• 1.Umjesto uvoda, počast prijatelju

Da, Žarko Papić je bio moj prijatelj i saborac u bosanskohercegovačkom beznađu. Počesto i neko ko mi je davao inspiraciju i snagu, ozarivao me svojom nadom da borba protiv gramšijevski shvaćene hegemonije u kojoj oligarhije uništavaju društvo, pustoše i razaraju državu, uništavaju i gramzivo grabe sve resurse i pljačkaju društveno bogatstvo – ne samo da ima smisla, već je i naša moralna obaveza. Bili smo koliko prijatelji toliko i ideološki istomišljenici, ljevičari, poprilični usamljenici u podijeljenoj zemlji i istom takvom društvu, koje je izgubilo moralni oslonac, religiju pretvorilo u nacionalističku ideologiju, a akademsku zajednicu u poslušnički aparat, kojemu su izmicali tek rijetki pojedinci. Iz našeg prijateljstva rodila se, nakon njegove smrti, moja oproštajna pjesma:

ŽIG NA SRCU

Žarku Papiću

Naše su riječi propadale

U gnjilo društveno tlo

Iz njega je nicala mržnja

Iza svršenog klanja

Govorili smo kao da

Budućnost postoji

Osunčana patnjom i grcajem majki

A ne mentalnim kazamatom

S Vrhovnim ovjeriteljem na čelu

Htjeli smo proniknuti

U korijen prevare

U vlastodržačko ubilačko biće

A vraćao nam se eho zaludnosti

Trideset godina isto

Demaskirali smo gotovo sve:

Bandite na vlasti

Njihovu glasačku masu

Cijelu društvenu vertikalu

Da bi se ugledalo njeno dno:

Invalidi, uplakane majke,

Djeca bez sutrašnjice

Kapitalizam koji ždere

Tijela kao hijena lešinu u pustinji

Naše su riječi

Samo okrznule prijestolje

Kad smo zazivali pobunu

U njenom plamenu

Iskrila je nada:

Moguće je, moguće je

A čovječanstvo se survalo

U novi rat, u novi genocid

Ponavljajući prastare priče

O Sotoni koji živi

U tuđim kućnim zidovima

Preko nekoliko prijateljskih imena

Otišao si u smrt

Jedinu nedokučivu istinu

Koja mi ostavlja žig na srcu

17. 8. 2024.

I ovdje mu je ostavljam, da me čuje preko granica smrti i još jednom ujednačimo misli u jeziku koji ga je, siguran sam, zbog njegovog veličanstvenog djela, učinio besmrtnim i uvrstio u kanon velikana. Neka ovdje prestane bol i tuga zbog njegove smrti i otpočne analitičko rezbarenje djela koje nam je ostavio u nasljeđe. U njemu možemo, nadam se, pronaći puteve iz beznađa koje prijeti da nas potpuno poplavi i od kojeg ceptimo u strahu.

  • 2.Kritički i intelektualac pobunjenik

Žarko Papić je istinski bio intelektualac koji je u sebi nosio mnogo toga što su čovječanstvu ostavili u nasljedstvo veliki teoretičari intelektualnog djelovanja Edward Said i Antonio Gramsci. I jedan i drugi nadvladavaju skepticizam koji se ogleda u općepoznatim stajalištima Edgara Morina[1] o krizi intelektualca. Ona je, naravno, očigledna, a u Bosni i Hercegovini pogotovo, jer je akademska zajednica, čast izuzecima, u potpunosti postala državni ideološki aparat, kako bi rekao Louis Althusser.[2] Takav ideološki aparat ima zadatak da ideologiju nacionalizma i gramzivog oblika kapitalizma legitimira kao oblik znanja i pretvori ga u normativni oblik društvenog identiteta. To nije samo lokalni, nego i globalni fenomen društva neobrazovanosti, kako ga naziva Konrad Paul Liessmann u svojoj Teoriji neobrazovanosti: zablude društva znanja.[3] Cilj hegemonijski ustrojenog nacionalizma, koji se u našem vremenu nametnuo kao globalni fenomen s prelaskom unipolarnog u multipolarni svijet, te padom globalizacije i krajem neoliberalne ideologije, ali nastankom novog oblika kapitalizma, onog militarističkog karaktera – jeste internalizacija ideologema u psihu i um svojih podanika. Intelektualci su odigrali ključnu ulogu u tom procesu, a ne samo političari i najmoćniji kapitalisti. Akademska zajednica je, zapravo, u svojim teorijskim kuhinjama stvorila preduvjete za takav lom paradigme dovodeći nas u stanje globalne paranoje i društvene fobije od moguće svjetske kataklizme. Rijetki izuzeci koji demaskiraju takvu strategiju novog oblika autoritarnih režima uglavnom dolaze s margine. Njihova subverzivna uloga na globalnom planu presudno je važna, jer otvara prostor za formiranje pokreta koji bi razorili postojeću militarističku hegemoniju i stvorili novi oblik društvenih vrijednosti. Naravno da se u ovom trenutku radi o utopiji, ali utopijske ideje i jesu posljednja mogućnost za spas Čovjeka pred navalom klimatskih promjena i općom fobijom od novih sukoba.

Žarko Papić je svojim poliperspektivnim obrazovanjem, životnim iskustvom, ideološkim i vrijednosnim opredjeljenjem, te svjedočenjem krvavom raspadu SFRJ, a onda i užasnom ratu u BiH, s genocidom kao njegovim zločinačkim vrhuncem, bio građanin svijeta, s istančanim humanizmom, etikom i moralnim stavom, odnosno kritički intelektualac prve vrste. To dokazuje ne samo njegovo protivljenje režimu Slobodana Miloševića, opredjeljenje za mirovni aktivizam i borbu za BiH, nego i stalni poslijeratni angažman u kojem vrsni ekonomista koji pronalazi rješenja postaje i kritički intelektualac koji se upušta u političke analize, nastupa u televizijskim emisijama i piše publicističke tekstove.

Zato se i njegov intelektualni angažman u BiH kao zemlji beznađa i mora posmatrati iz perspektive koju postavlja Gramsci svojim stavom o organskom intelektualcu.[4] Ali, takav intelektualac uronjen je u društvenu praksu i u njoj djeluje, pa je moguće da ga hegemonijski centar podredi svojoj moći. Stoga Gramsci razvija tezu o intelektualcima koji se suprotstavljaju kapitalističkoj ideologiji i zastupaju ljevičarska, odnosno marksistička stajališta. Taj stav ovog italijanskog filozofa odlično komentira Benjamin Opratko u tekstu Kratak uvod u Gramscija: „Subalterni, nasuprot tome, naglašava Gramsci, svoje vlastite intelektualce, svoje aktiviste i teoretičare, moraju svjesno sami stvoriti. Njihov zadatak je agitirati protiv pasivnosti i podređivanja te osposobiti što veći broj ljudi za kolektivnu intervenciju u povijest.“[5] Upravo to je činio Žarko Papić pred sami rat, tokom i nakon njega, nastojeći da osvijesti građane kako bi se suprotstavili ubilačkom nacionalizmu i njegovoj hegemoniji.

Na drugoj strani, Edward Said, zagledan u savremenu intelektualnu praksu, ustanovljava konformizam zastupljen na univerzitetima, te cinizam akademskog mišljenja. On će u svojoj knjizi Predstave o intelektualcu[6]ukazati na činjenicu da je u današnjem svijetu neophodno redefinirati ulogu intelektualca u društvu. Ako je vladajuća ideološka i politička moć podredila univerzitete svojim potrebama, onda je nužno kritičko mišljenje razviti izvan njih, u predjelima slobode djelovanja. Istovremeno, intelektualac se ne bavi samo apstraktnim univerzalnim problemima, nego rješava i one lokalne. Žarko Papić je, vođen svojim etičkim imperativom usred ovdašnjeg ideološkog, političkog i ratnog užasa od raspada Jugoslavije naovamo, neprestano svojim idejama i radovima rješavao lokalne probleme.

Da bi razgraničio ulogu intelektualca podanika od one pobunjenika, Said uvodi razliku između intelektualca profesionalca, koji je zaposlen u institucijama sistema, i onog koji to nije, i kojeg on, pomalo nespretno u prevodu na naš četveroimeni jezik, naziva intelektualcem amaterom: „Pokušavajući da kombinuje potvrđivača i negatora u jednoj figuri, Said pribegava ideji intelektualca kao amatera, čiji je glavni zadatak iznalaženje načina da se istina o moći efektivno predoči samoj moći. Nasuprot intelektualcu profesionalcu, amatera 'ne pokreću dobit ili nagrada već ljubav i neutoljivo zanimanje za širu sliku, za uočavanje veza duž linija i barijera, odbijanje da se veže za specijalnost, briga za ideje i vrednosti uprkos profesionalnim granicama. Danas dominira konformistički mislilac koji je izraz kompromisa, jer radi kao profesionalac na 'univerzitetima koji ga plaćaju, u političkim partijama koje zahtevaju lojalnost, u istraživačkim centrima koji na prefinjeniji način dovode u pitanje moć suđenja i susprežu kritičke glasove.' ”[7] Ovo susprezanje kritičkih glasova, karakteristično za bosanskohercegovačko društveno beznađe, Žarko Papić je stalno razbijao svojim gotovo svakodnevnim istupima u javnosti protiveći se žestoko zabludama političkih oligarhija i njihovih poslušnika na univerzitetima. Djelujući izvan univerziteta kao institucije moći, on to nije činio kao amater, dakle neko ko nije upućen u znanje, kakvo taj pojam u našem jeziku ima značenje. Naprotiv, Papić je bio znalac, ali izvan institucionalne moći, pa ga možemo odrediti i kao intelektualca pobunjenika, a ne samo kritičkog intelektualca. Gvozden u radu Intelektualno pisanje i otpor odlično analizira Saidovo stajalište o kritičkom glasu intelektualca amatera: „Univerzitet, politička partija ili istraživački centar ne mogu da kupe amatera; s druge strane, teško je, bez primesa utopije, zamisliti mislioca koji bi bio potpuno finansijski nezavisan u biopolitički ustrojenom kapitalizmu. Saidov argument počiva na pretpostavci da marginalnost zaoštrava i pojačava kritičku svest intelektualca. Čitava teorija à la Bourdieu teško bi objasnila kakva je javna sfera potrebna da bi ovako zamišljen amaterski intelektualac zauzeo bilo kakvu poziciju u društvenom polju. Saidov idealizam i verovanje u mogućnosti intelektualca kao ključnog pokretača promena svakako odudaraju od ciničnih, bezmalo horskih glasova savremenosti. Gotovo je dirljivo koliko je ovaj autor ubeđen da intelektualac (još uvek) može da zauzme visoki moralni položaj: 'Za mene je najvažnija činjenica to što je intelektualac individua obdarena sposobnošću prikazivanja, otelotvorenja, artikulacije poruke, pogleda, stava, filozofije ili mnjenja javnosti i za javnost. A ova uloga ima svoj rub, i ne može se igrati bez svesti da postoji neko čiji je zadatak da javno postavlja uznemirujuća pitanja, da se suprotstavi ortodoksiji i dogmi (a ne da ih proizvodi).' “[8]

U Saidovom stavu koji navodi Gvozden posebno je važno naglasiti činjenicu da kritički, odnosno pobunjeni intelektualac postavlja uznemirujuća pitanja, da se suprotstavlja ortodoksiji i dogmi, te da ih ne proizvodi. Papić je to činio neprestano, zato i jesam mogao doživjeti s njim naše intelektualno, tinovski rečeno, pobratimstvo lica u ovdašnjem beznadnom svemiru.

  • 3.Ka uređenju države koja se neprestano urušava

Bosna i Hercegovina je zemlja zaleđenog vojnog sukoba, u kojoj je rat s vojnih frontova prebačen u političko polje i tu se odvija s manje ili više intenziteta od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas. Ta nikad dovršiva država i nacionalno podijeljeno društvo stalno traju u stanju ustavne krize, a time i političkog sukoba. To je i osnov za proizvodnju bosanskohercegovačkog beznađa, uz predatorski tip kapitalizma, koji je iz faze prvobitne akumulacije kapitala koja je stvorila neizmjerno bogate tajkune, zahvaljujući političkim partijama s nacionalističkom ideologijom u svojoj osnovi, prešao u fazu diktiranja zakonodavnih normi što ih donose vlasti. Ustavna kriza i politički sukobi korišteni su, dakle, kao maska za enormnu pljačku društvenog i državnog bogatstva, a tajkunske oligarhije preuzele su sve političke procese u svoje ruke. Paradoksalno, tajkunima je odgovarala ustavna kriza države, jer je prikrivala način na koji su stekli svoje enormno bogatstvo. Zemlja nezavršenog rata postala je raj za kompradorski tip kapitalizma u kojem su moćnici koristili svaku priliku da uruše državu, kako bi kontrolisali njene institucije. Na toj osnovi posrednička demokratija postala je partitokratija, a nakon toga i liderokratija, gdje je moguće da jedan političar, kao npr. Milorad Dodik koji je sebe izjednačio s čitavom nacijom.

Istodobno, nacionalni identiteti su prekodirani i kao konstrukti koji počivaju na simboličkim imaginarijima arhaizirani su povratkom u predmoderno stanje. Tome je dodana getoizacija nacionalnih identiteta i konstrukt nacionalnog drugog kao stalnog svepovijesnog neprijatelja. Prekodiranjem kolektivnih identiteta stvoren je njihov militantni oblik, a nakon ratne tragedije, umjesto pomirenja i katarze između nacija, povučene su snažne identitarne i kulturne, te religijske granice, pri čemu se ideologija religizirala, a religija ideologizirala, postajući najjačim ideološkim aparatom nacionalistički orijentiranih vlasti. Ključni događaj u takvoj situaciji jeste obaranje Aprilskog paketa ustavnih promjene 2006. godine što su ga proveli Haris Silajdžić i Božo Ljubić, svaki iz svojih političkih interesa. Dejtonski sporazum sa svojim rigidnim konsocijacijskim ustavom razorio je interkulturni konstrukt Bosne i Hercegovine i stvorio državu s bezbroj mogućnosti institucionalnih blokada. Njegova nadogradnja, uz posredovanje međunarodne zajednice sa njenim višestruko različitim interesima, naročito danas u multipolarnom svijetu, nije uspjela od nefunkcionalne stvoriti iole funkcionalnu državu, pa su trideset godina od završetka rata živote građana, da parafraziram Pekića, pojeli tajkuni i njihove nacionalističke vođe. BiH kao zemlja kriza, ustavne, ideološke, moralne, ekonomske, kulturne, demografske, sve više postaje eliotovska pusta zemlja.

U takvoj zemlji intelektualni mainstream zaposlen na univerzitetima, pogotovo onaj iz humanističkih i društvenih nauka, postao je nekom vrstom menadžera identiteta, ne primjećujući da se u BiH više ne može govoriti o etničkim skupinama, nego o nacijama koje su se teritorijalizirale bilo etničkim čišćenjem u ratu, bilo poslijeratnim migracijama. Istodobno, negdašnje nacije su na nov način institucionalizirane ne samo u kulturnom, već i u ideološkom i političkom polju, i definitivno preoblikovane iz modernističkih, karakterističnih za SFRJ, u religiocentrične, s tajkunskim elitama na svom vrhu. Tronacionalna BiH nije uspjela liberalizirati svoj rigidni konsocijacijski zasnov u Dejtonskom ustavu koji je stvorio andersonovski[9] shvaćen autoritarni, organski i krvno-srodnički tip nacije.

U takvom kontekstu Žarko Papić je kao lijevo orijentirani intelektualac neprestano tragao za rješenjem ustavnog, ideološkog i političkog konflikta u BiH, subverzivno se odnoseći prema hegemonijskim strukturama. Njegov ključni rad na tom polju napisan je u svojevrsno naučno-publicističkoj formi. On prelazi preko granica svih kriza u dejtonskoj BiH i ostaje aktualan i za budućnost ove nesretne zemlje. Objavljen je pod naslovom Kratka istorija konstitutivnosti u BiH na portalu Prometej 2021. godine.[10]

Već sama činjenica da pojmu konstitutivnosti dodaje karakter historičnosti uznemiruje onu političku struju koja nameće ideju građanske države zasnovanu na principu jedan čovjek – jedan glas. Ona, ta struja, u principu podržava nacionalizam većinske nacije, tj. Bošnjaka, a Papić spada u one prerijetke intelektualce koji su imali dovoljno smjelosti da kritikuju tu struju i razotkriju njene stvarne namjere. Pozivajući se na tobožnje evropske vrijednosti i prava individue, ova politika je potpuno pogrešno interpretirala izborno zakonodavstvo u zemljama Evropske unije i time dezavuirala ovdašnju javnost. Njena prevara u pozivanju na tzv. evropske vrijednosti i građansku državu zadobila je ogromnu popularnost među građanima, pa je Željko Komšić čak četiri puta glasovima dominanto Bošnjaka izabran za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Pritom se potpuno zaboravilo da evropske zemlje imaju različite izborne zakone, pa se tobožnje evropske vrijednosti tumače simplificirano, čak lažno, jer npr. izborni zakon Španije nije zasnovan na principu jedan čovjek – jedan glas, čak ni nacionalnih država kakve su npr. Njemačka, regionalno organizirana u izbornom zakonu, ili Francuska, koja jedino u predsjedničkim izborima funkcionira kao jedna izborna jedinica. Ovdašnji politolozi nikada nisu na iole naučniji način ukazali na tu činjenicu, pogotovo ne na činjenicu da i konsocijalna demokratija, kakva se primjenjuje u višenacionalnim državama, npr. Belgiji i Švicarskoj, jest također evropska vrijednost. To odsustvo politološke kritike ove političke struje pokazuje da ovdašnji politolozi sa univerziteta prećutno odobravaju manipulativnost politike koja je objedinila tzv. građanski s bošnjačkim nacionalizmom, uz agresivno širenje patriotskih parola. Istodobno, Komšićeva politička struja tražila je ukidanje konstitutivnosti, pozivajući se pritom na ZAVNOBiH, koji je, da paradoks bude veći, zasnovan, kako to zapaža i Papić, upravo na konstitutivnosti bosanskohercegovačkih nacija u tvorenju državnosti.

Na drugoj strani, nacionalizmi – srpski, hrvatski i bošnjački – teritorijalizirani su u tragičnom ratu, pa se, kako je to primijetio i Ivan Lovrenović,[11] u BiH pojavljuju etničke (što je pojam koji je preovladavao u ovdašnjem političkom diskursu) manjine i većine. Papić, pak, s pravom govori o konstitutivnim manjinama i većinama.[12] To dovoljno govori o Dejtonskom ustavu kao konstruktivnoj grešci u kojoj je nacija izjednačena s teritorijom koju zaposjeda, a konstitutivna većina može nametnuti svoju političku volju manjini. Iz teritorijalizacije nacija proistekao je i administrativni ustroj države podijeljene na entitete, od kojih je jedan, Republika Srpska, dominanto srpski, a drugi, Federacija BiH, organiziran kao federacija kantona, podijeljen između Bošnjaka i Hrvata.

A u ovakvom kontekstu promatrana, Papićeva Kratka istorija konstitutivnosti u BiH spada ne samo u najdragocjenije politološke analize napisane u BiH od kraja rata naovamo, nego i na najbolji mogući način razobličuje ovdašnje nacionalističke ideologije, ali i pronalazi rješenja za ključni problem države – ustavnu krizu.

Ovdje je bitno istaknuti na koji način Papić određuje pojam konstitutivnosti oko kojeg se vrlo često vode političke i ideološke polemike s ciljem proizvodnje krize i sukoba u BiH u pokušajima promjena ustava i izbornog zakona. On tridesetogodišnju polemiku rješava jednostavnom, tačnom odrednicom konstitutivnosti: „Dejtonskim ustavom BiH (Aneks 4) u preambuli se definiše da 'Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi u zajednici sa ostalim građanima Bosne i Hercegovine ovim uređuju Ustav Bosne i Hercegovine'. Dakle, određuju karakter zemlje i osnove njenog unutrašnjeg uređenja, dakle oni su ustavotvorni što je jedini korektan prevod i shvatanje konstitutivnosti. Besmislenost polemika oko prevoda sa engleskog jezika jeste smiješna, ali pokazuje ,friziranje' prevoda u svrhu političkih ciljeva. Nije stvar u tome da li dijelovi (entiteti) određuju cjelinu ili cjelina (država) formira dijelove, već u karakteru Ustava koji garantuje nacionalnu ravnopravnost.”[13] Jedno od značenja riječi konstituent, što se može ustanoviti jednostavnim uvidima u rječnike stranih riječi ili pukim pretraživanjem interneta, jeste – član ustavotvorne skupštine.[14] Činjenica da takvo značenje odbacuju ovdašnji politolozi i političari ne potvrđuje njihovo neznanje, nego količinu ideološke zaslijepljenosti. A za takvo značenje te riječi zna čak i Wikipedia.[15]

Kada je riješio ovu zbrku nastalu nacionalističkom manipulacijom u javnom prostoru, Papić s pravom uviđa da konstitutivnost obilježava ustavnu praksu u BiH i u vrijeme SFRJ, a ne samo nakon rata. On zorno pokazuje da je začetak konstitutivnosti prisutan još u zasjedanjima ZAVNOBiH-a: „Politička borba za cjelovitu BiH u vrijeme Drugog svjetskog rata u okviru antifašističkog pokreta bila je paralelna borbi za nacionalnu ravnopravnost sva tri naroda i građana. Institucionalizacija BiH tražila je i institucionalizaciju ravnopravnosti.

ZAVNOBiH je antifašističko odbijanje fašističkih politika podjele BiH. Osnova toga, uslov bez kojeg ne bi bilo moguće, jeste nacionalna ravnopravnost. Veliki korak naprijed u tom pravcu je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu (30. 6. 1944), usvajanje dokumenta 'Deklaracija o pravima građana BiH' sa 13 tačaka kojima se ustanovljavaju ljudska prava u budućoj federalnoj jedinici BiH. To je prvi moderni dokument o ljudskim pravima, pune četiri godine prije 'Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija' (10. 12. 1948), što će istorije razvoja ljudskih prava pisane u velikim zemljama Zapada uporno ignorisati. Ali ipak, politički gledano, 'rodno mjesto' modernog shvatanja ljudskih prava je Sanski Most, mali grad u srcu antifašističke Bosne i Hercegovine.”[16] Uistinu jugoslavenski socijalizam obilježava praksa nacionalne emancipacije, koliko i one klasne, pa se historija socijalizma od Narodnooslobodilačke borbe 1941–1945. do krvavog raspada SFRJ može promatrati kao stalno oslobađanje dva subjekta: nacije i radničke klase. Zato SFRJ i jeste uređena kao federacija republika, a socijalističko samoupravljanje nije ništa drugo do davanje prava radnicima da odlučuju o karakteru procesa proizvodnje dobara.

Papić, stoga, ne ostaje isključivo u okvirima Bosne i Hercegovine. On legitimacijsko polje konstitutivnosti proširuje i na jugoslavenski plan: „AVNOJ je 29. 11. 1943. usvojio sve zaključke i odluke ZAVNOBiH-a i time im dao unutrašnji i spoljni legalitet. Pretenzije na BiH unutar rukovodstva KPJ od strane srpskih komunista su odbijene ali će ostati 'zamrznute', da bi se povremeno 'odmrzavale' unutar KP/SK i Srbije i Hrvatske tokom socijalističkog perioda i BiH i Jugoslavije.

Prvi član Deklaracije o pravima građana BiH sjajno definiše međuzavisnost koja je garant opstojnosti BiH: ‘Ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina.’ “[17]

Zanimljivo je kako je u bosanskohercegovačkom političkom, akademskom i ukupnom javnom polju radom historijskog revizionizma naprosto zbrisana međuzavisnost ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, čime je reduciran historijski kontekst, potom reinterpretiran, da bi na koncu u prvi plan izbio lažni patriotizam koji je odluke ZAVNOBiH-a pretvorio u političke parole. Ta politička manipulacija otvorila je prostor bošnjačkom nacionalizmu, koji je usisao u sebe i onaj „građanski“ komšićevskog tipa, da za sebe prisvoji tradiciju ZAVNOBiH-a, reinterpretira je i reducira na svoju viziju uređenja države kao više-manje unitarne. Papićev rad demaskira tu ideološku strategiju veoma izravno: „Politički i ideološki zastupnici 'građanizma' ili ne znaju ili ne žele da znaju osnovne stvari o građanskom društvu i njegovom razvoju te o neprihvatljivosti njegove redukcije na pomenuti 'princip'. (Misli se na princip jedan čovjek – jedan glas, op. E. K.) Vrijednosti i standardi savremenog građanskog društva usmjerene su upravo na korekcije i dopune izbornih rezultata gdje svako ima svoj glas. Odatle pozitivna diskriminacija za manjine da bi im se omogućilo učešće u vlasti bez obzira na broj glasova, odbrana kolektivnih ljudskih prava u svim međunarodnim dokumentima, razvoj participativne demokratije i organizacija civilnog društva, koja treba da koriguje i kontroliše izborne pobjednike i smjenjivost izabranih osoba kroz demokratske mehanizme zakonodavnih tijela bez obzira na rezultate izbora.”[18]

Naravno, zastupnici ideje tzv. građanske države nisu nikad podrobnije obrazložili kako bi tu ideju proveli i kako bi strukturno izgledala ta država, te kako bi bila ustavno i institucionalno organizirana. Ona, ta ideja, svedena je na parolu kojom se dodvorava bošnjačkom nacionalizmu i dalje ga se razvija s konačnim ciljem da se otvori sukob sa secesionističkim nastojanjima npr. Milorada Dodika ili hrvatskim nacionalizmom. Na taj način država je dovedena u ćorsokak, zaustavljena reforma i pretvorena u političko bojište. Unitarna naspram podijeljene zemlje – tako, pojednostavljeno rečeno, funkcionira nacionalistička formula Bosne i Hercegovine kao zemlje političkog bojišta i beznađa. Zato Papić i piše: „Stvarni problem BiH nije ustavna odredba o konstitutivnosti kao alata za ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti već odsustvo njene realizacije ili formalizacija i simbolizacija njene primjene te političke manipulacije i blokade nacionalnih partija.”[19] Proizvodnja blokada je strategija kojom se služe vlastodršci da bi održali status quo, gdje je njihova moć neupitna. Identičnu namjeru imaju i zahtjevi za ukidanje konstitutivnosti, jer ih je praktično nemoguće provesti bez ratnog sukoba, a Papić zaključuje: „Vrlo direktna posljedica ukidanja konstitutivnosti i izbora po konačnom i jedinom modelu 'jedan čovjek jedan glas' manjinske konstitutivne narode vraća u poziciju nacionalne manjine sa pravom na vjeru, jezik i sopstvenu kulturu, ali bez političkog subjektiviteta, tj. uticaja.

Naša beskrajna lakoća površnosti teme konstitutivnosti, izbora i činjenice da jednog člana Predsjedništva iz reda jednog naroda de facto izaberu glasači iz drugog naroda, problem vidi samo kao HDZ-ovu želju za vlašću. Ta želja je očigledna ali nije odlučujuća za temu, ne može se biti protiv konstitutivnosti jer smo, opravdano, protiv HDZ-a. Tema ukidanja konstitutivnosti u Federaciji BiH otvara hrvatsko nacionalno pitanje sa izvjesnom internacionalizacijom ne samo iz Republike Hrvatske, a već sada je veoma ojačala HDZ uz gašenje političkog pluralizma u Hrvata u BiH.Ostaje nedoumica zašto Ž. Komšić, politički promotor ukidanja konstitutivnosti, ne čestita kolegi Dodiku na uvođenju građanske demokratije u skoro pola zemlje, a Bošnjacima i Hrvatima povratak na 1992.”[20]

U takvom kontekstu trijumfuje, zapravo, sukob sam po sebi, a on bez odlučne političke akcije koja bi osvijestila stanje države može trajati beskonačno. Ni ulazak u EU u današnjem multipolarnom svijetu ne može ga riješiti, čak i ako do njega dođe, što je u ovom trenutku dosta neizvjesno. Uslov svih uslova jeste političko i ideološko samoosvješćenje stanja države. Papić to svojim radom i čini, podsjećajući na zahtjeve Srpskog građanskog vijeća iz Sarajeva koje je 1997. donijelo Deklaraciju o ljudskim pravima na političku i nacionalnu ravnopravnost.Ona se i danas prešućuje, mada je bila uvod u borbu za konstitutivnost na cijeloj teritoriji države. Jedva prihvaćena u institucijama sistema, ta je deklaracija otvorila put za Apelaciju Ustavnom sudu Alije Izetbegovića 2001. godine i kasnije odluke Wolfganga Petritscha i Ustavnog suda BiH kojima je omogućena konstitutivnost naroda u oba entiteta. „Predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, 2001. je Ustavnom sudu BiH uputio apelaciju sa 14 zahtjeva o ustavnosti u raznim oblastima. Između ostalog i prijedlog amandmana na ustave Federacije BiH i Republike Srpske na osnovu Deklaracije SGV-a kojima se obezbjeđuje konstitutivnost u entitetima. Ustavni sud je nakon višednevne rasprave usvojio prijedlog. 'Protiv' su bile sudije iz srpskog i hrvatskog naroda, a 'za' sudije iz bošnjačkog naroda i strane sudije, tj. 5 za i 4 protiv. OHR, sa novim visokim predstavnikom V. Petrićem, je pripremio konkretne amandmane na ustave Federacije BiH i Republike Srpske. Parlament Federacije BiH ih je usvojio, a Narodna skupština tek na direktni pritisak Petrića u kasnim noćnim satima.“[21]

Tu je bio i kraj bitnih ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini, a nakon, kako je naglašeno, Silajdžićevog i Ljubićevog rušenja Aprilskog paketa 2006. godine, zemlja se našla u ustavnoj krizi s bezbroj mogućih blokada u donošenju zakona i bitnih odluka, da bi konačno Milorad Dodik, Vlada i Narodna Skupština Republike Srpske ovih dana počinili praktično državni udar. On je rezultat, naravno, Dodikove političke volje koju nameće institucijama ovog entiteta što ga je razorio korupcijom, različitim oblicima nelegalnih djelatnosti, demografskom krizom itd. Ali, on je omogućen i iznutra – rigidnom konsocijacijom koja omogućava jednoj osobi da zarobi čitav entitet, baš kao što neke druge autoritarne vođe danas svojom političkom voljom zarobljavaju čitave države.

No, tu se otvara pitanje: šta da se radi? Njega je postavio i Papić, uvjeren kao kritički intelektualac da je nužno pronaći rješenje. On ga u svom radu i nalazi na vrlo konkretan način: „Zbog toga neophodna promjena dijelova ustava za polazište mora imati političku ravnopravnost nacija u okviru koje niko neće biti ni manjina ni većina, što se obezbjeđuje konstitutivnošću.

Istovremeno, mehanizmi zaštite i realizacije ravnopravnosti ne smiju postati generator uzurpacije od strane nacionalnih partija, a izbori moraju biti stvarno demokratski. Začarani krug političkih blokada može se razbiti samo smanjivanjem prostora nacionalnim partijama.

Konstitutivnost nije teritorijalno ograničena pa to ne smije biti ni u izbornom procesu. Rješenje je jednostavno, Pilav (misli se na slučaj u kojem Ilijaz Pilav 2016. dobio presudu protiv BiH pred Međunarodnim sudom za ljudska prava, jer se kao Bošnjak iz RS-a nije mogao kandidovati za člana Predsjedništva BiH, op. E. K.) sa prebivalištem u Republici Srpskoj može se kandidovati za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda nezavisno od toga što se izbor vrši na teritoriji Federacije BiH, a Bošnjaci iz Republike Srpske mogu glasati za bošnjačkog člana Predsjedništva. Tehnički problemi sa glasačkim listićima i brojanjem glasova samo su tehnički. Isto treba da važi za ostale apelacije, Pudarić, Zornić...

Po istom pristupu Sejdić ili Finci mogu se kandidovati u Federaciji BiH ili Republici Srpskoj za člana Predsjedništva BiH. Ako dobiju najviše glasova u Republici Srpskoj oni su izabrani nezavisno od nacionalne pripadnosti jer je za njih glasala većina izbornog tijela koju čine Srbi. U Federaciji BiH su izabrani ako dobiju najviše glasova ili su drugi po broju glasova a drugi član predsjedništva je iz reda bošnjačkog ili hrvatskog naroda zavisno od broja glasova. U doglednoj budućnosti nije realan izbor niti u jednom od pomenutih slučajeva, ali se na nivou principa obezbjeđuje veza građanskog i nacionalnog predstavljanja, te otvara proces građanskog izbora... Veći su problem nadležnosti Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, jer su neracionalno i pogrešno definisane i sa stanovišta demokratskog odlučivanja i nacionalnog interesa. Već u Predstavničkom domu postoje ustavni mehanizmi (entitetsko glasanje) zaštite nacionalnog interesa, sprečavanja preglasavanja. Dupliranje glasanja po svakoj tački dnevnog reda potpuno je besmisleno. Nadležnosti Doma naroda BiH treba svesti na ono sto je stvarni nacionalni interes i što traži konsenzus kao što su budžet BiH, članstvo u međunarodnim organizacijama, izbor Savjeta ministara, itd.

Nužan uslov demokratizacije rada Doma naroda BiH je povećanje broja članova svakog kluba; sadašnjih 5 članova je vrijeđanje demokratije, umanjuje mogućnosti različitih mišljenja u okviru jednog kluba a omogućuje lako ovladavanje klubom od strane vodećih nacionalnih partija. Umjesto 5 članova svaki klub treba da ima bar 15 članova čime će se smanjiti monopolisanje stavova kluba pa time i 'nacionalnog interesa' od strane nacionalnih partija.”[22]

Ova rješenja bi, zapravo, značila prelazak iz rigidne u liberalnu konsocijaciju koja bi otvorila put za ideološki pluralizam u BiH, te na koncu i šansu za transformaciju države. U njoj su danas konsocijacijski principi primijenjeni teritorijalno i institucionalno, a radi se o tome da se ona vrati svom rodnom mjestu – ZAVNOBiH-u, oko kojeg moraju prestati sadašnje ideološke manipulacije vlastodržaca i njihovih oligarhija. Upravo zato i naglašava Papić“ Socijalistički period razvoja BiH karakteriše borba za praksu nacionalne ravnopravnosti, kroz nacionalni balans kadrova na funkcijama u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, te strukturi partijskih organa i predstavnika BiH u saveznim organima. Mehanizam kojim je to realizovano bio je jednopartijski sistem KP/SK BiH te nije bilo potrebe to utvrđivati u Ustavu. Izbori kadrova su bili partijski a ne demokratski u društvenom smislu, ali su obezbjeđivali nacionalnu političku ravnopravnost što jeste jedan od oblika demokratije.“[23] Zbog toga bi liberalna konsocijacija zasnovana na tradiciji konstitutivnosti primijenjenoj u ZAVNOBiH-u omogućila, prema uputama koje nam je u nasljeđe ostavio Žarko Papić, prekodiranje nacionalnih i kulturnih identiteta, promjenu političke paradigme i konačno oslobađanje individue od, kako bi rekao Amin Maluf,[24] kolektivnih ubilačkih identiteta.

To je testament koji nam je ostavio Žarko Papić. A njega trebaju slijediti oni koji se bore za dobro svih kao zajednički ideal i uzor koji će ih voditi u kritičkom intelektualnom djelovanju.

[1] Vidi: Edgar Morin, Kako misliti Evropu, Sarajevo, 1989.

[2] Vidi: Louis Althusser, Ideologija i državni ideološki aparati, dostupno na: https://transmediji.wordpress.com/wp-content/uploa...

[3] Vidi: Konrad Paul Liessmann, Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja, Zagreb, 2008.

[4] Vidi: Antonio Gramsci, Intelektualci, kultura, hegemonija, Beograd, 2018.

[5] Benjamin Opratko: Kratak uvod u Gramscija, dostupno na: https://www.maz.hr/2014/03/02/kratak-uvod-u-gramscija/

[6] Vidi: Edward Said, Representation of Intellectual, Villanova University, 1993.

[7] Vladimir Gvozden, Intelektualno pisanje i otpor, dostupno na: https://openbooks.ffzg.unizg.hr/index.php/FFpress/catalog/download/97/164/7462?inline=1

[8] Isto

[9] Vidi: Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, Beograd, 1998.

[10] Vidi: Žarko Papić, Kratka istorija konstitutivnosti u BiH , https://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/zarko-papic-kratka-istorija-konstitutivnosti-u-bih-4822,

[11] Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata, Zagreb, 2010.

[12] Vidi: Žarko Papić, navedeni rad

[13] Isto

[14] Vidi: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1986,i na: http://staznaci.com/konstituent

[15] Ustavotvorna skupština, ustavotvorna konvencija ili konstituanta je naziv za skupštinu, odnosno odgovarajuće predstavničko tijelo ili organ koji je sazvan ili sastavljen isključivo u svrhu donošenja ustava neke države. Takvo se tijelo osniva radi toga što se ustav smatra temeljnim pravnim dokumentom neke države čije značenje nadilazi sve druge zakone, te se njegovo stvaranje ne može povjeriti redovnim zakonodavnim organima. U većini slučajeva, konstituante se sazivaju iz praktičnih razloga, odnosno u slučajevima kada je država tek osnovana, stekla nezavisnost ili prošla kroz revoluciju ili slične burne društvene promjene. Takve konstituante se obično biraju i postavljaju na kraći rok, te se raspuštaju nedugo nakon donošenja ustava kako bi omogućile da se izaberu ili postave novi organi vlasti po njegovim odredbama.

Najpoznatije konstituante u historiji:

[16] Žarko Papić, navedeni rad

[17] Isto

[18] Isto

[19] Isto

[20] Isto

[21] Isto

[22] Isto

[23] Isto.

[24] Vidi: Amin Maluf, Ubilački identiteti, Beograd, 2016.

Enver Kazaz, Prometej.ba