I dok su u subotu Igmanom paradirali ceremonijalni antifašisti, nijemi i slijepi da se osvrnu na bujanje fašistoidnih tendencija u našem društvu, a istovremeno nesposobni da u svoje redove mobiliziraju nove snage – koje će na antifašizam gledati kao na progresivnu i proaktivnu društvenu silnicu čijim se dijelom i sami mogu zamisliti i doprinijeti svojim angažmanom – današnje se, stvarne antifašističke borbe, nesvjesno, odvijaju na raznim drugim mikro prostorima otpora daleko od ceremonijalnih, cvjećarskih udruženja i političkih partija, aproprijatora antifašističke ideje odavno imobilizirane i zarobljene u 1940-tim godinama prošlog stoljeća.

Primjera takve hipokrizije ima svugdje ono nas – već godinama se Sutjeska, Kozara, Igman i ostala nekadašnja stratišta pune impotentnim antifašističkim zborovima, dok istovremeno oko njih sve više i više jačaju regresivne društvene snage. Njihova galama nije prestrašila četnička okupljanja po Višegradu, nije spriječila ni neoustaška paradiranja po Hercegovini, a svakako, nije onemogućila da se takve tendencije sve više počnu manifestirati i kroz crne spodobe handžarstva i relativiziranja NDH-azijskog naslijeđa kod Bošnjaka. Daleko od toga da mislim da je nebitno afirmirati antifašističku tradiciju u Bosni i Hercegovini. Naprotiv. Namjesto toga, ovdje se pokazuje kako svođenje antifašizma na njegov ceremonijalni karakter onemogućava njegovu proaktivnu društvenu snagu i mobilizacijski potencijal koji on treba da ima u društvu poput našeg.

Drugim riječima, živost antifašizma sahranjena je njegovom memorijalizacijom. Ne nudeći aktivnu borbu, priznajući tekovine antifašizma ali ne i sveprisutnu živost fašizma, oni zapravo dodatno potpiruju njegovo bujanje, nesmetano pomažući usponu retrogradnih političkih ideja. Konformizam takvih antifašističkih pokreta spram stvarnosti stavlja ih u službu postojećeg poretka, pa će oni zato moći biti antifašisti, ali neće reagirati na fašistoidne elemente unutar društvenih anomalija koje nas okružuju. One se ne moraju referirati isključivo na rehabilitacioni i revizionistički karakter anti-jugoslovenskih ideja, već unutar sebe moraju uključivati i druge njegove elemente. Tako, u ime antifašističke borbe čija je neizostavna komponenta bila i borba za političku emancipaciju žena (AFŽ), neizostavno je stati u zaštitu zlostavljanih žena i pokreta poput #NisamTražila i dati mu političku dimenziju.

Jednako, antifašističke tendencije moraju prepoznati krizu svojih vrijednosti i na drugim poljima. Najbolji primjer vidljiv je u onome što se, kolokvijalno, naziva „migrantskom krizom“ i s njom povezano latentno bujanje rasizma – od nazivanja ljudi u pokretu invazivnim vrstama od strane bivšeg državnog ministra [1], do njegovog opravdavanja u ime zaštite slobode domaćem stanovništvu zahtijevajući „čiste gradove“, kako je bihaćki SDP predstavio borbu sa „migrantskom krizom“ u svom predizbornom klipu za prošlogodišnje lokalne izbore, a koji nije naišao ni na kakvu ozbiljniju osudu javnosti ili reakcije unutar partijskog vrha.[2] Upravo takve situacije pokazuju zašto je termin „migrantska kriza“ u svojoj osnovi pogrešan. Krizu, naime, ne proizvode oni koji se nalaze na putu, tj. oni koji migriraju, koji se sele ili koji se kreću – ljudi u pokretu – jer migracije nisu nikakav historijski eksces. One postoje oduvijek, prisutne su i bit će prisutne. I sami, mi migriramo svakodnevno, bilo da je to privremeno (od kuće do posla, od jednog do drugog grada ili države u kojoj radimo ili studiramo, kada odemo poslovno ili turistički, na ljetovanje ili zimovanje) ili stalno (kada trajno napuštamo naš životni prostor i naseljavamo se na nekom drugom, kako su to radila brojna plemena tokom historije, ili oni koji su zbog ratnih, ekonomskih ili ekoloških faktora bili na to prinuđeni u vremenima u kojima živimo).

Moglo bi se onda kazati da do migracija dovode određene krize, iako to ne mora uvijek biti tako. Kriza u ovom kontekstu pak nastaje i prouzrokovana je, prije, politikama i političkim odlukama spram onih koji migriraju. Recentna „migrantska kriza“ koju imamo nije nešto što se desilo preko noći, već je stvorena odlukom Europske unije da zatvori svoje granice i pooštri ulazne politike.[3] Kako god, takva odluka Europske unije od Balkana je stvorila svojevrsni logor – prostor vanrednog stanja unutar kojega je zakon suspendiran, a naspram moći izložen je ogoljeni ljudski život. Podsjeća ovo ne samo na poznati „problem“ koji nam daje Aristotel u nemogućnosti da čovjek bude apatrid bez da je Bog ili životinja, koliko i na Agambenovog Homo sacera – osobu koju se može ubiti, ali ne i žrtvovati, osobu koja nije zaštićena ni građanskim ni božanskim pravom. Time, prokazuje se odnos čovjeka i države, suvereniteta i golog života koji ga je lišen.

Tu dolazimo do druge dimenzije problema – odnosa države spram ljudi bez države u kojem se istovremeno pokazuje i prisutnost same države unutar koje se ljudi u pokretu nalaze. U bosanskohercegovačkom kontekstu, ono pak pokazuje svu njenu odsutnost. S prve strane, vidi se sva nesposobnost državnih institucija koje krivicu za situaciju sada podjednako svaljuju na ljude u pokretu, kao i na lokalno stanovništvo. Referiranjem na provokativno pitanje koje u svom nedavno objavljenom tekstu postavlja Andrej Nikolaidis u kontekstu nabavke vakcina – pitajući se da li nam država služi samo da bi imali za šta poginuti [4] – druga dimenzija odsutnosti državnosti Bosne i Hercegovine uviđa se u činjenici da su kampovi u koje se ljudi u pokretu smještaju van njene kontrole, jednako kao i tokovi novca koji dolaze iz Europske unije. Predstavljeno kao sigurnosno pitanje – država na račun „migrantske krize“ dobija novac u vidu donacija i/li policijske opreme, doprinoseći militarizaciji lokalnih policija, što u unutarpolitičkom kontekstu Bosne i Hercegovine u kojoj je policija na kantonalnim, odnosno, entitetskim razinama ne znači ništa drugo do internalizaciju administrativnih granica Daytona.

Šta je onda rješenje problema? Da li je ono sadržano u zahtjevu za hitnim otvaranjem granica, a kojem aktivisti i aktivistice olako pristupaju? Uz svu dobru volju, potrebno je zastati na ovom mjestu i podcrtati nekoliko stvari.

Postoje različiti, suprotstavljeni narativi o ljudima u pokretu, a za koje smatram da su, i jedni i drugi, u svojoj osnovi – dehumanizirajući. Bilo da se ljudima u pokretu pridaju pežorativne karakteristike (kao silovateljima i teroristima, kriminalcima, prljavim i neciviliziranim barbarima…), odnosno pozitivne karakteristike, većinom iz razloga empatije – u oba slučaja ignorira se njihova ljudskost – koja je dvojaka. Nemoguće je da unutar tako heterogene grupe ljudi imamo tako homogeniziranu masu „svih zlih“ i „svih dobrih“. Ukoliko ih percipiramo, u prvom redu, kao ljude – onda možemo biti svjesni njihove prisutnosti, njihovih potreba, te, nadasve, mentalnog stanja prouzrokovanog raznim faktorima – od mogućih trauma koje nose ranije iz država iz kojih dolaze, preko trauma i psiholoških problema prouzrokovanih tokom njihovog puta, ali i na samom putu – od nehumanih uslova u kampovima, međusobnih sukoba kao i sukoba sa policijom i mještanima, do toga da mnogi uslijed takve očajničke situacije, ne prežu sredstva u borbi za golom egzistencijom ili bijegom od realnosti.

Nedavno je IOM objavio detaljan pregled utrošenog novca po ovim pitanjima.[5] Ono što je evidentno, jeste da novac namjesto sigurnosnog mora biti raspodijeljen u humanitarnom duhu – za angažiranje psihologa i psihijatara, socijalnih radnika, sociologa, ali i informacijskih stručnjaka, orijentalnih lingvista, pa i kulturologa i pravnika koji bi pomagali ljudima u pokretu da im se u prvom redu povrati njihova humanost, a onda i da se politički bore za svoja prava koja ih sljeduju.

Naposljetku, nemoguće je ne zapitati se – da li Europska unija – ovakva kakva jeste, zaista u konačnici nudi i može dati nadu? Oni koji u nju odlaze, a ne zaboravimo da je među njima i jako veliki broj „naših“ – ne samo ljudi iz Bosne i Hercegovine, već i sa prostora bivše Jugoslavije – postaju eksploatirana radna snaga koja nerijetko bude outsourceana od jednog do drugog ili trećeg poslodavca. Zasigurno da zamisao nečega kao što je Europska unija, nasuprot desničarskom nacional-suverenizmu nudi mogućnost prevazilaženja usuda nacionalnih granica i svih regresivnih i konzervativnih devijantnosti koje iz njih proizlaze. Međutim, takva jedna ideja sve je manje moguća uz njene postojeće političke i ekonomske temelje na kojima ona kao takva danas počiva i uz pomoć kojih je takvim devijantnostima i dala političku dimenziju. Stoga je izgradnja jedne inkluzivne Europe zadatak kojim se i danas u svojoj osnovi pokazuje antifašistička pozadina, ali koja je moguća samo ako unutar sebe sadrži progresivnu – socijalnu komponentu neodvojivu od materijalnih pitanja rada, distribucije i raspodjele vrijednosti.

Anticipacija takvog jednog antifašizma, ne nalazi se na grobljima, već u kolijevkama novih političkih borbi.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] https://www.vecernji.hr/premium/bih-nece-biti-plato-s-kojeg-ce-migranti-kao-skakavci-uskakati-u-hrvatsku-i-eu-1379373

[2] Video je sa oficijelne FB stranice SDP Bihać uklonjen, ali ga je moguće vidjeti na linku ovdje - https://streamable.com/0x5a5y

[3] Isto tako, zanimljivo je da je granica Mađarske sa Srbijom zatvorena 2016. godine – ne zbog ljudi u pokretu sa Bliskog Istoka ili zemalja sjeverne Afrike, već emigranata sa Kosova.

[4] https://zurnal.info/novost/23691/da-bi-nabavila-vakcine-ili-da-bismo-imali-za-sta-poginuti

[5] https://www.klix.ba/vijesti/bih/iom-objavio-koliko-je-novca-dobio-od-eu-za-migrante-u-bih-i-na-sta-je-novac-potrosen/210113113