Humanizam se ne odgađa za budućnost
Posmatrajući povijest kao djelo alijenacije apsolutnog duha, Hegel je smatrao da će jednom doći kraj povijesti, njezino potpuno ostvarenje; naime, to će se desiti kad apsolutni duh iskuša sve potencijale i vrati se samome sebi. Veliki Hegel konformistički je taj kraj vidio u pruskoj državi, a poslije će se različiti poretci – koji su se samoproglasili ciljem i krajem povijesti – pozivati na njegove zaključke. Hegelu kao poslije ni Marxu nisu bile potrebne moralne vrednote u nužnom dijalektičkom razvoju, a Nietzche je obezvređivao svaku moralnost. Prevladavajuća pravna i filozofska misao 19. stoljeća posmatrala je svijet kao poprište sukoba velikih ideja, na čemu su se nadahnjivali i nacizam-fašizam i boljševizam-komunizam, pri čemu su konkretni ljudi i njihove stvarne potrebe bili žrtve tih megalomanskih i zlogukih projekata.
Velikim ideolozima, zanesenjacima u svoje umišljeno mesijansko poslanje konačnog i dugoočekivanog spasavanja i oslobađanja svijeta, konkretni čovjek nije centar pažnje: njegove potrebe, nade, njegova čuvstva i strahovi niti motivi djelovanja. Njihova zbilja je reducirana i ideološki ukalupljena, a svaka pojava ili osoba ocjenjuje se ne sa humanističkog stanovišta, nego sa stanovišta ostvarenja njihovih zamisli i ideoloških projekata.
Stoga nije čudo da oni ne priznaju vrijednost onim ljudima, pa makar bili i iznimni, koji nisu pospremljivi u njihov ideološki oklop. Uvjereni u svoje mesijansko poslanje, s glavama napunjenim revolucionarnom ili nacionalnom doktrinom, mnogi normalni i pristojni ljudi pretvarali su se u zločince i uništavatelje, koji su vjerovali da ubijanjem stvaraju bolji svijet. Nažalost, to se događa i 'mesijama' modernog doba, koji su uvjereni da će negiranjem svih vrijednosti, ponižavanjem i obezvređivanjem svojih zamišljenih neprijatelja, donijeti svijetu i ljudima dugo očekivanu slobodu i pravednost, a svojim stavovima u startu odbijaju ljude od sebe i stvaraju kod njih strah te tako obesmišljavaju svako svoje daljnje djelovanje.
Fanatik je svoju zbilju reducirao na dva pola, ukinuo je šarolikost i raznovrsnost ideja, živi u crno-bijeloj shemi. Na jednoj strani smo mi, dobri, na drugoj su oni, zli. Oni ne žele preispitati jesu li možda namjere njegova “neprijatelja“ iskrene i moralno opravdane i služe li općem dobru. Fanatici su spremni da drugome čovjeku, na osnovu drukčijega političkog uvjerenja, negiraju i ljudsko dostojanstvo. Ostali ljudi za njih postaju šljam, smeće, a samo oni su vječni pravednici i proroci dobra i nade bez kojih ovaj svijet ne može postići pravdu i slobodu. Fanatik, bilo da se radi o nacionalnom i vjerskom fanatiku, bilo o antinacionalnom i antivjerskom fanatiku, ne poznaje koncept dobrog djela, ne shvaća stvarnost integralistički nego redukcionistički, te tako tone u svoju percepciju koju smatra apsolutnom. A 'individuum zatvoren u svoju percepciju, izvan društva, filozofski je monstrum kojemu nema ni opstanka ni smisla' (I.Supek).
Slično ludilo fanatizma koje obuhvaća vjerske i nacionalne fanatike, obuhvaća i antinacionalne i antivjerske fanatike, koji su nekada pretežno bili okupljeni oko boljševičke ideje, a danas su fragmentarno okupljeni oko marksističkih skupina koje ponekad poprimaju i karakter subkulture ili sekte. Ni oni ne priznaju konkretnog čovjeka, ne zanimaju ga njegovi motivi, nego svatko vrijedi onoliko koliko vrijedi sa stajališta njihovih imaginarnih koncepata, često podvedenih pod pojam revolucije. Oni ne vole ljude, nepoznat im je pojam ljubavi prema konkretnom čovjeku; zapravo, čovjeka ne posmatraju kao vrijednost po sebi nego se njegova vrijednost vrednuje prema unaprijed definiranim subjektivnim kriterijima.
I nacisti s jedne strane i boljševici s druge strane vjerovali su da će ubijanjem stvoriti bolji svijet. Dok nacizam ni u jednoj svojoj stavki ne nosi klice nikakvog univerzalnoga dobra, već je u skladu sa rasizmom i ideologijom krvi i tla nastojao istrijebiti ili potčiniti cijele narode radi boljeg života samo jedne rase, boljševizam i revolucionarni marksizam su proklamirali dolazak pravde i blagostanja za sve ljude, ali ne sada. Njihov navodni humanizam bio je odgađan za budućnost, a da bi se on ostvario, trebalo se obračunati sa milijunima ljudi koji su proglašeni preprekom napretku. Tako se navodni humanizam revolucionarnog marksizma pretvarao u torturu i uništavanje konkretnih ljudi, bilo fizički bilo tako da im se negira vrijednost i ljudsko dostojanstvo – ukratko, pretvorio se u sistem nečovječnog postupanja koji je za duge vjekove odgodio utopističke čežnje ljudi i vjerovanje u pravedni svijet.
Humanizam se ne može odgoditi, tko je humanist on je humanist u svakom trenutku, sada i ovdje. Stavljanje čovjeka u centar naše pažnje i djelovanja u svakom trenutku te skromnost i nepridavanje sebi velikog značaja, pogotovo ne umišljanjem nekakvoga mesijanskog poslanja, oslobađa nas svih ideoloških zastranjenja i utire jedini put u stvaranje slobodnog i pravednog društva. Sve ideologije i njihovi umišljeni i samozadovoljni ideolozi koji se vode suprotnim principima, predstavljaju zlosretni egzibicionizam koji vodi ne samo u stvaranje straha i razaranje drugih, nego i u vlastito samorazaranje koje često zna uništiti takvu osobu ili ju zaustaviti u razvijanju njezinih potencijala.
Franjo Šarčević