Prije par dana javio mi se prijatelj iz Švedske koji je tamo već više od 10 godina i koji prati bh. politiku onoliko koliko i ja pratim švedsku politiku - čuješ usput kad je nešto baš bitno. Našeg je podrijetla. I pita me otprilike ovako: „Šta to ljudi pričaju, hoće li to opet biti rat u Bosni?“

Radi se o pitanju koje se postavlja već više od 25 godina. Isto pitanje se vraća u razgovorima na sijelima, u medijima, u književnosti, postavlja ga skoro svako od nas, svjesno ili podsvjesno. Mi smo ratom traumatizirano društvo koje uživa u toj traumi i kome ta ratna trauma daje smisao.

Potpuno je očekivano stalno ponovno postavljanje pitanja o početku novog rata. Bosna i Hercegovina je nestabilna i raspadnuta država. Ovdje ratna logika nikad nije prestala. Jedino se više ne puca. Nakon pobjede nacionalističke koalicije SDA-HDZ-SDS na izborima 1990. godine, za malo više od godinu dana ova koalicija je uništila državu i rasparala je po svim šavovima. I nikad više nije sastavljena.

Ratovali su svi sa svima i na sve strane. I nije to bio samo nacionalni sukob. O ne. Bilo je tu puno više elemenata. Osim nacionalnog sukoba za „krv i tlo“, ratovalo se i za privredne resurse. Sukobilo se ruralno i urbano, sekularno i teokratsko. Ratovale su stranke protiv institucija. Bitke su se vodile između stvarnosti i zamaštanog, a masa ljudi je zamijenila „moglo je biti“ sa „trebalo bi da bude“.

Bilo kako bilo, iz rata je država izašla kao nepostojeći element. Umjesto državnih institucija skoro svuda smo imali stranačke ratne lordove na svojim feudima, koji su bili „bogovi“ od lokalne zajednice do lokalne zajednice. Svaki gradić sa svojim „lordom“ je 1995. bio regija za sebe, nakon godina izolacije i opsade. Tek poneka sredina je izbjegla ovu sudbinu.

Država Bosna i Hercegovina morala je nakon rata biti krpljena u Daytonu putem mirovnog sporazuma i sile međunarodnih vojnih snaga. I zadatak ponovne obnove i izgradnje države BiH, stanovnici su prepustili takozvanoj „Međunarodnoj zajednici“, mitskom biću zaduženom da nas čuva, pazi i abolira nas svake odgovornosti.

Bosna i Hercegovina dobila je apsolutističkog vladara u vidu visokog predstavnika koji je iza sebe imao moć „pera i mača“. Mogao je i još uvijek može nametati apsolutno svaku odluku i zakon, smjenjivati koga želi, a iza sebe je imao i još uvijek ima moć međunarodnih vojnih snaga. Trodiobe vlasti nema. Domaći sudovi i parlamenti ne mogu odlučivati o radu institucije Visokog predstavnika. Jedina institucija iznad Visokog predstavnika je Vijeće za implementaciju mira u kome sjede ambasadori utjecajnih država.

Da se ne lažemo, Bosna i Hercegovina je protektorat u kome imamo demokraciju i pravo samoodlučivanja onoliko koliko Visoki predstavnik dozvoli. A dozvolio je. Sama institucija Visokog predstavnika je od strane Venecijanske komisije opravdana kao demokratska. Kako? Tako što je čak i u demokraciji moguće imati apsolutnu vlast bez kontrole suda i parlamenta u kriznom stanju. Venecijanska komisija smatra kako je Bosna i Hercegovina u trajnom kriznom stanju te joj je potreban Visoki predstavnik. I potpuno je u pravu.

Nakon prvog krpljenja 1995. godine, Bosna i Hercegovina se svakih nekoliko godina raspadne i dođe do novih sukoba. Jedini razlog zašto nemamo barikade i naoružane stranačke vojske po ulicama je Visoki predstavnik.

Država Bosna i Hercegovina opstaje isključivo zato što to silom nameće strana vojna i diplomatska sila. U volju domaćih aktera da se sukobljavaju i obračunavaju ne treba sumnjati. Pogledajte samo komentare po društvenim mrežama. To su stotine i hiljade ljudi koji bi sutra uzeli pušku i istrebljivali komšije, s osmijehom na licu.

Bosna i Hercegovina se prvi put nakon Daytona raspala 2000. godine kada je nacionalna koalicija izgubila vlast na izborima. HDZ je nakon toga proglasio „Hrvatsku samoupravu“ u Hercegovini i pokušao formirati svoj entitet nezavisan od zakona i autoriteta države BiH. Priča je završila tako što je tenk međunarodnih vojnih snaga razvalio trezor Hercegovačke banke i spriječio isplate u ime Hrvatske samouprave.

Nakon ovog eksperimenta, niko se više nije usudio direktno izazvati međunarodnu zajednicu koja je pokazala odlučnost i sposobnost da djeluje. Novi raspad države desio se 2010. kada je nacionalistička koalicija ponovo izgubila vlast na izborima. Ovoga puta HDZ je blokirao formiranje vlasti ne više silom već putem institucija, tako što je odbio delegirati delegate u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Država se ponovo raspala, a institucije vlasti su paralizirane. Blokadu je ponovo silom riješila međunarodna zajednica.

Visoki predstavnik je nametnuo odluku po kojoj je za formiranje vlasti dovoljna većina delegiranih zastupnika, a ne većina od ukupnog broja. Time je blokada HDZ-a zaobiđena „perom“. Prosvjedi koji su uslijedili bili su ispuhivanje frustracije i nije bilo potrebe za intervenciju „mačem“ jer institucije nisu bile ugrožene.

Već nakon četiri godine, Bosna i Hercegovina se ponovo raspala. Izbila je revolucija koja je pomela kantonalne vlade, a preživjele vlade u Federaciji BiH natjerala u skrivanje na nekoliko dana. Jedina preostala organizirana vlast u Federaciji bio je Visoki predstavnik koji je zaprijetio mobilizacijom vojnih snaga kako bi se ponovo uspostavio red u državi. I to ne bi bilo ništa novo jer je na sličan način međunarodna zajednica stabilizirala Albaniju 1997. godine nakon revolucije izrasle iz prosvjeda. Republika Srpska nije ni pokušala odcjepljenje u ovom trenutku, jer su tamošnje elite bile potpuno svjesne šta bi se desilo - intervencija silom.

Novi raspad Bosna i Hercegovina doživjela je 2015. godine kada je Republika Srpska pod vodstvom Milorada Dodika pokušala provesti referendum kojim bi ukinula nadležnost Suda i Tužilaštva BiH na teritoriju RS-a. Intervenirala je europska diplomacija i spriječila veću krizu.

Sljedeći raspad bio je nedavno, 2019. godine, kada su entiteti odlučili osnovati specijalnu policiju i počeli se naoružavati jedan protiv drugog. Jednog dana je neko nekome iza scene rekao da se prestane s tim i oba entiteta su ekspresno odustala od nove specijalne policije. Ponovo je ulogu odigrala međunarodna zajednica. Svaki put kada je pokušan raspad države i rat u pripremi, međunarodna zajednica je intervenirala i spriječila takav scenarij.

O tome kakva je država Bosna i Hercegovina najbolje svjedoči EUFOR, međunarodne mirovne snage. EUFOR svake godine organizira vojnu vježbu u kojoj vježba scenarij brzog raspoređivanja 20.000 vojnika na strateške lokacije, sukobe sa militantnim civilima i razbijanje barikada. To nije ništa drugo nego vježbanje odgovora na početak raspada Bosne i Hercegovine.

Da se vratimo na pitanje mog prijatelja iz Švedske. Nakon što smo se čuli, otvorim par bh. portala i prelistam vijesti. Vidim samo: stanje redovno. Zapaljive izjave, najave odcjepljenja, ratnohuškači komentari puni mržnje. Ništa novo. Počnem pratiti u sljedećih par dana šta se dešava i vidim kako je Milorad Dodik ponovo nagazio na crvenu liniju strpljenja međunarodne zajednice i njenih 20.000 vojnika izjavama o referendumima, odvajanjima, urušavanjima državnih institucija, „prijateljima“ koji će pomoći ako NATO intervenira, formiranju nove vojske.

I šta se dogodilo? Dana 14. oktobra 2021. održan je sastanak Milorada Dodika i Alexandera Platzera, general-majora i zapovjednika EUFOR-a u Bosni i Hercegovini. Nakon tri dana, 17. oktobra 2021. godine, Milorad Dodik izjavljuje: „Nikad ne bih žrtvovao mir.“ I taj isti scenarij se ponovio već masu puta. Međunarodna zajednica je ponovo spriječila raspad Bosne i Hercegovine. Ne zato što je lijepim riječima urazumila domaće aktere već zato što ima iza sebe silu da takav raspad spriječi.

Imati EUFOR je strašna utjeha. S jedne strane imate državu u kojoj neće biti novog rata i novog sukoba isključivo zato što je EUFOR više nego sposoban skršiti svaku vojnu opoziciju. Ali zato s druge strane imate propalu državu u vječnoj krizi i nestabilnosti, na rubu raspada, državu u koju niko ne želi investirati, državu bez povoljnog poslovnog okruženja, bez dobre socijalne zaštite ili obrazovanja, državu kriza, frustracija i sukoba iz koje stanovništvo masovno bježi.


Dino Šakanović, Prometej.ba