Između Turske i Zapada u vremenu bosanskohercegovačke krize
Ugrubo dati prikaz vezan je samo za jedan djelić sveukupnih odnosa, ali sasvim dovoljno da se uvidi potpuno suprotno kretanje od poželjnog u trenutku kada polarizacija u svijetu uzima zamah. Moglo bi se svemu dodati još nekoliko stavki koje bi Zapad tolerisao da krupnije stvari nisu došle na vidjelo
Bakir Izetbegović još nije smogao snage izvijestiti javnost i članstvo da je jedan od ključnih razloga njegove propasti, pa stoga i propasti ogromnog broja uposlene savjetničke i imenovane hunte, njegovo prijateljovanje sa liderom Turske Tayipom Erdoganom.
Političko umijeće leži u anticipaciji nekoliko koraka unaprijed, kako svojih, tako i „protivničkih“, pri čemu ovaj pojam protivnika se razlikuje u zavisnosti ko nosi teret političke odluke i vlada političkim aparatom. Za Bosnu i Hercegovinu je vrlo lako ustanoviti da se radi o tronacionalnom aparatu, gdje podijeljene po teritorijalnom principu već 30 godina vladaju iste politike. Te politike oponašaju, do beskraja iskorištenu, ali nadasve tačnu dijagnozu koju je uspostavio Danilo Kiš, o nacionalizmu kao paranoji. Nacionalizam sržno živi u neprestanoj paranoji, a paranoja treba dnevnopolitičke konvulzije, jer ljudska priroda traži smirivanje situacije, a politika treba neprestano stanje emotivnog haosa. Razumljivo je stoga da u takvim uslovima teško da može biti uspješne političke anticipacije, pa stoga bilo kakva dugoročna strategija vezana za Bosnu i Hercegovinu nije moguća. U Bosni i Hercegovini politika se vodi od dnevnog naslova do večernjeg dnevnika. Skoro zaboravljeni, prošlosti žrtvovani petogodišnji planovi koje je preferirao socijalizam, u Bosni i Hercegovini danas djeluju kao nedosanjana stabilna budućnost u kojoj će se barem nešto znati koju godinu unaprijed. Ironično, za zemlju koja je imala petogodišnje, desetogodišnje i dvadesetogodišnje planove danas ne može/neće predvidjeti ni osnovne stvari. Za ilustraciju, u prašnjavim depoima državnog i inih arhiva nalazi se dokument, tadašnja tajna, obimnog sadržaja s planovima za Republiku Bosnu i Hercegovinu do 2000. godine u kojoj između ostalog se nalazi digitalizacija kompletnog državnog aparata. Taj dokument je objavljen 1986. godine. Današnja Bosna i Hercegovina ima izdiktiranih nekoliko uslova za EU, dok ekonomski i ostali planovi su stihijski i čak u tome zaostaje.
Ukoliko biste potražili današnju strategiju Bosne i Hercegovine prema drugim državama, prema kretanjima u vanjskopolitičkoj sferi, ne biste pronašli ništa ni tajno ni javno što ima ikakav obris ozbiljne strategije. Međutim, to ne znači da nije postojao „nijet“ među političkom elitom. Ta elita, shodno cikličnosti historije da se ponavlja, a Hegel i Marks bi dodali, kao farsa nakon tragedije nastavlja činiti iste greške. Tragedija, prvi čin, bio je vjera u Tursku netom pred dolazak Austro-Ugarske na ove prostore. Većinski begovska pamet, ali i ona koja je davala političku moć, je emigrirala u Tursku i povukla i dio sirotinje koja je najgore prošla, a danas takav potez možemo okarakterisati samo kao spašavanje vlastitog bogatstva i ogroman politički stupiditet. To čak nije ni nacionalizam, koliko bježanija od novog reda, jer u slučaju da pravna država proradi odlazak u Tursku moćnicima iz SDA se čini kao siguran spas. Trebalo je stoljeće da potomci neobegovata izvrše kontrarevoluciju i dođu ponovo do političke moći. Naprasno je tada oživjela i osmanofilija, a puževim korakom se približavala ta elita turskoj eliti, da bi kulminacija bila uspostavljena Erdoganovom strahovladom u Turskoj, a jačanjem bračnog para Izetbegović u Bosni i Hercegovini. Naime, kao i sve drugo u vezi ovog bračnog para, nastupila je farsična epizoda bosanskohercegovačke „mikrohistorije“. U nastavku ćemo pokušati osvijetliti pogubnost odluke Izetbegovića, ali bi bilo nepotpuno ne spomenuti i drugi krak ove politike, a to je uporedni odnos prema Zapadu. O odmicanju od Zapada, pa sve do proglašavanja Sjedinjenim Američkih Država neprijateljem pisao sam u tekstu „SDA stavila Ameriku na crnu listu“ objavljenom na portalu Prometej u junu ove godine. Skoro sve napisano samo je intenzivirano ovih dana kada SDA, Bakir Izetbegović i krakovi OSA-e otvoreno bljuju vatru na Escobara i američku politiku, dok Željko Komšić najavljuje da nakon dvije decenije suspendira put ka EU kao sekundaran. To je samo još jednom potvrdilo ulaznu tezu da ova država nema nikakvu strategiju, nego hirove i paranoju. O tome kako uopšte neko smije tek tako suspendirati takvu inicijativu, nekom drugom prilikom.
I dok se politika u Sarajevu odmicala od Zapada, naročito se to dešavalo u političkoj pozadini, gdje su neobegovatski prvaci kupovali i gradili svoja bogatstva na sumnjiv način, a dio nekretnina deponovali u Tursku, raj za ruske i balkanske mutivode. Historija, iz onog vremena berlinske tragedije, vrlo je jasno pokazala da će ideološki ista elita odmah napustiti državu, a naročito bi bilo pogubno za njihov vlastiti interes konfrontirati državu u kojoj se nalaze pričuvni stanovi za bijeg od Bosne i Hercegovine. Danas je daleko lakše riješiti stambeno pitanje nego je tada bilo. Stoga, ne treba imati nikakve sumnje da ljubav prema Turskoj se mjeri u valuti, a ne religiji. Religija, nacionalizam i slične filije su rezervisane za šire narodne mase.
No, planovi za SDA kreću nizbrdo 15. jula 2016. godine pokušajem puča u Turskoj. Dotadašnja lagodna pozicija alternative u vidu Antalije, računajući da će Zapad tolerisati „ljubav“ prema Turskoj zbog njenog članstva u NATO savezu, naglo se mijenja. No, pogubnost sarajevske politike tada dolazi do izražaja. Politička anticipacija i običnom laiku bi nagovijestila da svaka buduća saradnja s Turskom može biti problematična, jer tačno ili netačno iznesena tvrdnja turskog vrha da iza puča stoji Zapad značila je da kreće period zategnutih odnosa. Namjesto promišljanja šta donosi veza s Turskom, Bakir Izetbegović je prvi od prvih, kao da vlada Sovjetskim Savezom a ne komadićem Bosne i Hercegovine, podržao Tayipa Erdogana. Erdogan se okrenuo Putinu i dirnuo u jedinu stvar zbog koje Sjedinjene Američke Države uvode demokratiju, a to je oružje, te kupio sustav PVO od Rusije. Ta saga oko kupovine ruskog oružja trajala je godinama na očigledno protivljenje NATO članica, prvenstveno SAD-a, koja će suspendirati i prodaju borbenih aviona Turskoj. Isto su uradile Francuska i Njemačka. Izgovor je bila operacije na sjeveru Sirije. No, ni to nije bilo dovoljan signal Bakiru Izetbegoviću, pa je u tom istom periodu partija Tayipa Erdogana održala stranački skup usred Sarajeva 2018. godine. A šta je bilo logičnije nakon što je Amerika obustavila isporuku oružja, barem zvaničnim kanalima, nego da Izetbegović mlađi krene pričati o namjenskoj industriji i prodaji oružja, između ostalog, upravo Turskoj kao trećem uvozniku, poslije Saudijske Arabije i Sjedinjenih Američkih Država. Kao i svih osam godina dosad, glupost ne može bez Fadila Novalića, pa je upravo on išao u Tursku da ugovori jačanje saradnje na polju namjenske industrije, tačnije, ispostavu turske fabrike za oružje u Bosni i Hercegovini. Bakir Izetbegović je uskoro najavio prebrojavanje, a njegovi trabanti nisu mogli da ne progovore i o želji za turskim dronovima. Osim njih, želju za turskim dronovima još je izrazio Aleksandar Vučić. Ta izjava nije tek slučajnost, jer od početka godine i ukrajinskog rata, u kuloarima se pojavila krajnje opasna priča o saradnji s Turskom upravo na polju prodaje oružja. No, ništa nije moglo pokolebati SDA vrhušku da pokažu prst nuklearnoj sili preko Atlantika.
Ugrubo dati prikaz vezan je samo za jedan djelić sveukupnih odnosa, ali sasvim dovoljno da se uvidi potpuno suprotno kretanje od poželjnog u trenutku kada polarizacija u svijetu uzima zamah. Moglo bi se svemu dodati još nekoliko stavki koje bi Zapad tolerisao da krupnije stvari nisu došle na vidjelo i Turska postala problematična. Tu je potpuno snishodljiv odnos SDA prema želji Turske da se obračunava s „gulenistima“ na tlu suverene države Bosne i Hercegovine. Tu su i druge soft metode infiltracije, od brojnih turskih škola do turskih listova i medija. Ne treba biti naivan da američka administracija nema iscrpne izvještaje o cijeloj mreži stranih utjecaja u Bosni i Hercegovini.
Izetbegovićevo optuživanje ambasadora kako blokiraju „patriotski element“ ima za cilj preusmjeravanje mržnje prema „krstašima“, kako se ne bi previše pitalo o odgovornosti Bakira Izetbegovića za konfrontaciju sa Zapadom. Naime, jednako nacionalistička stranka je SDA bila i prije nekoliko godina, što nije pretjerano smetalo Zapadu. Šta je uradio Bakir Izetbegović, a da je zapisano u izvještajima koje je specijalni izaslanik Gabriel Escobar dobio pred dolazak na Balkan? Da li će njegovo poigravanje sa zapadnim silama na kraju platiti svi u Bosni i Hercegovini? Ukoliko je jedina cijena odlazak SDA u opoziciju, bez dugogodišnje izolacije koju nam je priredio Haris Silajdžić, tada se Bakiru Izetbegoviću treba najiskrenije zahvaliti što je razdrmao Zapad.
Suad Beganović, Prometej.ba