Intelektualna “alternativa” nije artikulirala nikakav politički odgovor na identitetsko nasilje
Piše: Dinko Kreho Nino Raspudić i Veselin Gatalo dio su općeg desničarskog revivala koji preplavljuje medije u BiH-u, a na drugoj razini, današnji se angažman nekadašnjih sljedbenika “Zmajevog puta” nadovezuje na dvadesetogodišnju tradiciju depolitizatorskog, kulturotvornog govora o Bosni i Hercegovini. Raspudićevo i Gatalovo pisanje predstavlja radikalizaciju jedne antipolitičke intelektualne tradicije, njezinu surovu, ali ne i nepredvidivu nuspojavu. Toj se sceni oni sad vraćaju kao neželjena djeca, kao cijena njezina ideološkog čistunstva, odbijanja da “prlja ruke”, ukratko – ekstremizma centra na kojem je izrasla.
Oprosti za kung-fu
Sjeća li se još itko mostarskog Brucea Leeja? Postavljanje spomenika Malom Zmaju u mostarskom parku Zrinjevac u novembru 2005. neko vrijeme je bilo omiljena “alternativna” medijska tema – kako u Bosni i Hercegovini, tako i u legendarnom regionu. U gradu čije je ime od rata naovamo sinonim za etničku segregaciju, Bruce Lee je trebao simbolizirati transetničku i transkulturnu pravdu i solidarnost. Postavljanje spomenika osmislio je i inicirao Urbani pokret Mostar, nevladina organizacija s misijom promoviranja alternativne kulture, a vijest o tome kako “Mali Zmaj postaje simbol mira na Balkanu” dobacila je i do BBC-ja. No, pompa se jedva malo slegla, a statua je već postala žrtvom vandala. Službeno otpremljen na popravak, kung-fu junak ostao je sakupljati vlagu u nekom podrumu, u najboljem slučaju skladištu, do dana današnjeg.
O aktivnostima Urbanog pokreta nakon epizode s Bruceom Leejem ne može nas informirati, čini se, ni svemoćni Google. S druge strane, ovo se nipošto ne može reći za dvije najistaknutije figure Pokreta: oni danas medijski nastupaju kao privilegirani interpretatori i komentatori društveno-političke zbilje – jedan kao akademski situiran ekspert, drugi kao poslovično svestran pisac-u-kolumni.
Tumači Naše Stvari
Dr. sc. Nino Raspudić, docent na zagrebačkoj talijanistici i blog-kolumnist “Večernjeg lista”, posljednjih godina gradi medijski image neovisnog glasnogovornika bosanskohercegovačkih Hrvata. Od ljubitelja kung-fu akcije i NGO aktivista, on je tako napredovao u autentičnog tumača Naše Stvari. Naime, Raspudić nastupa kao tumač hrvatskih interesa neovisan o bilo kakvoj stranačkoj afilijaciji ili ideološkom projektu; akademski pedigre i imidž urbanog ordinary guya u njegovoj medijskoj samoprezentaciji surađuju na proizvodnji ove “autentičnosti”. U Raspudićevim tekstovima, intervjuima i javnim intervencijama Bosna i Hercegovina pokazuje se dostupnom isključivo kroz optiku kulture-i-identiteta; “BiH” je tu ime za nekakvu super-identitetsku konstrukciju, poligon na kojem Narodi ili Kulture ulaze u raznorazne ratne, mirovne ili ratno-mirovne aranžmane. I puka mogućnost političkog mišljenja kod Raspudića je pacificirana imperativom “nacionalnog interesa”: drugim riječima, u BiH-u ne mora biti konzervativaca, liberala ili socijalista, ali uvijek ima Bošnjaka, Hrvata i Srba – podjela pred kojom blijedi svako političko razlikovanje.
Raspudićev kolega Veselin Gatalo, pisac i kolumnist banjalučkog “Glasa Srpske”, ide dva koraka dalje. U svojim kolumnističkim napisima on proklamira vjeru u “genetsko pamćenje”, teoretizira o vlastitoj genetski induciranoj averziji spram “Azijata”, “Huna” i “Mongola”, objavljuje privrženost tlu i grobovima predaka itd. Pritom je osobito upadljiv fantom “Sarajeva” koji nastanjuje njegove tekstove: “Sarajevo” je za Gatala imperijalni centar, relikt osmanskih i Titovih vremena istodobno, “totalitarna” sredina iz koje se šire eksploatacija, hipokrizija i (ne samo simboličko) nasilje. Gatalo nastupa kao disident i nepotkupljivi kritičar s društvene margine, koji prokazuje laži, obmane i mitove što ih proizvodi sistem. Subverzivnost bi bila sadržana – Gatalo ne ostavlja mjesta sumnji – već u činjenici da se on jasno i glasno izjašnjava kao “Srbin i Hercegovac”. No, kako aura “autentičnosti” po prirodi stvari krasi poziciju pisca-disidenta, Gatalo igra ulogu višestrukog subverzivca: Srbin-Hercegovac-i-pisac, ukratko slobodoumni pojedinac (kako sam voli reći, “rab Božji”) u konfliktu s jednoumljem sustava, oličenog prije svega u “Sarajevu”.
Nobody is kung-fu fighting! Dapače, kao da se i Raspudić i Gatalo danas ispričavaju pred sublimnom nacionalnom Stvari: “Oprosti za kung-fu!” Ipak, namjera ovoga osvrta nije tek uprti prstom u nedosljednost ili pomak u samopercepciji nekadašnjih prvoboraca “alternativne kulture”, ili pak tragati za motivima koji su vodili jednog i drugog u njihovoj “promjeni fokusa”. Daleko je zanimljivije, ali i važnije ispitati strukturne razloge koji ovakav, prividno nevjerojatan zaokret čine mogućim, pa i bezbolnim.
Naime, daleko od toga da Raspudić i Gatalo u bilo kojoj dimenziji svog medijskog angažmana predstavljaju usamljene pojave. Na jednoj razini, oni čine dio općeg desničarskog revivala koji posljednjih godina preplavljuje bh. medije. Samopercepcija tog novog vala izgleda otprilike ovako: nakon što su stari, korumpirani političari te licemjerna inteligencija duboko zgriješili spram same suštine Naše Stvari – po sebi inače čiste i neupitne – na scenu stupaju novi, (više-manje) mladi, neovisni intelektualci, s misijom da Stvar(i) ponovno postave na noge. Dakle, ako smo prije koju godinu i mogli otpisati cijelu kulturidentitetsku rabotu kao opsesiju sredovječnih bijelih mužjaka i anemične građanske inteligencije, ona se danas vraća – i to u radikalnijem obliku – kao svojevrsni omladinski trend. Raspudić i Gatalo – iako, istina, ne više u prvoj mladosti – ostaju njegova najprepoznatljivija lica.
Ekstremizam centra
Na drugoj razini, međutim, današnji angažman nekadašnjih sljedbenika Zmajevog puta umnogome se nadovezuje na dvadesetogodišnju tradiciju depolitizatorskog, kulturotvornog govora o Bosni i Hercegovini. A primarni proizvođači ovoga diskursa nisu bili zli nacionalisti, nego neki od njihovih najprilježnijih kritičara. Naime, još od kraja osamdesetih godina, kada se na valu demokratskih promjena u BiH-u rađaju novi populistički pokreti, intelektualna “alternativa” nije artikulirala nikakav politički odgovor na sveprisutno identitetsko nasilje. Naprotiv, profesionalni “kritičari nacionalizma” prihvataju njegove ključne imperative: depolitizacija politike u korist fetiša kulture-i-identiteta, poistovjećivanje demokracije s kapitalizmom, antikomunizam opće prakse. Umjesto istupanja s političkim projektom koji će dovesti u pitanje ove trendove, “antinacionalisti” u posljednjih dvadeset godina proizvode samo mitske narative koji teže opisati “suštinu” ili “ideju Bosne”. Od pripovijesti o “dobroj Bosni”, preko onih o “sirotoj Bosni”, “tamnom vilajetu”, ili “zemlji mržnje”, do one najnovije o “konsocijacijskoj Bosni” – svi ovi narativi strukturirani su tako da isključuju politički uvid u stanje stvari. Pritom, samodoživljaj “antinacionalističke” intelektualne scene jest onaj skupine trezvenih-i-nepristranih znalaca “istinske” stvarnosti; ideologija, to su drugi, mi govorimo o stvarima onakvim kakve jesu. Ni lijevo, ni desno, nego “realistično” i “racionalno”: namjesto ekstremizma identitetskog nasilja, tu je na djelu ekstremizam centra.
Ni naša dva mostarska mala zmaja nisu ponikli iz nekih opskurnih desničarskih krugova, niti iz stranačko-političkog miljea uopće (unatoč Gatalovu svojedobnom angažmanu u SDP-u, i onom ne tako davnom u SNSD-u). Naprotiv, oni su proizvod upravo spomenute građanske, nevladine, neovisne scene, koja već dva desetljeća pred blagonaklonim pogledom Zapadnog hegemona priređuje spektakl vlastite neovisnosti i “alternativnosti”. Uostalom, sjetimo se opet nesretnog Brucea Leeja: svojedobno je kao jedan od glavnih argumenata u prilog postavljanju spomenika isticana potreba da se svakodnevnica “dekontaminira” od politike i ideologije, kojoj se ima suprotstaviti “zdrava” kultura. Od političke intervencije ni traga; umjesto nje, povlačenje u apolitičnu retoriku alternativnog-i-urbanog. I Raspudićeve aktualne kulturidentitetske preokupacije, i Gatalov kolokvijalni rasizam (koji niti ne traži alibi “kulture”), oblici su suštinski antipolitičkog diskursa o “suštini BiH-a”. Radi se o diskursu nesposobnom da društveni rascjep, antagonizam, konflikt pojmi u političkim terminima, nego ga jedino može izmjestiti u druge ravni: u ovom slučaju to je ravan kulturnog sukoba, jaza među identitetima ili, u krajnjoj liniji, ravan genoma.
U tom smislu Raspudićevo i Gatalovo pisanje predstavlja radikalizaciju jedne antipolitičke intelektualne tradicije, njezinu surovu, ali ne i nepredvidivu nuspojavu. Toj se sceni oni sad vraćaju kao neželjena djeca, kao cijena njezina ideološkog čistunstva, odbijanja da “prlja ruke”, ukratko – ekstremizma centra na kojem je izrasla.
Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz magazina Novosti: samostalni srpski tjednik