Jedni na to gledaju kao na dobrog duha međunarodnog prava, drugi pak kao na bauk. Pravo na samoopredjeljenje naroda, kako su ga propagirali Lenjin i na kraju Prvog svjetskog rata američki predsjednik Woodrow Wilson, daje udarnu snagu načelu demokracije i narodnom suverenitetu i stoji u osnovi međunarodnog poretka, koji je izgrađen na slobodi; na slobodi jednog naroda, da odredi svoju sudbinu i da umakne od kolonijalne ili imperijalne ovisnosti.


S druge pak strane pravo na samoopredjeljenje može djelovati anarhistično, jer pridonosi raspadu države, parčanje u male zemlje potiče manje grupe unutar države jedne protiv drugih, možda zbog raspodjele prirodnih bogatstava. Domet duha odnosno sablasti je stoga jako dvojben, kako se vidi na primjeru Kosova ili Krima.


I u zapadnoj Evropi je pravo na samoopredjeljenje podiglo narode. Ovog tjedna osobito u Škotskoj, uostalom i u Kataloniji, Flandriji, Južnom Tirolu ili u Baskiji. Budu li Škoti glasali za nezavisnost, potaknut će to vatru na referendum u Kataloniji koji je najavljen za studeni, te će ohrabriti i druga područja željna odcjepljenja.


Predstoji li lančana reakcija? „Načelno da“, veli EU ekspert Nicolai von Ondarza iz zaklade za znanost i politiku u Berlinu. „Već dugo pratimo intenziviranje pokreta za osamostaljenje unutar EU. Imaju dvije sličnosti: želja za osnivanjem nove države, ali i ostajanje u zaštićenom prostotu EU.“


No, što ako nije svugdje slučaj tako britanski-pragmatičan kao u Škotske, nego se matične države suprotstavljaju odcjepljenju? Tako Srbija ne želi čuti o državi Kosovo, Ukrajina odbacuje „Novu Rusiju“ u svojim istočnim predjelima, Madrid stavlja ustavni sud protiv Barcelone a Rim ne drži ništa o nekoj Republici Padanije i kad bi Lega Nord okupila većinu sjevernih Talijana. Kako u ovim slučajevima stoji pravo na osamostaljenje naroda?


catalonia-e1334218779679


Ubrzo referendumi u Madridu i Bruxellesu?

Na papiru je sve jasno. Ovako to glasi u univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a iz 1966: „Svi narodi imaju pravo na samoopredjeljenje. Pomoću ovog prava oni slobodno odlučuju o svom političkom statusu...“ Ovo kao da govori u prilog dalekosežnom secesionističkom pravu.


Međutim, pravo na osamostaljenje treba se uskladiti sa drugim jednim principom međunarodnog prava – sa teritorijalnim integritetom države, dakle sa nepovredivosti njezinoga teritorijalnog suvereniteta. Prevladavajuće stajalište međunarodnog prava rješava ovaj vrijednosni konflikt u korist statusa quo. Pravo na secesiju nastupa kao krajnji potez, kada je manjina izložena teškoj povredi ljudskih prava i ako je spriječena da svoje pravo na samoopredjeljenje ostvari unutar države.


Kao primjer nudi se Kosovo. Prema mišljenju većine zapadnih država i mnogih pravnika međunarodnog prava Kosovari su krajem devedesetih u Srbiji tako maltretirani, da su imali pravo na odcjepljenje. Pitanje je međutim, jesu li to pravo vrijedilo u 2008. godini, kada su proglasili neovisnost Republike Kosovo. Mnoge države, osobito na Zapadu, vide to tako, mnoge pak ne.


Secesionističko pravo Krima, koji se ove godine odvojio od Ukrajine i pripojio se Rusiji, prema mišljenju Zapada nije utemeljeno, jer nije postojalo masovno ugnjetavanje Rusa koji žive na Krimu od strane Ukrajine. Stoga je krimski referendum i secesija nepravomoćna.


Za pokrete osamostaljenja u zapadnoj Evropi, za Škotsku, Kataloniju ili Padaniju to znači: oni nemaju prava jednostrano se odvojiti od Velike Britanije, Španjolske ili Italije, jer se tamo nipošto ne može govoriti o teškom ugnjetavanju. No svoje pravo na samoopredjeljenje mogu ostvariti tako što će tražiti (veću) autonomiju unutar države.


Zašto se onda Škoti smiju odvojiti

To što se Škoti i unatoč svemu smiju odcijepiti trebaju biti zahvalni Edinburškom dogovoru iz listopada 2012. U njemu je britanski premijer David Cameron priznao Škotima pravo da u jesen 2014. održe referendum o samostalnosti.


Dobri duh Škota dakle nije međunarodno pravo o samoopredjeljenju, nego Cameron. Katalonci ili Flamanci nemaju takvog duha. Pitanje je koliko će još dugo vlade u Madridu i Bruxellesu moći političkim zabranama priječiti referendum, ukoliko zahtjevi za samostalnošću u Kataloniji i Flandriji postanu jači.


Grundschule Sdtirol


Južni Tirol kao uzor

I EU mora državnički promisliti kako će se postaviti prema željama pojedinih pokrajina. Treba li takve nove države primiti? Kako ekspert za pitanja Evrope von Ondarza kaže, pretpostavimo li da je odcjepljenje rezultiralo dogovorom, u ovakvom slučaju, u principu, ne bi ništa stajalo na putu EU članstvu. Doduše nova bi država morala poslati zahtjev za članstvo, ispunjavati političke (demokracija) i gospodarske (konkurentnost) uvjete, te dobiti suglasnost svih država EU-a.


Kratkoročno bi ovakve nove članice stavljale pred probleme te odvukle pažnju s drugih zadaća EU, vjeruje von Ondarza. Osim toga bi odcjepljenje i primanje Škotske u EU mogle izazvati teškoće pri pregovorima sa Velikom Britanijom, za kojima teži premijer Cameron. Dugoročno ne bi naudilo poslu Evropske Unije, ukoliko bi se Škotska, Katalonija ili Flandrija pojavile kao posebne države. Jer do sada su samo velike države kao Njemačka, Francuska i Velika Britanija, kočile EU koristeći veto.


Još nije sigurno hoće li u zapadnoj Evropi nastati nove države. Nudeći veću autonomiju vlade bi mogle zadržati u okviru države one regije koje se žele odcijepiti. Kao uzor treba poslužiti široko dostignuta samouprava, koju Južni Tirol uživa u Italiji od 1972. Zadovoljila se provincijama Isarco i Adige koje većinski govore njemačkim. No, uvijek kada političari u Rimu dirnu u autonomiju, u Bozenu se pojačava glas o samostalnosti.


Autor: Stefan Ulrich sueddeutsche.de 17.09.2014.

S njemačkog preveo: Darko Pejanović

Prometej.ba | 18.09.2014.