Jarak razdora od '260 dana' na daskama Narodnog pozorišta u Tuzli
Ovakva predstava, s ovakvim asortimanom predrasuda prema jednom cijelom narodu, ostavila je jako gorak okus iza sebe izazvavši samo negativna osjećanja i potpuno onemogućivši ikakav pijetet prema stradanjima obitelji Čaruga
U nedjelju je na daskama Narodnog pozorišta u Tuzli u sklopu Prvog Festivala evropskog teatra u Tuzli izvedena predstava Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka pod nazivom '260 dana'.
Predstava '260 dana' bavi se jako teškom i tragičnom temom stradavanja jedne hrvatske obitelji iz Dalja u vrijeme rata 1991. godine. Kroz dva i pol sata publika je mogla pratiti ratnu priču i stradanje obitelji Čaruga od zarobljavanja, boravka u logoru, prisilnog rada, zlostavljanja, silovanja sve do spasa kojeg obitelj nalazi domogavši se Osijeka uz pomoć međunarodnih promatrača i Crvenog križa. Obitelj ipak završava tragično za većinu članova te se praktično raspada zbog PTSP-a, pogibelji i drugih ratnih posljedica. Kćerku će pregaziti pijani pripadnik Zbora narodne garde, otac pogiba u ratu, a majka i druga kćerka pate od PTSP-a.
Ipak, '260 dana' propustila je priliku biti kvalitetnom predstavom te je umjesto toga izabrala kopati što dublje i nepremostivije rovove razdora i podjela među ljudima. Predstava sasvim legitimno prikazuje stradanje jedne hrvatske obitelji od strane srpskih paravojnih snaga u ratnoj Slavoniji. Zlostavljanje, silovanje, strahote logora, prisilnog rada i općeg osjećaja straha sasvim su realno prikazani, barem prema onome što znamo. Takvih zločina je bilo.
Međutim, '260 dana' na tako stigmatizirajući i tako jednoličan način pun predrasuda prikazuje negativce svoje radnje, Srbe, da je to daleko više žalosno nego smiješno. Svi Srbi u predstavi piju rakiju, uglavnom pljuju po podu, psuju, pričaju ekavicu (što je notorna glupost jer slabo tko je u Slavoniji 1991. pričao ekavicu) te se općenito ponašaju nekulturno i rudimentarno. Komšija obitelji Čaruga koji se sa ženom pojavljuje na samom početku predstave namjerno je prikazan kao neotesani gorštak koji će izdati i zlostavljati svoje komšije Hrvate iako su ga uvijek fino primali i ugošćavali. S druge strane, prikazani Hrvati su redom dobri, naivni, pošteni i jadni, bez izuzetka, kroz cijelu predstavu.
Ovakvo prikazivanje Srba i Hrvata u predstavi '260 dana' najviše liči na socijalistički realizam u kome postoji samo dobro i zlo, bez nijansi, a uglavnom služi isključivo za propagandu. Da bi se prikrio dojam očigledne propagande koja Srbe prikazuje isto onako kako su nacisti prikazivali Jevreje, kao nekulturne zlobnike, u predstavu su uključeni i likovi Srba koji će pomoći obitelji Čaruga, poput jednog od čuvara logora, trgovkinje ili sina majke Čaruga, Dragana, čije podrijetlo nije jasno. Ipak, i taj će Dragan biti premlaćen od strane „svojih“ jer je pomogao Hrvatima.
Na samom kraju, kao pokušaj dobre poruke, prikazan je sin Marijan koji izjavljuje da ipak oprašta. Osim toga, data je kritika današnje Hrvatske u kojoj silovana i zlostavljana kćerka, iako ima status logoraša, žrtve rata i potomka poginulog branitelja, nema nikakva prava. Koliko to stvarno jeste tako, najbolje znaju građani Hrvatske.
Ovakva predstava, s ovakvim asortimanom predrasuda prema jednom cijelom narodu, ostavila je jako gorak okus iza sebe izazvavši samo negativna osjećanja i potpuno onemogućivši ikakav pijetet prema stradanjima obitelji Čaruga. Predstava je više ličila na program HRT-a 1993. godine nego na nešto realno, a kamoli nešto primjereno i Tuzli i 2016. godini. Ovakva stigmatizacija jednog cijelog naroda kao zlobnih divljaka neviđena je i sramotna. Na ovakav način, s toliko mnogo predrasuda, predstava '260 dana' sasvim je onemogućila i pijetet prema žrtvama i osudu prema zločincima. Ni patnje žrtava ni strahote zločina zbog ogromne količine predrasuda ubačenih u predstavu ne djeluju realno. Teško je razlučiti realnost od predrasude u '260 dana'. Žalosno je što je napor potrošen na stvaranje ovakve predstave koja apsolutno nije bila u stanju poslati ikakvu realnu i pozitivnu poruku na razini većoj od nižih razreda osnovne škole. A i to je upitno jer predstava širi predrasude.
Kao jedino opravdanje moglo bi se, možda, uzeti da oni koji su radili na predstavi zbog opće klime društva u kome žive nisu u stanju dati realniju sliku već bivaju ograničeni na prikazivanje naivnih predrasuda. Ako to i jest tako slučajno, a ne namjerno stvaranje ovakve predstave, onda ekipa predstave definitivno nije dorasla temi koju je izabrala.
Kopati rovove razdora u društvu punom razdora i širiti predrasude u društvu punom predrasuda jeste obesmišljavanje umjetnosti teatra. Preostaje jedino čekati da se na dostojanstven i realan način obradi stradanje civila Slavonije i osudi zločin nad njima, bez naivnih predrasuda, kako bi svi, bez obzira na naciju kojoj pripadaju, mogli bez izuzetka iskazati poštovanje prema žrtvama i bez izuzetka osuditi zločine.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)