Iznad zidova
Kakav životni put i društvene okolnosti su dovele do nadgrobnih spomenika sa slike?
Godine 1842, 33-godišnji pukovnik u nizozemskoj konjici J.W.C van Gorkum oženio se 22-godišnjom ženom iz plemićkog staleža, J.C.P.H van Aefferden. Brak je bio izrazito kontroverzan, ne prvenstveno zbog njihove razlike u staležima, već primarno zbog razlike u njihovoj konfesiji - van Gorkum je bio protestant, a van Aefferden je bila katolkinja. Unatoč prevladavajućoj kulturi segregacije na konfesije u to vrijeme i socijalnom pritisku kojeg je ta kultura pospješivala, njih dvoje su i desetljećima nakon vjenčanja ostali skupa, samo se odvojivši onda kada je van Gorkum umro 1880. godine. Sahranjen je na groblju Begraafplaats Nabij de Kapel u nizozemskom gradu Roermond. Ta segregacija bila je, u to vrijeme, shvaćena vrlo ozbiljno - svaka zajednica imala je svoje škole, medije i groblja. Groblje Begraafplaats po tome nije bilo ništa drukčije. Van Gorkum je morao biti pokopan u protestantskom dijelu groblja, kao i svaki drugi protestant u tom razdoblju. Kada je van Aefferden preminula osam godina kasnije, nije mogla biti pokopana s pokojnim suprugom. Čak i u smrti, katolici su trebali ostati sa “svojim”, a protestanti sa “svojim”. Dok je bila živa, međutim, jasno je izrazila svoje želje - nije željela biti pokopana u obiteljskoj grobnici, već je željela biti što bliže svom suprugu. Rješenje tog problema možemo vidjeti iznad, sa fotografije uslikane sa njenog grobnog mjesta iznad kojeg se vide dvije nadgrobne ploče odvojene zidom, a iznad kojih se pružaju ruke koje se spajaju preko tog zida. S druge strane zida, ispod ruke koja se pruža ruci iznad grobnog mjesta van Aefferden, pokopan je njen suprug - pukovnik van Gorkum.
Ovo je bilo elegantno zaobilazno rješenje apsurdnog sistema - rješenje kakvo uglavnom možemo čuti samo iz epova i bajki o bezvremenskoj povezanosti dvije osobe. Ono što je dovelo do ovog simbola prkosa tadašnjim normama bila je iskrena ljubav koja nije priznavala granice nizozemske pilarizacije - sistema vertikalne segregacije društva (tip segregacije u kojem društvo ne smatra da je jedna grupa važnija od druge, ali nalaže misao da je nužna segregacija različitih grupa po unaprijed određenim kriterijima) baziranog na religijskim i političkim uvjerenjima koje je imalo za cilj razdvojiti socijalne institucije i organizacije (škole, medije, političke partije…) po tim linijama, pri tome podrazumijevajući da jedan stup tog “jednakog ali različitog” društva ima male ili nikakve interakcije sa drugim stupom istog društva. Tek nakon završetka Drugog svjetskog rata, više od stotinu godina od prvobitnog nametanja sistema pilarizacije u njihovom društvu, Nizozemska se postepeno počela udaljavati od ovog tipa segregacije. Liberali i socijalisti skupa su osnovali političku partiju jedinstva - Nederlandse Volksbeweging (NVB), partiju koja je spajala i protestantske i katoličke progresivce, tako postepeno rušeći dominantnu kulturu segregacije u društvu.
Ovo iskustvo, životno i posthumno, jednog para ostalo je zabilježeno kao primjer segregacije u povijesti. Dok su neka društva našla načine kako da ovakve priče postanu samo slika jednog doba, neka druga se još kolebaju. Zato neka ovaj kratki tekst bude povod da razmislimo o zajednici koju činimo.
Damir Omerbegović, Prometej.ba