Kriminalizacija solidarnosti
Gnušamo li se ljudi u pokretu, migranata, jer nas možda podsvjesno podsjećaju na nas?
Fotografija: FB Savez samostalnih sindikata Hrvatske; prosvjed ostavljenih cipela na Zrinjevcu, 2016.
Gotovo je neprimjetno u bosanskohercegovačkoj analognoj i digitalnoj javnosti prošla vijest o hapšenju Carole Rackete, njemačke kapetanice broda za spašavanje migranata, odnosno, ljudi u pokretu kako ću ih ovdje nazivati, a koju je italijanska policija uhapsila jučer. Rackete je sredinom ovog mjeseca na brod Sea-Watch 3 njemačke nevladine organizacije Sea-Watch ukrcala preko 50 izbjeglica koji su ispred libijske obale doživjeli brodolom. Odbivši da ih vrati na libijske obale, jer kako kaže – to nije mogla učiniti zato što u toj zemlji bijesni rat [1], uplovljavajući prema Lampedusi, zaustavljena je i uhapšena od strane italijanske vlasti. Debata koja je uslijedila otpočela je sa pitanjem kriminalizacije solidarnosti i empatije spram ljudi u pokretu, te njihove sudbine. Nažalost, takva moralistička rasprava, ma koliko bila neophodna i na mjestu, izostavlja ključni problem koji gotovo pa uvijek marginalizira – sami kontekst migracija.
Jednako neprimjetno i šutljivo kriminalizira se solidarnost mnogo bliže od Italije – u Bosni i Hercegovini. Na hiljade ljudi u pokretu koji borave u neljudskim uslovima sabirnih kampova (ovu sintagmu koristim namjerno) osuđeno je na dobru volju, milost i nemilost Internacionalne organizacije za migrante (IOM), njihovih partnerskih organizacija i miljenika, dok je lokalnom stanovništvu, lokalnim i regionalnim nevladinim organizacijama i pojedincima–aktivistima onemogućeno djelovanje i pomaganje. Oblik kriminalizacije solidarnosti vidljiv je i institucionalno, gdje je lokalnim zajednicama koje neposredno postaju akterima globalnih izazova uskraćena bilo kakva materijalna pomoć. Umjesto toga, preko javnih tendera militariziraju se agencije za sprovođenje zakona i to u trenucima ionako zaoštrene političke situacije doprinoseći dodatnom materijaliziranju unutrašnjih granica između kantona i entiteta. Sve to, uz snažne i agresivne push-backove na granicama i dehumanizirajuće uslove centraliziranog sabirnog smještaja sa kojima se ljudi u pokretu susreću, ne omogućava smirivanje, već prije usložnjavanje krizne situacije. S druge strane, percipiranje ljudi u pokretu bilo sotoniziranjem kao uljeza, silovatelja i razbojnika, bilo njihovom glorifikacijom i sakralizacijom od strane raznih aktivistica i aktivista zbog njihovog statusa izbjeglice, jednako im uskraćuje mogućnost da ih se razumije kao ono što oni zaista jesu – ljudi – sa svim svojim manama i vrlinama.
Tako što su
lišeni ljudskog i prepušteni najsirovijim uslovima preživljavanja stvaraju se sve
intenzivniji antagonizmi, ne samo između lokalnog stanovništa i ljudi u pokretu,
već i između njih samih. Moguće je da se nalazimo u stanju koje bi pred našim
očima moglo dovesti do strašnog pogroma, a da toga moguće nismo ni svjesni. Nanose
tu zebnju i rasističke i ksenofobne izjave kako od pojedinaca poput Fatmira
Alispahića [2]
koji teorijom zavjere potiče sukobe i konflikte između lokalnog stanovništva i
migranata, smještajući to u okvire etnonacionalističkih konstrukcija, tako i
aktera javne vlasti kao što je Željka Cvijanović
Kriminalizacija
solidarnosti umnogome je potpomognuta i ignorancijom, kako onom benignom
političkom apatijom i zasićenosti politikom, tako i kroz sve malignije manifestacije
iluzorne zaslijepljenosti. Najvidljiviji primjer bio je sredinom juna mjeseca
kada se ceremonijalna antifašistička družina tradicionalno okupila na Tjentištu
kako bi, sasvim opravdano, obilježila sjećanje na bitku na Sutjesci. Nažalost,
gromoglasni zvuci oduševljenja precima koji su herojski ugušili fašističku i
kolaboracionističku kontrarevoluciju bili su tiši i prazniji nego ikad ranije. Gotovo
isti dan, trenutni predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad
Dodik sa impozantnom pratnjom otišao je u posjetu ikoni desnog euroskepticizma
i suverenizma – Viktoru Orbánu. Ceremonijalnim antifašistima, očito, ova
posjeta nije mnogo značila – nisu se mnogo uzbudili, nisu negodovali, a moguće
da je jednostavno nisu ni opazili niti u njoj prepoznali nove obrise fašizma.
Jer, kako bi i mogli kada se na takvim mjestima i kroz takve apologete fašizam
još uvijek doživljava, ne kroz reakcionizam bodljikave žice, desničarski
euroskepticizam, tribalizam ili identitarijanizam kojem doprinosi globalni
kapitalistički poredak u krizi, već kroz švabe i partizane, Waltera,
Jugoslaviju i Tita. Jugonostalgija, ili kako profesor Mitja Velikonja sa
Fakulteta za društvene nauke u Ljubljani kaže – titostalgija
Gnušamo li se ljudi u pokretu, migranata, jer nas možda podsvjesno, podsjećaju na nas, na našu uzaludnu i iluzornu patriotsku borbu nakon koje se u rasponu od gotovo 30 godina ništa nije promijenilo? Naše imaginacije, sigurne Disneylande koje o sebi stvaramo, kako je to Laibach lijepo i sarkastično predvidio još 2003. godine u pjesmi „Now You Will Pay“ spalit će navala barbara sa istoka, sa noževima u njihovim džepovima i bombama u rukama. Neko će da kaže da nas se to mnogo ne treba ni ticati, pored naših problema koje imamo. Međutim, možemo li više išta nazvati isključivo našim, pa makar se radilo i o problemima, naročito dok naši njeguju bliske, kolaboracionističke veze sa europskim ili svjetskim autoritarnim vođama, istim onima koji možda više javno ne pale knjige, ali zato gase univerzitete, progone i hapse misleće ljude.
Kada je antifašizam slijep, zurimo u ambis fašizma.
Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba
[1] https://www.vecernji.hr/vijesti/mlada-kapetanica-broda-prkosi-najmocnijem-ministru-matteu-salviniju-1328918
[2] https://www.youtube.com/watch?v=SuDk8VnlK5k
[3] https://www.klix.ba/vijesti/bih/cvijanovic-za-migrante-nema-mjesta-u-republici-srpskoj/190619153
[4] Velikonja, Mitja. (2010). Titostalgija. Beograd: Biblioteka XX vek.