Uz odlazak pisca kojeg tek trebamo otkriti: Amos Oz (1939-2018)
Amos Oz do jutros je bio moj najdraži živući pisac. Neka ovi razbacani fragmenti budu poticaj za čitanje njegovih djela. To držim jednom od najvećih usluga koju svatko može sebi napraviti
Amos Oz, fotografiran 1989. godine. Fotograf: Tom Pilston/The Independent/Rex/Shutterstock
Danas, 28. prosinca 2018., Fania Oz-Salzberger objavila je na društvenim mrežama da je umro njezin otac Amos Oz. Tužna vijest brzo se proširila čitavim svijetom.
Amos Oz, jedan od najvećih izraelskih pisaca i suvremenih pisaca uopće, umro je u 80. godini života. Oz je autor dvadeset romana i nekoliko esejističkih knjiga te dobitnik mnogih prestižnih nagrada. Više puta bio je nominiran za Nobelovu nagradu, ali ga je svaki put zaobišla. Svojom smrću pridružio se drugim velikanima, poput Tolstoja, Prousta i Borgesa, koji su živjeli u vrijeme kad se dodjeljivala Nobelova nagrada, no nikada je nisu dobili.
Te suhoparne činjenice lako je pronaći među njegovim biografskim podacima. Ovo sjećanje ići će drugim putem, kroz osobnu kronologiju susreta s Ozom, iako sam samo čitatelj, iz jednog sasvim drugog područja, bez književno-teorijske naobrazbe.
S djelom Amosa Oza prvi put sam se susreo 2015. godine, kad je zaprešićka Fraktura objavila hrvatski prijevod knjige Židovi i riječi, koju su skupa napisali Amos i njegova kćerka Fania. Ta knjiga bila mi je dotad najbolji uvod u židovstvo, upoznavanje s tim kulturno-historijskim fenomenom. U tom eseju o narodu „s tekstualnom, a ne krvnom linijom porijekla“, Amos i Fania pišu o judaizmu kao civilizaciji, ne samo kao religiji – uostalom, radi se o nereligioznim Židovima. „Vrlo je moguće da je Solomonova veličanstvena palača bila sklepana nastamba, puka izmišljotina ili bajka. Iskreno, stara židovska arhitektura nije nešto čime se najviše dičimo. Ali tekstovi su sjajni poput palača. Postanak, Izaija i Izreke naše su piramide, naš Kineski zid, naše gotičke katedrale. One nerazrušene odolijevaju toku vremena. I othranile su obilno potomstvo...“, pišu autori. U jednom intervjuu, koji smo dijelom preveli na Prometej, reći će: „Tisućama godina mi Židovi nismo imali ništa drugo doli knjige. Nismo imali zemlje, nismo imali svetih mjesta, nismo imali veličanstvenu arhitekturu, nismo imali heroje. Imali smo knjige, imali smo tekstove, i o tim tekstovima se uvijek raspravljalo oko obiteljskog stola. Oni su postali dio obiteljskog života i putovali su iz jedne generacije u drugu – ne nepromijenjeni, ne neosporavani, nego reinterpretirani u svakoj generaciji i ponovo prečitavani sa svakom novom generacijom.“
Moderna bajka Iznenada u dubini šume te rani roman Moj Mihael bili su mi prelaz između eseja Židovi i riječi i najpoznatije Amosove knjige, autobiografskog romana Priča o ljubavi i tami.
Kad sam, za rođendan, dobio tu knjigu, prva reakcija bila je: više od 630 stranica!? Ali sam već nakon 50-ak njih pomislio da je to malo i pobojao se da će Amosu nestati stranica prije nego ispriča sve priče. Kroz 20-ak dana tokom kojih sam je čitao, srodio sam se s Amosovom pričom, njegovim načinom pripovijedanja, te mi je Priča o ljubavi i tami postala jedna od najdražih i najvažnijih knjiga u životu. Ona govori o odrastanju Amosa Oza, rođenog kao Amos Klausner u Jeruzalemu 1939., i njegovoj porodici; to je "tragikomična saga o ljubavi i knjigama, o jevrejskom životu i imigrantskom životu širom svijeta, o univerzalnom ludilu svake porodice" (D. Mail). Po njoj je Natalie Portman snimila film, solidan, no po sadržaju i količini emocija (zašto ne priznati – i suza) koje je u mogućnosti da pobudi – neusporediv s knjigom.
Rođen na početku holokausta, u obitelji porijeklom iz Istočne Evrope koja se dolaskom u Palestinu na vrijeme spasila od evropskog nacizma, kao sin jedinac obrazovanih roditelja suprotnih karaktera, Amos je nosio na svojim leđima terete prethodnih naraštaja i svih roditeljskih očekivanja. Onaj dio porodice koji je nastavio vjerovati u tadašnju Evropu i nisu željeli napustiti njezine lijepe gradove radi siromaštva palestinskih pustinja i močvara, stradao je u Hitlerovom čišćenju Evrope, pri čemu uvijek treba reći da po količini antisemitizma mnogi i premnogi Poljaci, Ukrajinci, Rusi... nisu bili puno ispod poklonika NSDAP-a.
Amos je prisustvovao rađanju izraelske države, mukama s engleskim okupatorima i arapskim susjedima koji nisu željeli bilo kakav dogovor koji uključuje postojanje židovskog entiteta, a dobrim dijelom im nisu priznavali ni pravo na život, okupaciji Jeruzalema od strane Arapske lige, izbjeglicama iz Evrope i iz arapskih zemalja koje su činile većinu stanovništva nove male države, jordanskim snajperima koji nisu mimoišli ni njegove bližnje, ali i odmazdama izraelskih vojnih formacija i nepravdama prema arapskim susjedima, o ratu koji je iz obrambenog i gole borbe za život prešao u osvajački, što je Amosa odmaklo od nacionalizma i učinilo izdajnikom u očima „pravovjernih“ i desničara (o čemu kroz preneseno značenje govori u svom posljednjem romanu Juda).
Svaki dio knjige je za izdvojiti i o svakome bi se moglo posebno pisati, toliko je priče o povijesti, religiji, humanizmu, feminizmu, politici, ljubavi... Ali najtužniji dio je svakako obiteljska priča, odnos njegovog oca i majke. Amosova majka Fania, prelijepa, sentimentalna i nesretna žena, izvršila je samoubojstvo kad je Amosu bilo 12 i pol godina, otac (racionalna intelektualna pojava) oženio se ponovo nakon godinu dana, Amos je zatim otišao od oca u kibuc i promijenio prezime... Amos je rođen u pravom vremenu za ovakvu priču, da bi kroz svoju obiteljsku ispovijest ispričao povijest jednog naroda i jedne države (kamo sreće da takvog vremena nije ni bilo).
U jednom razgovoru reći će: „Svako ljudsko biće koje je dovoljno ludo da se naziva Židovom jest Židov.“ Kad su ga u jednom drugom intervjuu pitali kako se osjeća Izraelac star 7 desetljeća, rekao je: „Kao Šveđanin star 200 godina.“
Oz je bio veliki zagovornik mira na Bliskom istoku i rješenja izraelsko-arapskog konflikta. Zalagao se za stvaranje palestinske države koja bi živjela u miru i suradnji sa izraelskom državom. Volio je Izrael, no ne Izrael po mjeri Benjamina Netanyahua i takve politike, zbog čega su ga desničari nazivali izdajnikom. U jednom razgovoru u Hamburgu, koji smo preveli za Prometej, rekao je: „Ni od koga na ovome svijetu ne očekujem da podrži politiku Netanyahuove vlade. To je katastrofalna politika, mislim da je to protu-mirotvorska politika, negativna politika.“ No, u istom intervjuu kaže ono što zapadnjaci, i lijevi i desni, slabo vole čuti: „Mislim da mnogi zapadnjaci imaju običaj svaki međunarodni konflikt tretirati kao da je holivudski film s dobrim i lošim momcima. Često imaju potrebu, ne uvijek ali često, potpisivati peticiju u korist dobrih momaka, a onda otići na spavanje s dobrim mišljenjem o sebi. E sad, izraelsko-palestinsko pitanje, kao i čitav Bliski istok, nije holivudski film. Nije to nikakav western; nije crno-bijel. Kao što sam više puta u prošlosti govorio, sukob Izraela i Palestine je sukob između strana koje su obje u pravu. Odnedavno je to sukob između strana koje su obje u krivu, ali on još uvijek nije crno-bijel. Začuđen sam koliko ljudi koji za sebe tvrde da preziru Hollywood, preziru zapadnjačke filmove, kada je riječ o Izraelcima i Palestincima vide crno-bijelo. Western. Dobri dečki protiv loših.“
U romanu Juda, važnom i zanimljivom s mnogo aspekata, Oz piše drukčiju priču o svojoj cjeloživotnoj fascinaciji – Isusu, Židovu koji je htio svijet promijeniti ljubavlju, te Judi, poznatom i prezrenom izdajniku koji je kao reprezent židovstva u očima kršćana odgovaran za stoljetne pogrome tog naroda. Priča tako junak u Judi: „Kada sam pre pedeset godina bio mlad student u Vilniusu, jednom su u vozu za Varšavu, u vagonu druge klase, preko puta mene sedele dve opatice u crnim mantijama i s belim kapicama. (...) Kada sam izvukao hebrejske novine iz torbe, raširio ih i počeo da čitam, starija reče na visokoparnom poljskom sa prizvukom iznenađenog razočaranja: Kako to može biti, gospodin čita jevrejske novine. (...) Njena mala prijateljica me pogleda, oči joj se iznenada ispuniše suzama i ona stade grditi zvonkim glasom: Ali Isus je bio tako sladak, kako ste to mogli da mu uradite? Jedva sam se savladao, najradije bih joj rekao: U času njegovog raspeća na krstu slučajno sam imao zakazano kod zubara.“
Što ako Juda nije bio stvarno loš i ako je zapravo on bio prvi i posljednji kršćanin?
Juda je pored toga i roman koji propituje sam smisao izraelske i svake druge države; snažno empatičan prema arapskim/palestinskim susjedima, Oz u njemu dijalogizira sa samim sobom, ali i propituje značenje izdaje. Kako je napisao Miljenko Jergović, „Juda je roman za baš svakoga onog čovjeka koji je barem jednom u svome srcu, ali mimo vlastitog interesa i probitka, osjetio da je ispravno biti izdajnik. I da je Juda, možda, htio popraviti svijet. Ovu će knjigu izdajnici držati na počasnom mjestu u svojim bibliotekama i srcima. A oni drugi, oni koji baš nikada nisu osjetili ispravnost izdaje? Oni koji nisu osjetili trenutak u kojem je jedino časno biti sam i prezren? Takvi neka nadaleko zaobilaze Judu, jer ništa neće razumjeti.“
Ako postoji Jahve, vjerujem da on neće zamjeriti Amosu njegovu nereligioznost. Ionako Židovi imaju iskustva i sa direktnim svađama s Bogom, od Abrahama koji je prekoravao Boga zbog kršenja Njegovih vlastitih principa (pročitati dijalog u starozavjetnoj priči o Sodomi i Gomori) do siromašnog krojača iz hasidske priče koji je odlučio Bogu oprostiti Njegove grijehe (o svemu više u knjizi Psihoanaliza i religija Ericha Fromma). U knjizi Kako izliječiti fanatika Oz prepričava jednu priču iz Jeruzalema:
„Dok je jedan religiozniji čovjek sjedio na terasi jednog kafića, pristupio mu je i pored njega sjeo jedan stariji čovjek. Kasnije se ispostavilo da je riječ o Bogu osobno. Njegov sugovornik je odlučio iskoristiti priliku i postaviti mu jedno od gorućih pitanja: 'Čija je religija najispravnija? Ona katolička ili protestantska? Židovska? Ili pak muslimanska?' 'Da ti budem iskren', odgovori mu Bog, 'ja nisam religiozan. Nikad to nisam ni bio i religija me uopće ne zanima.'“
Amos Oz do jutros je bio moj najdraži i najbitniji živući pisac. Neka ovi na brzinu napisani i razbacani fragmenti budu poticaj za čitanje njegovih djela. To držim jednom od najvećih usluga koju svatko može sebi napraviti.
Autor: Franjo Šarčević, Prometej.ba