Imamo (pravnu) Hrvatsku!
Država nije mrtva kad je u ratu poruše, a u miru opljačkaju. Država nije mrtva kad mladi krenu iseljavati iz nje zbog potrage za srećom u nekoj drugoj državi i nekom pravednijem društvu. Država umire onog trenutka kad građani koji u njoj žive prestanu vjerovati u njezine institucije i kad osjete da te iste institucije siju nepravdu
Prije nekoliko dana sestra mi se vratila sa vikend putovanja u Amsterdam te mi je odmah po povratku krenula prenositi svoje očarane dojmove koje je stekla za tih nekoliko noći provedenih u metropoli koja je između ostalog – a za mlade širom svijeta i ponajviše – poznata po vrlo liberalnom pristupu prema dvije stvari od koje se prosječnom homo balcanusu prevrće želudac: prostituciji i rekreativnom konzumiranju marihuane. Ne prevrće se želudac našem čovjekuzbog prostitucije kao takve, niti zbog marihuane kao takve. Javna je tajna da su upravo Balkanci jedni od glavnih konzumenata puffova od Hamburga do Stuttgarta, a u mnogim slučajevima i vlasnici istih. Dok se šetaš slavnim Reeperbahnom kroz distrikt St. Pauli veće su šanse da ćeš naletiti na Hasu nego na Hansa. Skočit će naš čovjek na siroticu iz neke rumunjske zabiti, završiti posao prije nego što izgovori „Entschuldigen Sie bitte“ i sve to bez većih moralnih dilema. Također nemaju oni ništa protiv droga, kako protiv konzumacije, tako niti protiv ulične preprodaje. Malo je nacija na ovom dunjaluku koje se tako kvalitetno adaptiraju i integriraju na tom zapadu kao naši ljudi. Na tome im treba odati priznanje. Zbog čega im se onda okreće želudac pri spomenu prostitucije i droge? Odgovor je vrlo jednostavan. Naš čovjek ne voli baš javno pričati o takvim stvarima. Odgojen i odrastao kroz sistem vrijednosti gdje se zatvorena avlijska kapija i debela zavjesa na prozoru pretvaraju u prvu obrambenu crtu obraza pojedinca i njegove obitelji. Sve je dozvoljeno dok se ne iznosi napolje. Držanje prljavog veša unutar bedema svog mikrosvemira jeste primarna preokupacija našeg čovjeka. Naš čovjek je licemjer jer ga je netko odgojio da baš takav treba da bude. Takav će ošamariti vlastitu ženu jer joj je ručak malo zagorio, pa će sutra na društvenoj mreži objaviti zajedničku obiteljsku fotografiju uz citat – ne treba mi u životu carstvo, moja djeca moje su bogatstvo – velikog umjetnika Husnije Mešaljića zvanog Hule. Da živi još sto godina takav u tome neće vidjeti ništa nedosljedno i licemjerno ponajviše zato jer je okružen sličnima sebi, kao što ni njegova supruga u onoj šamarčini neće vidjeti nešto zbog čega se podnosi zahtjev za razvodom. Nju je pak majka naučila da je upravo to brak i da se takve stvari zbog višeg dobra moraju predeverati. Šamar gore, šamar dolje, ima u životu i gorih stvari.
Prije nekoliko mjeseci na općinskom sudu u Zagrebu 27-godišnji David Kruljac, sin umirovljenog generala Mladena Kruljca, nagodio se sa tužiteljstvom na taj način izbjegavši odlazak iza rešetaka. Pretragom stana u zagrebačkim Gajnicama u kolovozu 2017. godine, kod Kruljca juniora pronađeno je 4 kg marihaune, 28 grama kokaina, 118 tisuća eura i 10.5 tisuća kuna. Da li je toj nagodbi pridonijenilo ispijanje kavice tate Kruljca i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića u jednom zaprešićkom kafiću ostati će misterija dok je ovoga svijeta, a i nas u njemu. Naime, nekoliko mjeseci prije presude to ljupko druženje dva stara druga ovjekovčeno je jednom sasvim lijepom fotografijom. Bilo, kako bilo, sporazumna kazna od godinu dana zatvora prenamijenjena je u 730 sati rada za opće dobro uz novčanu kaznu od 500 dnevnih dohodaka.
Prije nekoliko dana drugostupanjski sud u Osijeku povrdio je prvostupanjsku presudu riječkog suda iz 2017. godine od dvije godine zatvora za Huanita Luksetića iz Rijeke. Njemu je zaplijenjeno 15 kg marihuane. Nikakav novac nije pronađen, kao što nije pronađen niti jedan dokaz koji bi upućivao da je ta marihuana bila namijenjena za prodaju. Dapače, indicije i zdrav razum upućuju upravo na suprotno. Naime, Huanito Luksetić je javnosti bio poznat i prije uhićenja kao osoba koja pati od multiple skleroze i kao angažirani promotor ulja kanabisa za liječenje te bolesti koja je po njegovim tvrdnjama i iskustvu bila od izuzetne pomoći. Pokrenuo je pitanje dozvoljenosti proizvodnje marihuane u medicinske svrhe. Treba naglasiti da je Huanito Luksetić proizvodnji ulja kanabisa pristupio nakon što je isprobao sve konvencionalne i nekonvencionalne metode liječenja te izuzetno teške bolesti. Treba to naglasiti ne u njegovu obranu, nego da se na taj način istakne očaj čovjeka oboljelog od autoimune bolesti za koju službena medicina još nema efektno liječenje.
Ova dva slučaju nemaju direktne veze jedan sa drugim, ali tako snažno zrcale našu urođenu licemjernost, samo ovaj put kroz pravosudni sustav republike Hrvatske. Naviklo je nas hrvatsko pravosuđe na razne budalaštine, pa što da ne napravimo kraći highlight ili ti ga best of.
Još pamtimo slučaj Ilishe Jarett, američke košarkašice koja je u jednom trenutku svoje karijere, tamo negdje 2005. godine, odlučila potpisati ugovor za ambiciozni košarkaški klub Gospić. Sve bi to bilo lijepo da joj na vrata sobe jednog jutro nije zakucao Joso Mraović, povratnik iz Australije, uspješni poduzetnik i vlasnik hotela u kojem je košarkašica stanovala. Elem, biće da se našem povratniku malo prijebalo, a pošto u čednoj puritanskoj Lici prostitucija još nije legalizirana, gospodin Mraović je sistemom eliminacije shvatio da najviše šanse ima kod zgodne tamnopute košarkašice koja je za dvije glave viša od njega samog. Zbog čega je on mislio da ima šanse biti privlačan zgodnoj košarkašici također će ostati velika misterija. Uleti tako naš junak u njenu sobu i plaho se iznenadi što ga ova ne dočeka raširenih nogu. Biće da je čuo kako su sve te crnkinje iz Amerike radodajke i ništa njemu ne bi jasno onako animalno uzbuđenom u prvom trenutku. Povuci, potegni, nastade gužva, ali obrani se dva metra visoka i korpulentna košarkašica od fizički inferiornog australskog Hrvata bez većih problema. Može bit' da mu je i zviznula koju šamarčinu iza ušiju, ali to nikad nije potvrđeno. U svoj toj gužvi napravi naš junak Joso, grdna li mu majka, veliku grešku zbog koje završi na sudu. Na optuženičkoj klupi Joso Mraović je tvrdio da nikoga nije silovao, da bi sud u Gospiću također donio odluku kako se tu ne radi o silovanju, već o pokušaju rukovanja. Naime, Joso Mraović je u svoj toj gužvi američkoj košarkašici uspio nekako gurnuti prst u anus. Pošto prst, a bogami niti anus, nisu nikakvi spolni organi, ovdje nije moglo biti govora o silovanju. Kako je obrazloženo u presudi sudije Branka Milanovića, okarakterizirati prst u anus silovanjem otvorilo bi pandorinu kutiju presedana, pa bi se netko sjetio i za obično rukovanje tužiti nekoga za silovanje. Taj slučaj je postao predmet kultnih internetskih zajebancija, a prst u šupak će ostati upamćen kao tradicionalni lički pozdrav kojeg mlada Amerikanka naprosto nije mogla shvatiti na pravi način zbog kulturoloških razlika. Opće je poznata egocentrična opterećenost Amerikanaca samima sobom i njihovo oskudno opće znanje, odnosno neznanje. Posebno se to odnosi na poznavanje drugih kultura i običaja, ne treba se previše čuditi što Amerikanka nije bila upoznata da se u Lici ljudi ranim jutrom pozdravljaju tako što jedni drugima pročeprkaju malo prstom po šupku. Za kraj treba dodati da je presuda poništena, a sudija Branko Milanović suspendiran. U ponovljenom postupku u Rijeci Joso Mraović je osuđen na dvije godine zatvora.
Još se sve nije stišalo oko zagrebačkog biznismena i moćnika Tomislava Horvatinčića koji je pravomoćno oslobođen krivnje za smrt talijanskog para Francisca i Marinelle Salpietro. 2011. godine Tomislav Horvatinčić se svojim gliserom zabio u njihovu jedrilicu na moru kod Primoštena. Oslobođen je zbog dijagnoze vazovagalne sinkope. Što je sinkopa, a što je vazovagalna sinkopa, pitanja su na koja prosječan čovjek ne bi trebao znati odgovor ako nije liječnik ili student medicine, no zahvaljujući slučaju Horvatinčić sinkopa je postala dio urbanog slenga. Valja naglasiti da naš ucviljeni sinkopičar ima veliku povijest prometnih nezgoda koje je skrivio za života i koje su završile tragično. 1980. godine usmrtio je Mandu Vučković na pješačkom prijelazu u Zagorskoj ulici u Zagrebu. Sljedeća žrtva Tomislava Horvatinčića bila je Nada Petrović koja je poginula na Aleji Bologne 1989. godine. Još nekoliko nesreća sa ozlijeđenima prouzročio je naš Tomica, ali eto, srećom, zaustavio se na samo četiri mrtve osobe i nekoliko lakše i teže ozljeđenih. Treba li napomenuti da je i ova presuda ukinuta i da je sve vraćeno na početak.
Ova dva slučaja zrcale licemjernost pojedinaca u hrvatskom pravosuđu, ali slučaj Huanita Luksetića je bolniji jer on zrcali licemjernost svih nas zajedno. Ovdje se nije radilo o suđenju nekom moćniku, već o suđenju bolesnom čovjeku. Pogotovo licemjernost onih, uključujući i mene, koje joint u krugu nije mogao promašiti u periodu adolescencije, a koji smo svi tako mirno i tiho promatrali iživljavanje pravosudnog sustava na bolesnom čovjeku isčekujući rasplet situacije kao da se radi o drami u teatru, a ne o pravom životu i pravim ljudima od krvi i mesa. Teatar apsurda završen je dan nakon presude kad je predsjednica republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović preko društvene mreže najavila kako će pomilovati Huanita Luksetića i kako na koncu cijele priče ipak neće morati provesti dvije godine u zatvoru što u njegovom slučaju znači – ni manje ni više – nego izbjegavanje smrtne kazne. U motive njenog poteza neću ulaziti jer je ipak dobra stvar napravljena i veliko zlo je izbjegnuto.
Slučaj Huanita Luksetića otvara ne jedno, ne dva, nego barem stotinjak pitanja. Ja ću se dotaknuti samo najbitnijih.
Kako je moguće da se u državi Hrvatskoj, koja se svim silnim amaterski vođenim marketinškim kampanjama želi pozicionirati kao turistička meka za bogate goste iz zapadne Europe, može desiti da netko bude osuđen na dvije godine zatvora zbog proizvodnje marihuane u medicinske svrhe? Što jedna takva presuda, koja je odjeknula medijskim eterom, govori potencijalnom turistu o Hrvatskoj? Što iz amsterdamske perspektive – kao grada koji kroz turizam godišnje zaradi blizu 3 milijarde eura samo na hašišu i marihuani – to govori o Hrvatskoj i o svima nama?
Kako je moguće da su ljudi šutili cijelo vrijeme? Zašto Pravda za Huanita nije dosegnula stoti dio masovnosti koji je naprimjer dosegnula Pravda za Davida? Pogotovo ako uzmemo golu činjenicu da je danas vrlo teško pronaći osobu naših generacija koja barem jednom nije probala marihuanu u rekreativne svrhe. Od saborskog zastupnika Kreše Beljaka do lokalne rock zvijezde u podrumu nekog nebodera u novom Zagrebu. Huanito će, za razliku od pokojnog Davida, imati priliku da u vlastitoj pravdi uživa zahvaljujući pomilovanju predsjednice.
Koji će biti daljni potezi nakon odluke o pomilovanju Huanita od strane predsjednice države? Da li će se pokrenuti pitanje promjene zakona ili donošenje novih da bi se ovakve apsurdne situacije izbjegle u budućnosti? Koja je uopće uloga hrvatskog sudstva u hrvatskom društvu ako njegovu odluku instatno nakon donošenja ne poštuje vlastita predsjednica? Jedno je pomilovanje koje nastupa u jednom trenutku odsluženja kazne, ali pomilovanje instantno nakon presude jedna je vrsta presedana koja u očima običnog čovjeka hrvatsko sudstvo čini smiješnim.
Država nije mrtva kad je u ratu poruše, a u miru opljačkaju. Država nije mrtva kad mladi krenu iseljavati iz nje zbog potrage za srećom u nekoj drugoj državi i nekom pravednijem društvu. Država umire onog trenutka kad građani koji u njoj žive prestanu vjerovati u njezine institucije i kad osjete da te iste institucije siju nepravdu. Da se to ne bi desilo, slučaj poput ovog sa Huanitom Luksetićem se više nikad ne smije dogoditi. Na povlaštenost moćnika u društvu narod je navikao, protiv takvih stvari se bori godinama i borit će se još dugo. Na nepravdu prema bolesnom čovjeku nije i ne smije se nikad desiti da se na tako nešto počne navikavati.
Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba