Frederick Walker, Domaćica (1871)


Mojoj mami su došle prijateljice. Sjede u dnevnom boravku i piju kafu. Čujem ih kako se dugo i živahno prisjećaju mladosti. Spominju zabavljanja, bivše, davne simpatije, smiju se zajedničkim avanturama i vlastitim slabostima i manama. Prepričavaju svoju svakodnevnicu. Onda se malo utišaju i uozbilje: govore o onoj koja danas nije mogla doći. Malo se zgledaju, pa napokon otvore tu krupnu temu: koliko se koja udebljala. Klimaju glavom, ali svaka u sebi misli: Laže, ima ona i više, deblja je od mene, samo neće da kaže. Ponose se djecom koja više nisu djeca. Sve u svemu, dobro su, kažu, nikad bolje.

Da kucnem u drvo, kaže jedna od njih, i kod mene je sve u redu – djeca mi dobro uče, muž ima dobru platu i donosi je kući cijelu, svi su mi kućanski aparati ispravni i funkcionalni.

Ali, eto, ipak, jedino na šta bi se mogle požaliti, kažu, jeste to što im niko ne vjeruje koliko su njihovi kućni poslovi teški i nezahvani.

Ništa se ne vidi, kao da ništa nisam ni uradila – dodaje jedna od njih.

A meni noge otiču, ruke se suše, živci se tanje – nadovezuje se druga.

Napokon, sve zajedno uzdahnu: Najgori je to posao. Biti kuharica, spremačica i njegovateljica u vlastitom domu, a i dalje u očima drugih biti – nezaposlena žena.

* * *

Kada sam imala pet godina moja mama je našla posao. Svako malo bi je neka od žena iz komšiluka zaustavljala i ispitivala: A ko ti čuva djecu? Šta tebi bi da se zaposliš kad ti muž ima dobar posao? Kada sam trebala krenuti u školu, pitanja su se umnožavala, svi su se interesovali ko će djecu čuvati, nadgledati, ispraćati, dočekivati... Nakon manje od godinu dana, mama je dala otkaz. I više nikada nije radila, nije čak niti pokušala naći posao.

Moja mama je domaćica. Bar sam tako morala zaokružiti u upisnim materijalima na fakultetu, ili ponavljati razrednici na početku svake godine u srednjoj školi. I mama to svaki put iznova ponavlja kada popunjava neku anketu ili dokumentaciju. U rubriku zanimanje uvijek upisujemo: domaćica.

Dugo vremena razmišljam upravo o tome šta se zapravo misli kada se za ženu kaže da je, po zanimanju, domaćica. Da li je to sinonim za nezaposlenu ženu? Ne bi trebao biti. Jer domaćicama su uvijek ruke pune posla. Ono što mi nazivamo domaćicom jeste nekoliko napornih radnji objedinjenih u jedan naziv. Naime, domaćice su nerijetko u funkciji dadilje, vaspitačice, njegovateljice, kuharice, spremačice, čistačice, one peru, peglaju i slažu veš. Ne treba zaboraviti da domaćice na selu vrlo često obavljaju i izuzetno naporne poslove u poljoprivredi, te se tako uveliko brinu i skrbe za prehranu. Sve ovo, dakle, radi jedna žena. Mi je zovemo domaćica. I za nju kažemo da je nezaposlena.

Premda se u sebi hrvam, borim, bunim i sukobljavam sa time da se domaćice smatraju nezaposlenim ženama, kada malo dublje promislim, shvatam da je upravo važno naglašavati to da se život i svakodnevnica domaćice ne smije smatrati kao normaliziran posao za žene.

Prvenstveno, da bismo nešto smatrali poslom, odmah se podrazumijeva da za to dobijamo zaluženu i poštenu novčanu naknadu, imamo strogo određeno radno vrijeme i, na kraju krajeva, osigurana radnička prava, zdravstveno osiguranje, i različite druge pogodnosti koje su zakonski inherentne radnicima i radnicama.

Domaćice nemaju platu. One nemaju radno vrijeme, već su u svako doba dana i noć okupirane i zauzete. Domaćice nemaju plaćeni godišnji odmor. Domaćice nemaju normu. One rade neprimijećeno u tri smjene. Obično se sve slažu u tome da nemaju čak ni vremena za sebe, svoj mir, dragocjenu samoću i intimu.

Ono što mi se čini posebno problematično, na tom tragu, jeste normalizirana ideološka razlika između nezaposlenog muškarca i nezaposlene žene. Naime, ne postoji niti jedan drugi naziv za muškarca koji nema posao osim onoga da je nezaposlen. Pored toga, nezaposlen muškarac u našem društvu predstavlja ozbiljan problem. U očima našeg društva, biti muškarac bez posla je neka vrsta incidenta ili skandala. Podrazumijevamo da muškarac, kada preraste iz dječaka i studenta, odmah postaje zaposlen.

Sa druge strane, niko se neće iščuđavati ukoliko žena kaže da je nezaposlena. Iako nerado koristim tu riječ, nama je uistinu prirodno to što naša mama ostaje u kući, a otac ide na posao. Rijetko da ćemo zastati, zapitati se i pobuniti zbog toga što naše majke, tetke, prijateljice, komšinice nikada nisu primile platu, nikada nisu imale radni odnos, ostvarile se u profesionalnom pogledu ili iskoristile svoja znanja i talente.

Umjesto toga, naše društvo je, za žene, od nezaposlenosti stvorilo zanimanje. Drugim riječima, nezaposlena žena u našem kulturološkom i društvenom miljeu se obično i ne naziva tako. Za nju je osmišljen naziv. Ona je domaćica. To znači da njoj društvo odaje priznanje da ona, žena, ipak nešto radi: brine se za kuću, kuha, ako je majka, onda se brine i za djecu. No, uprkos tome, za taj svoj rad ne dobija platu. Upravo to predstavlja najveći problem jer se tako, naime, normalizira neplaćeni ženski rad. Podstiče se i promovira život u kojem žene nisu ekonomski neovisne.

U patrijarhalnom društvu žene su svedene na to da budu majke i domaćice. Sve ostalo, sve izvan toga, žene koje su neovisne ili žene koje nisu supruge i majke, obično se smatraju nepotpunim ženama koje su iznevjerile svoje društvene uloge. Zbog toga je veliki broj žena koje nakon završenog oficijelnog i plaćenog posla, nastavlja udarnički raditi – peglati, kuhati, kupovati, misliti o sutrašnjem ručku, brinuti o djeci i cijeloj porodici. Međutim, neplaćeni rad žena, na koji utroše mnogo vremena, i dalje se ne prepoznaje niti valorizira. Naime, počevši od ukućana i porodice, pa sve do društva i države, posao domaćice je nešto što se podrazumijeva. Čini se da niko ne shvata da je te sate posvećene kućanskom poslu, žena zapravo velikodušno žrtvovala.

Ono što je posebno važno naglasiti jeste da se pojam domaćice treba napokon dekonstruirati i demistificirati. Tačnije, treba se konkretizirati. Ali pokazat će se da to nije nimalo lako. Ko su domaćice, pitam se iznova? Jesu li to i žene koje su samovoljno i samoinicijativno odlučile ostati kući ili se brinuti za djecu, propratiti njihovo djetinjstvo i školovanje, ili se, u konačnici, drage volje baviti poslovima koji se tiču kuće i doma? Ili su to, ipak, samo žene kojima je patrijarhalno nametnuto da ne mogu promišljati o alternativnom životu izvan kuće i zaposlenju? Napokon, zar se ne bi mogle zvati domaćicama i zaposlene žene koje aktivno rade osam sati dnevno, ali se potom vraćaju kući i nastavljaju raditi kućanske, neplaćene, poslove? Ovo pitanje je, jasno, veoma kompleksno i zamršeno. Dosta se usložnjava i produbljuje ukoliko se svemu tome nadoda i stereotipni portret domaćice. Naime, obično se domaćicom smatra žena koja je u braku, ima nekoliko djece, ne radi jer je nedovoljno obrazovana, umjesto toga dobro kuha, a život domaćice joj sasvim godi jer je oduvijek željela djecu, muža, dom... Ovakva uproštena i tipizirana predstava o domaćicama usko se veže za naše balkanske prostore, ali ona danas uistinu nije potpuna, a ponajmanje ne iskrena i tačna.

Ipak, čini mi se da bi se ova tema trebala i morala analizirati iz aspekta rodnih uloga. Naime, problematično je upravo to što se djevojčice i dalje najprije uče kako da kuhaju, peglaju, peru suđe, uključe veš mašinu, usisavaju... Uče se onim što se kod nas tradicionalno smatra ženskim poslovima, ograničavaju se njihovi domeni i prostori. Ali ne zbog toga da bi postale sposobne i samostalne žene. Nego zbog toga da bi bile dobre supruge i majke. Takva vrsta ukorijenjenjenog mišljenja da je sasvim u redu da žena bude ekonomski ovisna, te da se podredi kući, suprugu, djetetu, društvu, porodici, bilo čemu, jeste ono što je velika tema za razmišljanje, veliki problem za rješavanje.

Zbog toga je jako opasna i perfidna ta jezička zamka u kojoj se nezaposlene žene i domaćice dijelom izjednačavaju, a dijelom razilaze i znače nešto posve drugo. Jeste istina da domaćice nisu besposlene, dokone, lijene, neradnice. Ali je isto tako neporecivo i bolno istinito da one nemaju platu, nemaju normu, nemaju radni staž, nemaju pauzu za ručak, nemaju nikakva priznanja, niti bilo šta što bi ih moglo svrstati među radnice i zaposlenice u ekonomskom, društvenom i socijalnom pogledu.

* * *

Joj, blago tebi, ti samo ležiš – kažu osobe koje rade i primaju platu, ženama koje su cijeli dan zatvorene u kući, rade, čiste, brinu se, misle šta će za ručak, misle o sljedećem ručku i večeri. Žive u neprestanom pokretu. Leže samo navečer kad spavaju. Ili kada se premorene kratko bace u krevet, u pauzi do sljedeće obaveze.

Ako ste ikada, a naravno da jeste, razgovarali sa domaćicama, sigurno vam je svaka od njih rekla: Nema ništa gore od kućnih poslova, nigdje kraja, a ništa se ne vidi niti iko cijeni tvoj rad.

Ova bolna rečenica me neprestano prati jer je moja mama često izgovara. Cijenim li dovoljno to što me svakoga dana na šporetu čeka ručak iako sam dovoljno stara da se sama brinem i imam vlastitu djecu? Cijeni li moj tata to što mama svakoga dana iza njega opere suđe? Primjećuje li on uopšte koliko puta na dan ona iza njega istrese pepeljaru? Nisam sasvim sigurna.

Jedino što osjetim jeste da naše mame često ne žive ispunjene živote. Osjetim da su jako umorne i iscrpljene. Osjetim da se od njih traži i očekuje previše.

Žene koje godinama ostaju kući, brinu se za odrastanje i školovanje djece, u trenutku kada i požele naći posao to postaje jako teško. Upravo zbog takve vrste bojazni, većina današnjih žena i majki rastrzane su između plaćenog posla i neplaćenog kućnog rada.


Nikolina Todorović, Prometej.ba