Piše: Franjo Ninić

Aktualna hrvatska politika u BiH, odnosno politika HDZ-a BiH pod krinkom udruge građana nazvane Hrvatski narodni sabor (HNS) te s potporom različitih partijskih i stranačkih intelektualaca, portala i drugih medija ozbiljno narušava temelje i opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini.


Federalizirani i marginalizirani?

Inicijative proizašle iz kuhinje HNS-a, prividnoga gremija svih hrvatskih političkih predstavnika u BiH, a tiču se teritorijalnoga preustroja BiH, federalizacije i stvaranja „teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom“ imaju za cilj ionako raspršene Hrvate u BiH dodatno podijeliti na dvije skupine, kako i stoji u naslovu ovoga teksta: na „federalizirane“, odnosno na one koji bi, prebrojavanjem krvnih zrnaca u općinama „s hrvatskom većinom“ ušli u zamišljenu hrvatsku federalnu jedinicu u FBiH te na „marginalizirane“, zapravo one koji bi, kao reliquae reliquarum, ostali odseljavati se iz federalne jedinice, valjda, s „bošnjačkom većinom“.

Federalizirani Hrvati uživali bi, prema još nejasnim kriterijima iz HNS-ove kuhinje, vlast na tome imaginarnom hrvatskom teritoriju u punini zamišljenih hrvatskih interesa i prava, a marginalizirani bi, opet prema nejasnim kriterijima, mogli uživati ta svoja prava na temelju nekoga reciprociteta prava koja će „konstitutivna manjina“, iliti Bošnjaci, uživati u hrvatskoj federalnoj jedinici.

Ova pojednostavljena i, iz razloga metodologije, shematizirana podjela bh Hrvata, ima za cilj upozoriti na opasnost koja se krije u predloženome konceptu ustavnih promjena i na malignost politike koju, pozivajući se na europske principe federalizma, decentralizacije i subsidijarnosti, promiču HNS, HDZ i dio bh hrvatske intelektualne i medijske scene.

Što se metodološke strane tiče, još je važno napomenuti da tekst piše autor s horizonta „marginalizirane“ hrvatske pozicije, odnosno s mjestom boravka izvan zamišljene federalne jedinice s hrvatskom većinom. I da pokušava artikulirati politički, pa i nacionalni interes te i takve hrvatske pozicije.


Ustavni, a marginalizirani: primjer Tuzle

A ta „marginalizirana“ pozicija tuzlanskih Hrvata vidljiva je i u sadašnjemu daytonskom, dvoentitetskome uređenju BiH. Uz to što ih zanemaruje HNS-HDZ-ova hercegovačko-nacionalna politika iz Mostara, marginalizira ih kantonalna SDA-SBB-ova bosansko-bošnjačka vlast, nadopunjena s lažno-građanskom SDP-ovom lokalnom vlašću. Dopunsku „marginalizaciju“ sada im servira svehrvatski gremij iz Mostara, s obećanjima rješenja cjelokupnoga „hrvatskoga pitanja“ i svekolikoga prosperiteta u novim zatvorenim nacionalnim torovima.

Zašto je ta politika „maligna“? Koristimo se medicinskom terminologijom jer nije moguće pronaći adekvatni pridjev koji bi tu politiku mogao opisati. Pokušati s pojmom „nemoralna“ značilo bi okvalificirati je s etičke pozicije, a etičnosti u toj politici čistoga pragmatizma i jednoumlja jednoga vođe zapravo i nema. S pojmom „neodgovorna“ dođemo na isto. „Licemjerna“ ne izražava njezinu nutarnju nakanu... itd. Ostaje nam malignost kao pojam da izreknemo štetnost i uništavanje, opet medicinski, tkiva jednoga naroda koji pripada cijeloj državi Bosni i Hercegovini, a ne u Mostaru zamišljenim teritorijalnim diskontinuitetnim pjegama od Neuma do Bosanskoga Broda.


Rastjerani i marginalizirani: primjer RS-a

Kad smo kod (danas bez „Bosanskoga“) Broda i Republike Srpske, red je, opet se držeći medicinskoga rječnika, napomenuti da je HNS-HDZ-ov kirurški nož „odcviko“ Hrvate iz RS-a u cjelini iz svoga zamišljenoga „entiteta“, a da se nije ni okrenuo ili spomenuo više od 140.000 protjeranih i zaboravljenih Hrvata Bosanske Posavine. Valjda je i taj teritorij i narod žrtvovan za uskrsnuće HDZ-ove pjegaste državice u Federaciji BiH.

Gore spomenuta nemoralnost, neodgovornost i licemjerje hrvatske politike u BiH (HNS-HDZ) ujedinjuju se u sveobuhvatnoj servilnosti i podilaženju politici RS-ova vožda Milorada Dodika, s kojim Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH i gazda cjelokupnoga HDZ-HNS-a, očito ima pritajeni pakt i zajednički pakleni projekt o „nedodirljivosti“ RS-a i formiranju Čovićevog vilajeta s ovu stranu entitetske granice.


Bosanski, a opet Hrvati

A s ovu stranu entitetske granice valja „teritorij“ dijeliti s trećim konstitutivnim narodom, Bošnjacima, spomenutim gore u prijedlogu hnsovskoga reciprociteta. A u tome bošnjačkome političkom košmaru događa se svašta. Čim se u Mostaru, Bruxellesu ili na Marsu spomene politička ravnopravnost Hrvata, reforma bilo čega (izbora člana predsjednišva, izbora delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH) ili načela federalizma, federativnost, treći, četvrti, peti entitet, u Sarajevu se upale patriotski senzori i zatrube barem dvije u bosanstvu/bošnjaštvu naštimane trube: jedna iz Izetbegovićeve SDA (plus Radončićev SBB) s domoljubnim (sve)bosansko-hercegovačkim diskursom o protivljenju svakoj daljnjoj „podjeli Bosne“ i stvaranju ikakvih dodatnih entiteta, federata i tatamata, s neizbježnim pozivanjem na zločine, progone, genocide učinjene tome bh. etnosu. Druga truba je, navodno, s lijeva. Lažni građanski, liberalni i „antinacionalistički nacionalisti“ iz mreže SDP-DF-GS također upućuju strijele u „obranu Bosne“, nadopunjujući prethodno opisani diskurs terminima „fašisti“, „nacisti“ „nacionalisti“, „separatisti“, skrivajući se iza lažnoga antifašizma i umivajući vlastiti građanski (uglavnom bošnjački) nacionalizam izjavama i ratničkim priopćenjima, sve do „Jahorinske deklaracije“.

Clash barem triju nacionalizama (bošnjačkoga, srpskoga i hrvatskoga) plus „patriotske trube“ lažnih građanskih pokreta oko „hrvatskoga pitanja“ proizvodi zapravo jednu sveobuhvatnu kakofoniju govora, nastupa, napisa i analiza, a koja dodatno uznemiruje običnoga čovjeka i narušava ionako loše međunacionalne i međuljudske odnose. Vidljivo je to i u Tuzli, gdje, prema popisu iz 2013. godine, živi više od 15.000 „marginaliziranih“ Hrvata.


Nijemost naroda i politička odgovornost

Malignost hrvatske politike u BiH, koja hoće Hrvate iščašiti u „federalizirane“ i „marginalizirane“ ne nalazi, nažalost, na kritike među samim bh Hrvatima. Budući da političkoga pluralizma među njima praktički i nema (uz pokoji disonantni glas iz HDZ-a 1990), Draganu Čoviću i njegovim vjernim poslušnicima iz HNS-a u provođenju krive i promašene maligne politike prema vlastitom narodu vodu ne drži jedino dio Katoličke crkve u BiH. Ranije je bilo kritičkih glasova iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji su dosljedno od rata do skorih vremena upozoravali javnost i same Hrvate na pogubnost politike vezane za Herceg-Bosnu, treće entitete i sljubljenost Crkve i politike. Međutim, kritička franjevačka nota u međuvremenu je „eutanazirana“ na različite načine, a razuman kritički glas tiho se čuje samo od mons. Ive Tomaševića, tajnika BKBiH, koji je u medijski prostor vratio antinacionalistički, pragmatični i funkcionalni teritorijalno-ekonomski prijedlog BK BiH o redizajnu daytonske BiH iz 2005. godine. Međutim, medijski potrčci Dragana Čovića i HNS-a s različitih, uglavnom hercegovačkih portala, ne samo da su minimizirali važnost ovoga, koliko-toliko realnoga, ali i idealiziranoga prijedloga, nego su se o njemu pošprdno očitovali kao o običnom „lupetanju biskupa“. Bez interne oporbe unutar vlastitoga naroda i intelektualne zajednice, brigadiri HDZ-HNS-ovoga projekta razbijanja hrvatskoga naroda u BiH neumorno uvjeravaju bh Hrvate da im čine dobro, da im vraćaju dignitet i ravnopravnost u sada nefunkcionalnoj i po Hrvate neravnopravnoj Bosni i Hercegovini.


Opasna ideja?

Za sada je ovaj politički projekt u fazi ideje. Očekuje se njegova teorijska operacionalizacija na skorašnjem „znanstvenome“ skupu u organizaciji HNS-a u Neumu. Također, paralelno s nastojanjem oko etnoteritorijalizacije Hrvata u BiH, HNS-HDZ pokušava u Parlament „ugurati“ promjenu Izbornoga zakona u BiH, da bi osigurao pravičan izbor članova državnoga predsjedništva i federalnoga Doma naroda. I ovome relativno legitimnome nastojanju velika su oporba nacionalizmi Bošnjaka i „građana“, uglavnom zbog vlastitoga šićara. U svijesti i retorici bošnjačke strane (plus pseudograđanski blok SDP-DF-GS) svaki, pa i legitimni zahtjev nominalno hrvatske strane za promjenom nefunkcionalnoga sustava u državi, vidljiv je strah od povratka fantomske „Herceg-Bosne“, Tuđmanove paradržave u BiH, koja Bošnjacima, s pravom, nije ostala u dobrom sjećanju. Duhove, na obje strane, uznemiruje i skorašnja pravomoćna haaška presuda šestorici čelnika Herceg-Bosne.


Što s marginaliziranima?

Što, na koncu, ostaje, kako smo ih metaforički nazvali „marginaliziranim“ Hrvatima iz RS-a, Brčkog, Tuzle, Sarajeva, Zenice i ostalih inih fiktivno „prekriženih“ hrvatskih prostora u BiH? Ostaje im kroz institucije sustava, kroz svoje političke predstavnike, koji su (što je politički paradoks) uglavnom dio iste HDZ-HNS mašinerije, preko Crkve, različitih kulturnih, braniteljskih i nevladinih organizacija, jasno i nedvosmisleno odbaciti maligni projekt dodatnoga cijepanja i dekonstituiranja vlastitoga naroda. Intelektualci, neovisni o HDZ-HNS-ovu političkome diktatu, a dolaze iz ovih sredina, u javnim medijima i znanstvenim radovima trebali bi, ovo je samo apel, kritički odgovorno dovoditi u pitanje ovaj opasni projekt, koji nije nov i kojega se na različite načine predlaže i podmeće od ugasnuća Herceg-Bosne 1994. godine. Nadati je se da će i kritički glasovi unutar Crkve i franjevačkih zajednica u BiH, koji su i moralno i intelektualno sposobni za to, ponovno dobiti svoju društvenu relevantnost. I crkveni poglavari u BiH (BKBiH) trebali bi jasnije i konkretnije promisliti prijedlog ustavne reorganizacije BiH iz 2005. godine. Hrvati iz ovih od svojih „marginaliziranih“ sredina, dobro organizirani u svojim lokalnim zajednicama, kulturno prosvijetljeni i obrazovani, svjesni svoga identiteta i pripadnosti domovini BiH, trebaju graditi i učvršćivati prijateljske i partnerske odnose s druga dva naroda i ostalim građanima ove zemlje, imajući na umu da ona obična, ljudska, komšijska interakcija u lokalnoj sredini i vlastitoj ulici predstavlja vredniju interakciju od one „gornje“, nacionalne, političke, ideološke ili stranačke.


„Strukturalni grijeh“ hrvatske politike u BiH

Hrvati u Bosni i Hercegovini, još nepodijeljeni na „federalizirane“ i „marginalizirane“ nisu i ne smiju biti žrtve i taoci HDZ-HNS-ove ili bilo koje lažne i „maligne“ politike, koja ih želi rascijepiti da bi sebi i svojim „stožernicima“ osigurala vječnu vlast ili sitne uskogrudne, materijalne ili teritorijalne interese.

Hrvati u Bosni i Hercegovini nalaze se, kako to u naslovu svoje knjige napisa Ivan Lovrenović, „u agoniji jedne europsko-orijentalne mikrokulture“ upravo zbog „strukturalnoga grijeha“ svojih vlastitih vođa, koji ih hoće i danas i strukturalno i ustavno i funkcionalno iščašiti iz cjeline države Bosne i Hercegovine, i to zarad vlastitoga šićara i niskih političko-ekonomskih projekata. Nije samo politički interes, nego i etička i moralna obveza Hrvata iz cijele BiH (Širokoga Brijega, Travnika, Sarajeva, Tuzle, Domaljevca, Banja Luke, Bihaća... itd) ne dopustiti da politička oligarhija iz Mostara (HDZ-HNS) sa svojim „intelektualnim“ i medijskim slugama Hrvate trajno razdruži od Bosne i Hercegovine. Da ih „prekriži“ na njihovim stoljetnim ognjištima te da ih „federalizacijom“ i „marginalizacijom“ doslovno izbriše iz ove prelijepe „zemlje među svjetovima“.

Tekst je objavljen u Hrvatskom glasniku iz Tuzle, veljača 2017.