođinim rukama (ovdje zamislite jaki stisak oko vrata partijskog člana svedenog na služinče vođi, toliko jak da se služinče guši pod njim) ili, pak, u rukama nekog partijskog organa.

Pritom, sinegdoha u tjelesnom pogledu partijsko služinče svodi na invalida. Jer, se računa samo jedna njegova ruka pri glasanju, a koji će mu ona druga, s dvije ne može glasati. Takav bezmozgan, besrčan, jednoruk član stranke potpuno je obezljuđen, pa je on nemisleće, bezosjećajno, amoralno biće s jednom jedinom svrhom – šarafčić u partijskoj mašini. Bez integriteta i bilo kakvog dostojanstva ruka-šarafčić dostojna je svakog prezira, ali to paradira ulicama u skupom odijelu, obično tamno plavom, i šimi cipelama, pa kad izlazi iz npr. državnog parlamenta u grupi, jatu, ponekad i ideološkom čoporu kad mu je bezmozgna glava opijena nacionalizmom, ono pokazuje svoju finansijsku moć. Još kad sjedne u skupi automobil i uslika se na televiziji, ruka-šarafčić diže se u visine i hvali svima kako je dobro govorila u toj i toj političkoj emisiji, iako je to govorenje bilo obično laprdanje, tj. presipanje iz šupljeg u prazno.

U principu ta pojava vlada ovim podijeljenim i propalim liderokratskim i partitokratskim društvenim poljem, a danas, pred izbore, samo računa koliko će koja stranka imati ruku u nekom organu vlasti. Veća ljiga od te pojave može biti samo ruka-šarafčić iz partija koje slikovito nazivam politička sitnež. To su one partije s nekoliko hiljada glasova i obično jednom rukom u nekoj skupštini, ali onom koja odlučuje o većini ruku. Ta jedna ruka ima veću cijenu nego deset drugih, a na njoj se može zaraditi učešće u vlasti i čak dvije ministarske fotelje. Takav je slučaj bio s npr. jednom rukom ZNG-a, političke sitneži koju je osnovao demagog i politički prevarant Damir Marijanović, osebujna i mnogo brbljiva politička pojava. Slavu je stekao neposredno iza rata na forenzici kostiju, rutinskom policijskom postupku kojeg je koristio u identificiranju identiteta ratnih žrtava, a ovdašnji mediji dizali su ga u nebesa i proglašavali velikim patriotom. E to je na jednom glasu u Skupštini Kantona Sarajevo, tj. osvojenom jednom zastupničkom mjestu, tj. jednoj ruci-šarafčiću osvojilo dva ministarska mjesta u vladi Nihada Uka. Jedna njegova ministarska pojava zaglavila je u zatvor, Adna Mesihović, a druga, Afan Kalamujič, se dugo mučila da sredi nacrt kantonalnog budžeta, jer je Ukova vlada imala plemenite namjere da ispuni sve svoje ogromne interese.

U sličnoj poziciji je bila još jedna važna ruka, čak počesto presudna, ona Elze Gaković, koja je držala krhku većinu u kantonalnoj skupštini. Za nju se borio Konakovićev NiP, ali je ova ruka znala trgovati i nakon napuštanja još jedne političke sitneži, Stranke za BiH Semira Efendića, ostala je nezavisna (čitaj, trgovački usmjerena) ruka. Šta je sve dobila ta ruka, ne znam, nisam detaljno pratio tu opskurnu političku pojavu, ali šuškalo se nešto o boljoj radnoj poziciji njenog muža. I to je šuškanje širio njen bivši partijski šef, Semir Efendić, poznat i po tome što je u saobraćajnoj nezgodi u sarajevskom naselju Grbavica zgazio starca i dobio nakon priznanja krivice godinu dana uslovne zatvorske kazne. Tada je bio Izetbegovićeva ruka-šarafčić, a općepoznato je da ovaj moćnik upravlja ovdašnjom dubokom državom, tj. tužilaštvom, sudstvom, a bogme i policijom.

Politička sitnež u principu ništa ne radi za državu i njene institucije (Omere, dragi, kao da neko drugi, npr. velike stranke, čast prerijetkim izuzecima, nešto radi, pa politika se bazira na golom interesu i surovoj pragmi.) nego za svoje interese. Jedna ruka u parlamentu zna obezbjediti i jedno ministarsko mjesto u Vladi Federacije BiH. To je slučaj sa sinom i ocem Isak iz političke sitneži Snaga naroda. Arnel Isak, zvani Ze, (Zato što je u svom neartikulisanom laprdanju ovo ze koristio uz svaku drugu riječ.) svojom rukom omogućio je ocu Rami Isaku, zvanom Ja sam danas već sutra, skraćeno Ja sam sutra, mjesto federalnog ministra policije. Ramo Isak je ovaj nadimak zaslužio izjavom da je on kontinuirano napredan i moderan, pa ne živi u ovom danas, nego u onom sutra. Što znači da je vidovit, ne baš kao baba Vanga, ali tu je to negdje. Ko je od njih vidovitiji odlučuju nijanse. Drugi Ramin sin, Rusmir, postavljen je za direktora KPZ Zenica, a babo ga je, kako su javili mediji 1. 7. 2025, odlikovao zlatnom značkom kao posebnim priznanjem za doprinos unapređenju sigurnosnog sistema u Federaciji BiH. Kad Sarajevo može imati dinastiju Izetbegović sa Poljina, zašto Zenica ne bi imala dinastiju Isak? Šta je Ramo slabiji od Bakira? S obzirom na mišićnu masu pojeo bi ga za doručak, kako se kaže u narodu kad je neko fizički puno jači od kakve slabotinje.

Političke sitneži je toliko da ju je nemoguće nabrojati. Ako se ima u vidu da se za ovogodišnje izbore u BiH prijavilo čak 76 stranaka, kladim se da ih niko ne može nabrojati, a sigurno ne provjereni kadar Suad Arnautović, koji se u CIKU baškari puno više od jednog desetljeća i voli da se hvali kako nije navijač ni jedne stranke, kao da smo svi ovce pa ne razumijemo tuđa blejanja.

Politička sitnež množi se na principu jednoćelijske diobe. Tako je npr. iz SDA na tom principu nastala najprije Stranka za BiH, pa A SDA, koja je danas NES, potom NiP, a iz njega Crvene linije, pa potom Naprijed BiH Šemsudina Mehmedovića, a ranije BH inicijativa Fuada Kasumovića, uz to i banovićka PDA i, konačno, Nezavisna bosanskohercegovačka lista Ibrahima Hadžibajrića, danas stanovnika zatvorske ćelije zbog organiziranog kriminala.

SDA ruke jednoćelijskom političkom diobom rasule su se u političke ručice koje su nastavile s urušavanjem države, što je jedini nauk koji su ponijele iz matične stranke. Haris Silajdžić je rušenjem Aprilskog paketa ustavnih promjena uništio nadu u moguću mirnu ustavnu transformaciju bosanskohercegovačke državne nakarade i stranku ostavio ambicioznom Semiru Efendiću, poznatom i po tome što je u javnosti sebi pripisivao djela kantonalne vlasti na prostoru svog feudića zvanog Općina Novi Grad. NES ima svoj feudić u Cazinu i Bosanskoj krajini gdje mu je konkurent nekakav POMAK, a Mehmedović je izrastao iz feudića općine Tešanj, kojom je na grozomoran način vladao kao i Zeničko-dobojskim kantonom. Tešanj, jedan od najljepših gradova u BiH, dugo je stenjao pod bahatom Mehmedovićevom vlasti, da bi danas bio zarobljen vlašću novih snaga u SDA. Kasumović ima svoj feud u Zenici, PDA u Banovićima, Hadžibajrić ga je imao u Starom gradu, a Konaković je pokušao od Sarajevskog kantona načiniti svoj begluk. Jednom, riječju feudalna despotija SDA porodila je lokalne feudalčiće, koji su prepisali Izetbegovićev način vladanja, tj. uništavanja institucija sistema kriminalom, korupcijom, nepotizmom i drugim vrstama društvenih deformacija.

No, zanimljiv je slučaj Crvenih linija. Kemal Ademović, jedan od osnivača NiP-a, napustio je tu stranku i pridružio se Crvenim linijama, čiji je osnivač među ostalima bio i njegov sin Jasmin, genetski predodređen, kako je svojevremeno rekao Dino Konaković braneći se od optužbi za nepotizam u NiP-u, da se bavi politikom i bude zastupnik te stranke u Općinskom vijeću Centar. Zanimljiv, kažem, jer su Crvene linije nastale zbog unutarstranačkih sukoba o kojima Kemal Ademović nije progovorio ništa, pa javnosti ostaje da nagađa zašto baš tako on izlazi iz Konakovićeve stranke. Pritom, Ademović se pozicionirao na prvo mjesto na listi za Skupštinu KS što otvara prostor njegovim kritičarima za optužbe da je stranka i formirana zbog njegove političke karijere. Vidjet ćemo je li, kad se završe izbori i Crvene linije odaberu stranu na koju će ići. Dilema će biti jednostavna – vlast ili opozicija. Ako ode u vlast sa SDA, onda je džaba krečio napuštajući poljinskog bega, tj. pogazit će svoj politički i svaki drugi kredibilitet.

Na ovom mjestu nužno je naglasiti da sve stranke koje su se ispilile iz SDA nisu raskinule sa njenom rigidnom desničarskom ideologijom i političkim konzervativizmom. U toj političkoj sitneži nema nove ideologije, tu se nacionalizam prelijeva u patriotizam i obratno, baš kao i u SDA, a pri formiranju vlasti ostaje ista navika – sitnošićardžijska trgovina karakteristična za Izetbegovića i njegovo jato. A to znači da nove stranke ne donose ideološki pluralizam u društveno polje, već nastavljaju odgajati ideološko jednoumlje u kojem su formirani njihovi članovi.

Identična situacija je i s političkom sitneži u Republici Srpskoj. Tamo sujeta mlađe političke generacije tjera isturenija lica na formiranje svojih stranaka. To su učinili Nebojša Vukanović i Jelena Trivić, a Draško Stanivuković je PDP pretvorio i nekakav besmisleni blok. Uz to, svi su u toj trojci posvađani sa svima, a svako od troje nabrojanih vidi sebe lično kao budućeg velikog nacionalnog vođu. Veće usluge nacionalizmu Milorada Dodika nema od nacionalizma ove trojke, pa je republičkosrpska politička scena kapilarno prožeta nacionalističkim jednoumljem. U njemu je Dodik neprikosnoven, bez obzira na to što je ekonomski, privredno, kulturno, moralno, demografski i na svaki drugi način upropastio taj entitet i opustošio ga kriminalom, korupcijom, nepotizmom i zarobljavanjem svih institucija.

I na političkoj sceni u Hrvata vlada nacionalističko ideološko jednoumlje, s napomenom da je opoziciona politička sitnež, baš kao i u Republici Srpskoj, radikalnija od vladajućeg HDZ-a. Slaven Raguž iz Hrvatske republikanske stranke ili Ilija Cvitanović iz HDZ-a1990. daleko su radikalniji u svom nacionalizmu od Čovića, a to potvrđuje i ostrašćeni Zdenko Lučić kao kandidat hrvatske petorke za člana Predsjedništva BiH.

Ono što je jasno kada se pogleda ideološki raster političke sitneži jeste činjenica da ona u BiH na radikalan način zarobljava podijeljeno društvo u nacionalizam i onemogućuje formiranje ozbiljne opozicije velikom nacionalističkom trojcu SDA-u, HDZ-u i SNSD-u. Zato politička sitnež i jeste štetočinska, vlastohlepljiva, vrlo često ljigava u svom koristoljublju i nesposobna da izvede radikalan raskid s vladajućom političkom praksom. Sve su to u biti ideološki klonovi velikog nacionalističkog trojca koji ovu jadnu zemlju i njene građane drži u mentalnom nacionalističkom ropstvu još od prije rata, čitavim njegovim tragičnim tokom i nakon njega. Budućnost BiH je, dakle, budućnost nacionalizma. Slabe tačke otpora toj ideologiji za sada jesu djelomično u SDP-u i Našoj stranci. Kažem slabe, jer čim se dođe do ljubavi prema BiH zaiskre mnoge oči u ovim strankama, zaigra političko srce i bane nacionalizam tamo gdje ga ne bi nipošto smjelo biti. Ovdje nisam tretirao Komšićev DF, koji se svojedobno ispilio iz SDP-a i bošnjakizirao bosanstvo ubijajući ga gotovo potpuno svojim bošnjačkim nacionalizmom. DF-u ću uskoro posvetiti dužnu pažnju, jer je nesporno zaslužuje kao zanimljiv politički fenomen.

Omer Ramić, Prometej.ba